REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Stalna služba u Imotskom

Ante Starčevića 23

Poslovni broj: P-732/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, po sucu ovog suda Duji Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljice KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI, Split, protiv tuženika ad/1 RJ iz [adresa]., 21 264 DONJI PROLOŽAC, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad/2 PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Radnička cesta 50, 10 000 ZAGREB, OIB: 02535697732 , radi utvrđenja bračne stečevine i utvrđenja ništetnosti ugovora , nakon održane glavne javne rasprave 20. srpnja 2026., dana 26. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nekretnina upisana i označena kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 1405 KO [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu između tužiteljice i tuženika ad/1, te da je tužiteljica suvlasnica ove nekretnine za ½ dijela, a tuženik ad/1 za ½ dijela.

II. Ovlašćuje se tužiteljica da temeljem ove presude izvrši upis prava suvlasništva nekretnine pobliže označene u točki I. izreke ove presude i baš za idealni dio koji odgovara dijelu od ½ uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženika ad/1.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320/09-202- 01970-0 od 18. prosinca 2002., solemniziran po javnom bilježniku Stipi Jurošu iz Imotskog pod brojem OU-151/2002, te da se slijedom toga ovlasti zatražiti i postići brisanje prava zaloga upisanog 19. prosinca 2002. pod brojem Z.689 u teretovnici ZU 1405 k. o. [katastarska općina], na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], radi osiguranja kredita u iznosu od 25.200,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s pripadajućim kamatama i troškovima.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbom zaprimljenom pred ovim sudom 27. lipnja 2024. tužiteljica je navela da je s tuženikom ad.1. sklopila brak 1983. u Imotskom, koji brak je upisan u Matičnoj knjizi vjenčanih, Matičnog područja Imotski pod brojem 00002. Zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika ad/1 da predstavlja obiteljska stojna kuća izgrađena na čest. zem. [katastarska čestica] ZU 1405 KO [katastarska općina] u kojoj tužiteljica i tuženik ad/1 žive zajedno sa svojom obitelji. Tuženik ad/1 da je bez znanja i odobrenja tužiteljice dana 17.12.2002. godine zaključio Ugovor o hipotekarnom kreditu broj: 51401320/09-202-01970-0 u formi izvršnog javnobilježničkog akta, solemniziranog od strane Javnog bilježnika Stipe Juroša iz Imotskog, pod brojem: OU 151/2002. Navedenim Javnobiljžničkim aktom zasnovano je u korist ovrhovoditelja založno pravo na nekretninama u vlasništvu tuženika Ad/1 NJ, upisanim u zemljišnim knjigama naslovnog suda i to jedno ZK tijelo čest. zem. [katastarska čestica] površine 458 m2, od čega pod zgr. 108 m2, oranica 377 m2, upisano u ZK ul. br. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], a u svrhu osiguranja naplate tražbine koja proizlazi iz Ugovora o hipotekarnom kreditu broj: 51401320/09-20201970-0 u iznosu od 25.200,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju tečajne liste PBZ na dan plaćanja uvećano za kamate tečajne razlike naknade i eventualne troškove. Naprijed citirani Ugovor o hipotekarnom kreditu broj: 51401320/09 -202- 01970-0 da je ništetan pravni posao. Naime, kako se radi o nekretnini koja je stečena u braku i predstavlja bračnu stečevinu, tužiteljica ističe da tuženik ad/1 nije mogao vršiti raspolaganje tom nekretninom bez njezinog znanja i dopuštenja, pa da je takav Ugovor ništav i ne proizvodi pravne učinke pozivom na odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima. Pred ovim sudom da je u tijeku ovršni predmet br.: Ovr – 19/2023 ovrhovoditelja ovdje tuženika ad/2 Privredne banke Zagreb d.d., radi ovrhe na predmetnoj nekretnini uslijed neplaćanja kredita od strane korisnika istog VJ.

