REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5535/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ana-Mariji Leško Blažić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupano po punomoćniku Dori Ružičić Dražić, odvjetnici u odvjetničkom društvu Maržić i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 od 06. svibnja 2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita potvrđen kod javnog bilježnika Ante Đereka iz Novske, posl.br. OU-48/05 koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 146,20 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 od 06. svibnja 2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, potvrđen kod javnog bilježnika Ante Đereka iz Novske, posl.br. OU-48/05 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% (slovima: jedancijelihosamdeset posto) od iznosa kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici Ć, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 210,14 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2005. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 od 01. travnja 2010. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod D u visini od 2,00 % od iznosa kredita.“

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 136,92 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 nadoknaditi tužiteljici ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 461,55 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 425,00 Eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 06. svibnja 2005. kao korisnik kredita, zaključila s tuženikom, kao kreditorom, ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 potvrđen kod javnog bilježnika Ante Đereka iz Novske, OU-48/05. Temeljem navedenog ugovora tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 12.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 8,78 % godišnje, s obvezom otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Članak 10. ugovora glasi: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ Tužiteljica je dana 06. prosinca 2006. prijevremeno otplatila kredit, a tuženik joj je istog dana naplat io, na ime naknade iz čl. 10 ugovora (naknada za prijevremenu otplatu kredita), iznos od 1.101,51 kn odnosno preračunato u Euro prema fiksnom tečaju konverzije 146,20 Eura. Članak 12. st. 3. predmetnog ugovora glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% (slovima: jedancijelihosamdeset posto) od iznosa kredita. “ Tuženik je dana 10. svibnja 2005. naplatio tužiteljici, na ime naknade iz čl. 12. st. 3. Ugovora/05 (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), iznos od 1.583,28 kn odnosno preračunato u Euro prema fiksnom tečaju konverzije iznos od 210,14 Eura. Tužitelj navodi da je tuženik sve gore navedene ugovore sklopio na unaprijed formuliranim standardnim obrascima na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a u kojima su ugovorene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojim ugovornim odredbama tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati što je uostalom razvidno i iz samih tih odredbi odnosno sadržaja kako iste glase. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorima potvrdio precizne i jasne parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla znati koliko će iznositi naknada za prijevremenu otplatu kredita budući je visina naknade ovisila isključivo o uvjetima koje će odrediti kreditor/tuženik. Što se pak tiče naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) tuženik nije tužiteljici točno prezentirao koje će ona troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi, niti joj je objasn io strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade bilo u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži bilo u fiksno određenom iznosu. Tužitelj tužbom zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbi čl. 10. st. 2. i 12.st.3. ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 te dijela čl. 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 i isplatu iznosa od 493,26 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, ističe prigovor zastare, smatra da s obzirom na to da je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti, sve obzirom deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP u čl. 187. st. 2., da tužitelj nije dokazao status potrošača, da tužitelj nije ovlašten isticati ništetnost odredbi o nakadi za obradu kredita obzirom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO -a, da tužitelj ne navodi određeno u čemu bi se sastojala nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredba, niti u prilog istome navodi konkretne dokaze. Tuženik ističe i kako navodi tužitelja o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu ulaznih i izlaznih naknada nisu osnovani. Sporne odredbe Ugovora o kreditu u pogledu tzv. ulaznih i izlaznih naknada nisu nepošteno ugovorene niti posljedično ništetne, sve iz sljedećih razloga: ugovaranje ovdje spornih naknada nije protivno propisima, sporne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nisu postojale nikakve otegotne okolnosti koje bi ograničavale tužitelja u razumijevanju ili prihvaćanju predmetne odredbe. Stoga nije moguće zaključiti da bi odredbe ugovora dovela do neravnoteže na štetu potrošača, već naprotiv – ona su transparentne, sukladne važećim propisima i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9010530080 ( list 14 - 15 spisa), dopis tuženika ( list 16-17 spisa), knjigovodstvenu karticu ( list 18-21 spisa), ugovor o brzom gotovinskom kreditu ( list 22 spisa), otplatnu tablicu ( list 23-26 spisa), knjigovodstvenu karticu ( list 27-28 spisa), saslušana je tužiteljica.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 10. st. 2. i 12. st. 3. ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 te dijela čl. 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 te zahtjev za isplatu iznosa od 493,26 Eura sa zateznim kamatama računatim od dana plaćanja.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da je tuženik sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 i ugovor o kreditu broj 50160/09. Na pripremnom ročištu održanom 13. srpnja 2026. tuženik je učinio nespornim visinu naplaćenih naknada za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Između stranaka je sporno jesu li navedena odredbe čl. 10. st. 2. i 12. st. 3. ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9010530080 te dijela čl. 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 ništetne te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari te teku li na utuženi iznos zatezne kamate od dana plaćanja navedene naknade ili od dana utuženja.

8. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. srpnja 2026. saslušana je tužiteljica koja je iskazala o odnosu na kredit iz 2005. godine da je navedeni ugovor o kreditu koristila za adaptaciju stana koji se nalazi na adresi [adresa] u [adresa], da je nakon adaptacije zajedno sa obitelji živjela u predmetnom stanu, da navedeni stan nije koristila za nikakve poslovne svrhe, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila član trgovačkog društva niti je bila vlasnica obrta, da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu vidjela da mora platiti nekakve naknade, međutim nije bila upućena u poslovanje banke pa nije znala na što se točno odnosi navedeni iznos naknade, da joj niti bankar niti javni bilježnik nije osobito ukazivao ili pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. ulaznu i izlaznu naknadu. U odnosu na kredit iz 2010., tužiteljica je iskazala da je iznos ugovora o kreditu iz 2010. koji joj je banka stavila na raspolaganje iskoristila za adaptaciju nekretnine koja se nalazi u [adresa], budući da se iz [adresa] preselili u [adresa]. Iskazuje da prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz 2010. godine joj nitko nije objašnjavao značenje odredbe kojom se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada). Na poseban upit suda iskazala da je pretpostavljala da mora platiti ulaznu naknadu, budući da su svi ugovori o kreditu bili slični. Nadalje iskazala je da niti 2010. nije bila članica trgovačkog društva niti je bila vlasnica obrta, a u predmetnoj nekretnini i dalje živi sa obitelji te ju nije iznajmljivala. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovorila je da je ugovor o kreditu iz 2005. i 2010. pročitala prije potpisivanja te da je vjerojatno mogla postaviti pitanje zaposleniku banke vezano za pojedine odredbe ugovora o kreditu, ukoliko su bile nejasne, međutim da se ona ne razumije u poslovanje banke, da nije pravni ni ekonomski stručnjak te da je cijenila izjavu zaposlenika banke i kad je on nešto rekao da mora platiti, ona je na to pristala budući da joj je cilj bio dobiti kredit. Na daljnji upit pun tuženika zbog čega od trenutka zaključenja ugovora pa i narednih godina, nikada nije prigovarala vezano za naplatu predmetnih naknada premda je znala da su iste naplaćene i u kojim iznosima su naplaćene, iskazala je da je njen suprug sa poznanikom koji je bio u sličnoj situaciji, došao do informacije da su banke naplaćivale slične naknade koje nisu u skladu sa zakonom, a budući da je i suprug imao kredite, isti je došao u kontakt sa odvjetnikom te je i nju pitao da li želim pokrenuti tužbu. Na poseban upit suda da li je prilikom sklapanja ugovora o kreditu mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, iskazala je da nije znala da ima mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama, da je mislila da kada se ugovori o kreditu sklapaju na neke velike iznose da se možda može pregovarati sa bankom.

9. Prema odredbama Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03., dalje: zzp/03) i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07), koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koj i je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora u ukupnosti sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C - 774/2019 od 22. listopada 2020. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

10. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno sporne naknade odnose, te se o naknadama nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije niti znao da je moguće pregovarati.