1.1. Prije svega ističe se da je u tužbi pogrešno navedeno da su tužiteljica i tuženik ad.1. sklopili brak 1983., budući da je uvidom u dostavljeni vjenčani list razvidno da je brak sklopljen 1991.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ad.2. protivila se tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1.Dalje se u odgovoru na tužbu navodi da razlozi na koje se poziva tužiteljica ne dovode uvijek, apsolutno i nužno do ništavosti pravnog posla, posljedično tome i do nedopuštenosti ovrhe, a mišljenju tužiteljice može se prigovoriti iz više razloga. Ističe da da tužiteljica osim vjenčanim listom ničim drugim ne dokazuje činjenicu bračne stečevine, a vjenčani list sam po sebi nije dovoljan i dostatan dokaz na okolnost postojanja bračne stečevine. Ističe da tužiteljica nije dostavila niti jedan jedini dokaz na okolnost da bi predmetna imovina bila stečena radom ili da potječe od te imovine. U trenutku sklapanja i solemnizacije Ugovora o hipotekarnom kreditu, račun broj 51401320, Broj partije: 09-202-01970-0 od 17.12.2002.godine, jedini i isključivi zemljišnoknjižni vlasnik da je bio upravo tuženik ad.1. Temeljem navedene isprave, Rješenjem Općinskog suda u Imotskom, Z. 689/2002 u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] da je dozvoljen i proveden upis založnog prava u korist tuženika ad.2. Identična situacija da je bila i u trenutku pokretanja ovršnog postupka. Dakle, u trenutku sklapanja pravnog posla kao i u trenutku stjecanja založnog prava, tuženik ad.1 da je bio uredno uknjižen kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, drugih upisa ili zabilježbi nije bilo, slijedom čega, a pozivom na načela zemljišnoknjižnog prava, posebice načela povjerenja u zemljišne knjige, banka da je kao poštena treća osoba na valjan način i u potpunosti stekla založno pravo na predmetnoj nekretnini u cijelosti. Banka da je kao pošteni stjecatelj koji je postupao sa povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja, a koja nije bila dužna istraživati izvanknjižno stanje, stekla knjižno pravo – zalog, neopterećeno neupisanim pravima ili pravnim činjenicama. Tužiteljica da je imala mogućnost zaštiti svoje pravo zajedničkog vlasništva sporne nekretnine i isključivo je o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje u tom smjeru. Kako tužiteljica svoja eventualna prava po osnovi zajedničkog vlasništva nikada nije upisala u zemljišne knjige, niti poduzela bilo koju drugu radnju u iskazanom pravcu (tužba na utvrđenje, zabilježba spora…) to ista preuzima i snosi moguće rizike da knjižni vlasnik, ovdje njezin suprug raspolaže vlasničkim pravima kako on hoće. Zaključno, tuženik ad.2. ističe da u konkurenciji načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige, načela da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, prednost treba dati onom načelu kojim se štiti savjesna i poštena osoba jer se jedino na taj način može osigurati vladavina prava i pravne sigurnosti.

3. Očitujući se na navode iz odgovora tuženice, tužiteljica ističe da je predmetna nekretnina stečena zajedničkim radom i ulaganjima tužiteljice i tuženika pod 1) te sukladno čl. 277. i čl. 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" br. 11/78., 27/78., 45/89., 51/89. - službeni pročišćeni tekst, 59/90, dalje ZBPO) koji se na konkretan slučaj primjenjuje temeljem odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10. , 143/12. i 152/2014, dalje: ZV), odnosno da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva po samom zakonu. Tužiteljica navodi i da ako se radi o nekretnini koja je stečena u braku i predstavlja bračnu stečevinu, to tuženik pod 1) nije mogao vršiti raspolaganje tom nekretninom bez znanja i dopuštenja tužiteljice, što je ovdje slučaj, pa je takav ugovor tom ništav i ne proizvodi pravne učinke u smislu odredbe čl. 283. st. 1. i 2. ZBPO -a, slijedom čega je i sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine ništetan na temelju odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO). Također, ukazuje se i kako činjenica da je u trenutku sklapanja Ugovora o hipotekarnom kreditu u nadležnim zemljišnim knjigama titularom prava vlasništva bio upisan isključivo RJ, ni na koji način ne upućuje da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o bračnoj stečevini stranaka. Navedeno posebno stoga što je opće poznato kako situacija u kojoj je bračna stečevina upisana u zemljišne knjige kao isključivo vlasništvo jednog bračnog druga, daleko preteže pred slučajevima da je upis uredan, odnosno da su oba bračna druga upisana suvlasnicima na nekretnini. Upravo zbog navedenog, u sudskoj praksi se je nemali broj puta pojavila situacija slična ovo predmetnoj u kojoj dolazi do sukobljavanja načela povjerenja u zemljišne knjige te prava na bračnu stečevinu. U trenutku pokretanja ovršnog postupka od strane tuženika ad2/, tužiteljica da je saznala za postojanje pobijanog Ugovora o hipotekarnom kreditu. Ista nikada nije bila potpisnica navedenog Ugovora, niti je za sklapanje navedenog dala svoje odobrenje. Tuženik ad2/ kao savjesni stjecatelj, da je mogao i trebao zatražiti pisanu suglasnost tužiteljice za sklapanje navedenog Ugovora, posebno ako se u obzir uzme činjenica da se radi o učestaloj praksi banki prilikom sklapanja istovjetnih Ugovora. Također, banka kao financijska institucija kojoj je glavna djelatnost posredovanje u novčanim i kreditnim poslovima zasigurno je upoznata ili bi se očekivalo da ista bude upoznata sa predmetnom problematikom, odnosno sa mogućnošću da zemljišnoknjižno stanje nije uređeno te bi se u tom smislu od iste zasigurno očekivalo određeni stupanj opreznosti tj. savjesnosti.

4. Sud je u dokaznom postupku pročitao i pregledao zemljišnoknjižni izvadak koji se odnosi na predmetnu nekretninu, ugovor o hipotekarnom kreditu zaključen 17. prosinca 2002. između Privredne banke Zagreb, VJ kao korisnika kredita i RJ kao založnog dužnika, vjenčani list tužiteljice i tuženika ad.1., prijepis presude Županijskog suda u Zadru pod posl. br. Gž-415/2023 od 15. studenog 2023., preslike Ugovora o kreditu sa Sberbank d.d. , preslike Ugovora o dugoročnom kreditu sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d., broj: 9916360005, preslike Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d., broj: 9915133914, preslike pregled prometa po kreditima građana broj kredita : 60-50- 11963-2 za period od 1997-2000, ustege po kreditu broj: 40354484-400 Splitska Banka d.d., period od 5. studenog 2007. godine, saslušani su tužiteljica i tuženik ad.1., svjedoci SJ, VJ, DJ, BJ, pribavljen je spis ovog suda pod posl. br. P-874/2025.

5. Odredbom članka 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014) stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu izložile samo ako posumnja da stranke idu, zatim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, ako zakonom nije drugačije određeno.

5.1. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet ovog spora je traženje tužiteljice na utvrđenje da bi predmetna nekretnina predstavljala bračnu stečevinu te utvrđenje ništetnim ugovora o hipotekarnom kreditu navedenom u točki III. izreke.

7. Nesporno je utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženik sklopili brak 1991., te da je prvotuženik kod drugotuženika zaključio Ugovor o hipotekarnom kreditu u kojem ugovoru je VJ označen kao korisnik kredita.

8. Kao što je već prethodno navedeno, tijekom postupka saslušani su tužiteljica, tuženik ad. 1. i svjedoci SJ, VJ, DJ, BJ.

8.1. Tužiteljica je na raspravi održanoj 3. lipnja 2025. navela da je za predmetni kredit saznala kada je u poštanskom sandučiću našla plavu omotnicu koja je glasila na njezinog supruga. Suprug da joj je rekao da je imao namjeru pomoći VJ na način da je pristao biti založni dužnik. Potom da su se prvotuženik i ona sastali s VJ koji se samo nasmijao na njezino traženje da on otplati kredit. Nadalje, tužiteljica je navela da je, nakon što se udala za prvotuženika, prve dvije godine živjela u zajednici s obitelji svog supruga. Neposredno uz tu kuću da se nalazio objekt koji je njezin svekar koristio kao skladišni prostor. Svekar da im je darovao taj objekt koji su oni potom srušili te započeli s gradnjom obiteljske kuće. U vrijeme izgradnje da je bila zaposlena kao i njezin suprug. U "dotu" je donijela 10.000,00 DEM koje joj je dao otac kao vjenčani dar. Uz njihove plaće, dar od njezinog oca, tužiteljica i prvotuženik da su u više navrata podizali kredite radi izgradnje kuće koja je predmet hipotekarnog kredita. Navodi da je 1994. -1995. pristala da se prvotuženik uknjiži u zemljišnoj knjizi kao vlasnik.