11. Člankom 59 st.2. ZZP/03 i čl.74. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07 važećim u vrijeme sklapanja kredita, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

12. Čl. 81 ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetnih odredaba ugovora o kreditu broj 9010530080 proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,80% ukupnog iznosa odobrenog kredita, odnosno da je tuženik dužan platiti naknadu kod prijevremene otplate kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan otplate kredita, dok je u čl. 1 ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku platiti istovremeno s korištenjem kredita naknadu u visini od 2,00 % od iznosa kredita.

14. Prema mišljenju suda predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita (članak 12. st. 3. ugovora o kreditu broj 9010530080 te čl. 1 ugovora o kreditu ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751) su transparentne u smislu članka 100. ZZP/07, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštene. S druge strane odredba čl. 10. st. 2 ugovora o kreditu broj 9010530080 ne sadrži visinu navedene naknade već ista ovisi o volji tuženika koja će ovisiti o aktima tuženika koji će vrijediti u budućnosti, odnosno u trenutku prijevremene otplate, slijedom čega ovaj sud smatra da je takva odredba ništetna.

15. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetn ih ugovora te njihov pravni i činjenični kontekst, da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

16. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81 ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 , ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da same ugovorne odredbe čl. 12.st.3. i čl.10.st.2. ugovora o kreditu broj 9010530080 te čl. 1 ugovora o kreditu ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59 ZZP/03 i čl. 74 ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 81 ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja temeljem odredbi čl. 12.st.3. i čl. 10.st.2. ugovora o kreditu broj 9010530080 te čl. 1 ugovora o kreditu ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

25. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl.10.st.2 i 12.st.3. ugovora o kreditu broj 9010530080 te čl. 1 ugovora o kreditu ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 nesporno platio tuženiku sporne naknade i to naknade za odobrenje kredita broj 9010530080 u iznosu od 210,14 Eura, naknadu za odobrenje kredita broj 9014932751 u iznosu od 136,92 Eura i naknadu za prijevremenu otplatu kredita 9010530080 u iznosu od 146,20 Eura, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl.10.st.2 i 12.st.3. ugovora o kreditu broj 9010530080 te čl. 1 ugovora o kreditu ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751, primjenom Čl. 81 ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 ništetne u smislu članka 87 st 1 ZZP/03 i 102 st.1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

26. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

28. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe sadržane u čl.10.st.2 i 12.st.3. ugovora o kreditu broj 9010530080 te čl. 1 ugovora o kreditu ugovora o brzom gotovinskom kreditu br. 9014932751 , a kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita te je odlučeno kao u toč. I., III i V. izreke.

29. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

31. Slijedom svega navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je tužitelju 10. svibnja 2025. naplaćena naknada za obradu kredita 9010530080 u iznosu 210,14 Eura te 6. prosinca 2006. naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu končanu otplatu kredita broj 9010530080 u iznosu 146,20 Eura, te da je tuženiku 1. travnja 2010. naplaćena naknada za obradu brzog gotovinskog kredita broj 9014932751 u iznosu od 136,92 Eura to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tih iznosa odnosno te odlučeno je kao u toč. II, IV i VI. izreke.

32. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

33. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2.. ZOO.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora od 493,26 Eura, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

35. U odnosu na vrijednost predmeta spora (u tužbi je navedena 1.350,00 Eura), valja ukazati da, ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, s obzirom da je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačio, a navedeno je od značenja za odluku o pravu na naknadu troškova postupka, sud je raspravnim rješenjem od 13. srpnja 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 493,26 Eura.

36. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 19. studenog 2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 13. srpnja 2026. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 150 bodova što primjenom Tbr. 54 Tarife iznosi 300,00 Eura, uvećano za PDV po stopi od 25% i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 Eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 60,00 Eura ukupno iznosi 461,55 Eura.

37. Tuženik nema pravo na naknadu troškova u daljnjem u iznosu od 425,00 Eura, a koji se odnose na troškove svake pojedine radnje zatražene preko dosuđenog iznosa te trošak previsoko zatražene sudske pristojbe na presudu.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2026.

Sudac

Marko Ivrlač

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

pun. tužitelja, uz pristojbu na presudu

pun. tuženika