8.2. Tuženik ad.1. RJ na istoj raspravi naveo je da poznaje VJ, da je isti imao automehaničarsku radnju i kafić. Budući da je on bio zaposlen u katastru, VJ mu se obratio radi uknjižbe svoje kuće u [adresa]. Prvotuženik da je "pripremio" sve potrebne papire za "sređivanje" zemljišnoknjižnog stanja VJ, međutim da ovaj nikada nije došao po pripremljenu dokumentaciju. Navodi da je bio svjestan "rizika" potpisa kao založnog dužnika prilikom zaključenja hipotekarnog kredita. VJ da mu je rekao da nema nikakvih problema oko otplate kredita, ali da su mu u banci rekli da neuredno plaća kreditnu obvezu. O predmetnom kreditu nije obavijestio svoju suprugu, već da je ona saznala za isti 2024. kada mu je došlo pismeno u poštanski sandučić. Potv rdio je navode tužiteljice o načinu i vremenu izgradnje njihove obiteljske kuće. Osjeća se prevarenim u odnosu na VJ.

8.3. Svjedok SJ je susjed tužiteljice i prvotuženika. Potvrdio je njihove navode o zajedničkoj izgradnji obiteljske kuće.

8.4. Svjedok VJ naveo je da je imao neke poslovne odnose s prvotuženikom, odnosno da je za ishodovanje "papira" za uknjižbu njegove kuće dao prvotuženiku 19.000,00 DEM. Prvotuženik da nije ispoštovao dogovoreno niti mu vratio novac pa da su dogovorili da će on podignuti kredit u banci, a da će ga vraćati prvotuženik. Osobno da nije uplatio nijednu ratu kredita već da je zadržao za sebe iznos u protuvrijednosti od 19.000,00 DEM. Ne poznaje tužiteljicu niti je ista sudjelovala u njihovim razgovorima oko kredita. On da s prvotuženikom nije bio u prijateljskim odnosima, već da je s njim stupio u poslovni odnos koji se odnosio na pribavljanje i sređivanje isprava za uknjižbu i legalizaciju njegove obiteljske kuće.

8.5. Svjedoci DJ i ZJ u bitnome su iskazivali kao i SJ.

9. Glede utvrđenja sa kolikim udjelom je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine po osnovu bračne stečevine, sud smatra da je relevantno vrijeme stjecanja predmetne nekretnine pa da se u konkretnom slučaju primjenjuje ZBPO, jer su nakon suživota s obitelji prvotuženika nakon sklapanja braka 1991., a koji je trajao cca dvije godine, srušili objekt koji im je darovao otac prvotuženika i tu izgradili obiteljsku kuću koja je predmet hipotekarnog kredita, dakle za vrijeme važenja ZBPO-a kojim je propisano u članku 283. da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

9.1. Člankom 285. ZBPO-a propisano je da svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine. Člankom 287. stavkom 1. ZBPO-a propisano je da kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Stavkom 2. citiranog članka propisano je da u slučaju spora, sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Pri tome valja istaći da pravni režim zajedničkog vlasništva uređuju odredbe članka 57. do članka 64. ZV - a i one se primjenjuju na zajedničku imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999.

9.2. Primjenom navedenih zakonskih odredbi na utvrđeno činjenično stanje, sud zaključuje da je tužiteljica suvlasnica za ½ predmetne nekretnine, jer je sud imao u vidu odlučne činjenice da je tužiteljica tijekom bračne zajednice bila zaposlena, da je i ona kao i suprug-prvotuženik podizala kredite za izgradnju predmetne nekretnine, da je iste i vraćala, kao i da je uložila svadbeni dar od svog oca u iznosu od 10.000,00 DEM u izgradnju kuće.

9.3. Dalje se ističe da je člankom 277. ZBPO-a propisano da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina pa se to u konkretnom slučaju odnosi i na predmetnu nekretninu glede tužiteljice i prvotuženika kao bračnih drugova i obzirom na način stjecanja predmetne nekretnine.

10. Odredbom članka. 283. stavka 1. ZBPO-a je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a stavkom 2. istog članka da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima jer u protivnom takvo raspolaganje ne bi bilo u skladu s odredbom članka 103. ZOO-a (sada 322. stavak 1. ZOO-a), kojom je propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ništetan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo”.

10.1. Dakle, zajedničko vlasništvo da je vlasništvo više osoba na istoj stvari po udjelima koji nisu realno ni idealno određeni, ali su odredivi. Nastaje samo na temelju zakona kao što je bilo propisano za bračnu stečevinu prema ZBPO -u. Kada se vlasnički udijeli zajedničara odrede, zajedničko vlasništvo pretvara se u suvlasništvo. Zajedničari upravljaju zajedničkom stvari i o svemu donose odluke sporazumom svih. Jedan zajedničar može raspolagati sa zajedničkom stvari samo ako ima ovlast svih, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je po utvrđenju ovog suda na temelju iskaza tužiteljice, prvotuženik nije imao ovlast ni suglasnost tužiteljice za osnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini.

11. Tužiteljica je i sama rekla da je upoznata da joj je suprug upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik, ali hipotekarni ugovor nije odobrila niti je znala za njega, a što je na kraju i rezultiralo ovim postupkom.

12. Ocjenom i analizom svih iskaza parničnih stranaka i svjedoka sud utvrđuje, kao i činjenicom da VJ ne poznaje tužiteljicu niti je s njom ikada pričao o predmetnom kreditu, da je prvotuženik tužiteljici doista prešutio postojanje hipotekarnog kredita. Naime, sam VJ je detaljno iskazivao "prirodu" svog odnosa s prvotuženikom, ali jasno je naveo u zapisnik "…Ja osobu po imenu KJ, suprugu RJ uopće nisam znao. Prilikom svih dogovora između mene i RJ u vezi kredita KJ nije sudjelovala. Što se tiče kuće koja je bila predmetom hipoteke, ja o tome ništa ne znam…"

13. Tužiteljica svoje stvarno pravo nije upisala u zemljišnoj knjizi niti je prije stjecanja založnog prava od strane drugotuženika poduzela ikakvu pravnu radnju na temelju koje bi trećima bilo vidljivo postojanje tog njezinog stvarnog prava.

13.2. Drugotuženik kao vjerovnik, odnosno treća osoba u vezi predmetne nekretnine, ima zapravo samo jednu mogućnost zaštite svojih prava, konkretno naplate tražbine, i to prodajom založene nekretnine u ovršnom postupku.

13.3. Suprug tužiteljice kao založni dužnik je u svakom slučaju nesavjestan, jer je svom vjerovniku, ovdje drugotuženiku, kao dokaz samovlasništva založene imovine predao izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg je proizlazilo da je on jedini knjižni vlasnik te imovine, iako je bio svjestan da predmetna nekretnina ne pripada njemu u cijelosti, već ista predstavlja bračnu stečevinu.

13.4. Zemljišne knjige su javne knjige i uživaju javnu vjeru (čl. 8. st. 1 ZZK), a svaka osoba koja neko knjižno pravo stječe u dobroj vjeri ima pravo pouzdati se u stanje koje prikazuje zemljišna knjiga (čl. 8. st. 4. i 5. ZZK).

14. ZV također (slično kao i ZZK) jamči zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi (članci 122., 123. i 124. ZV). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 8. st. 3. ZZK).

14.1. Ranije važeći Zakon o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013, 108/2017) koji je bio na snazi do stupanja na snagu ZZK 5. srpnja 2019. je odredio u čl. 224. st. 2. da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni u roku od 5 godina pokrenuti postupak upisa u zemljišne knjige (do 1. siječnja 2002., koji se produžuje do 1. siječnja 2007.), ali takva odredba ne predstavlja nikakvu odgodu primjene načela povjerenja (pouzdanja) u zemljišne knjige, već ta odredba sama po sebi upućuje samo na zaključak da je jedino relevantno ono što je upisano u zemljišnoj knjizi.

14.2. U okolnostima konkretnog slučaja kada je predmetna nekretnina i dalje upisana kao samovlasništvo prvotuženika, radi se o neaktivnosti jednog od bračnih drugova (tužiteljice) koja svoja prava stečena na zakonu nije upisala u zemljišne knjige.

15. Kod izvornog stjecanja prava vlasništva (u što se ubraja i stjecanje prava na temelju bračne stečevine), pravo vlasništva na temelju zakona stječe se samim time što su se ispunile sve zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje i u trenutku kada su se one ispunile. To znači da se za stjecanje prava vlasništva nekretnine na temelju zakona ne traži upis u zemljišne knjige te je vlasništvo stečeno bez upisa i stjecatelj je ovlašten ishoditi upis tako stečenog prava vlasništva. Za upis prava vlasništva dovoljna je deklaratorna presuda na utvrđenje prava vlasništva.

15.1. Tužiteljica, iako je znala da je njezin suprug, ovdje prvotuženik upisan kao samovlasnik predmetne nekretnine, to svoje pravo nije upisala, niti u ovom postupku dokazuje da je prije pokretanja ovog, a ni drugih postupaka poduzela bilo koje pravne radnje radi zaštite svog prava vlasništva. Osim toga, tužiteljica nije ni u tužbi u ovom postupku niti tijekom ovog postupka navela ikakve konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazila eventualna nesavjesnost drugotuženika kako prilikom sklapanja Ugovora o hipotekarnom kreditu tako ni prilikom zabilježbe založnog prava, već samo navodi da je za hipotekarni kredit saznala prije dvije godine, dakle nakon što je ovršni postupak pokrenut i zabilježena ovrha u zemljišnim knjigama 2004., i tada je počela poduzimati određene pravne radnje u vezi njezinog vlasništva na predmetnoj nekretnini.

16. Vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (čl. 130 st. 2 ZV).

17. Za istaknuti je da je u predmetnom ugovoru o hipotekarnom kreditu kao korisnik kredita označen VJ, a kao založni dužnik RJ, koji ne spori zaključenje tog ugovora, a i sam navodi da je bio svjestan rizika koji taj kredit nosi.

18. Valja istaknuti da drugotuženik upućuje na načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga kao i na to da se u svakom konkretnom slučaju treba ispitati savjesnost svih sudionika određenog pravnog posla.

18.1. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju je neupitno da je drugotuženik kao treća osoba kojem je upisani zemljišnoknjižni vlasnik, što je u trenutku zaključivanja predmetnog ugovora isključivo bio prvotuženik, bio savjesna stranka i da je postupao kao sudionik tog pravnog posla u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, to je isti stekao založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoji suvlasnička prava tužiteljice koja u tom trenutku nisu bila upisana, bez obzira što je za poduzimanje konkretnog pravnog posla, zasnivanja hipoteke na cijeloj stvari, što je izvanredni pravni posao, potrebna suglasnost svih suvlasnika obzirom da je upisani vlasnik, prvotuženik zatajio zaključenje ovog pravnog posla, postupao nesavjesno. Posebno se ističe da je u zemljišnoj knjizi, u odnosu na predmetnu obiteljsku kuću zabilježeno založno pravo još 2002., a ovrha 2004., dakle svi ti upisi egzistiraju u zemljišnoj knjizi preko 20 godina.

19. Polazeći od svrhe i značaja odredbe o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (čl.122. ZV) prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se pozvala na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, što je u konkretnom slučaju drugotuženik (tako i VS RH Rev-1867/12 od 29. listopada 2013.g.).

20. S obzirom na to da je suprug tužiteljice znao da raspolaže imovinom koja nije samo njegovo vlasništvo, koristeći činjenicu da je u zemljišnim knjigama tada bio upisan kao jedini vlasnik sporne nekretnine, isti u vrijeme sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu nedvojbeno nije bio savjestan.

21. Iz odredbe članka 61. stavak 2. ZV-a proizlazi da iznimno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretnin i pod pretpostavkama po kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko.

21.1. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. Međutim, poštovanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, pa tako i savjesnost i poštenje bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.

21.2. Osim toga, u trenutku kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

22. Prema općem pravnom načelu nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, prijenos i u tom slučaju mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Svako drugačije postupanje bilo bi protivno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.

23. Istovjetno pravno stajalište izrazio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim Odlukama broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.godne i broj:U-III-4177/2010 od 17. ožujka 2013. godine, čije odluke i rješenja su prema odredbi članka 31.st.1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 49/02- pročišćeni tekst) obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

23.1. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu u zemljišnim knjigama prvotuženik je bio upisan kao isključivi vlasnik cijele nekretnine, a osim navedenog u završnim odredbama predmetnog ugovora prvotuženik je kao založni dužnik jamčio pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da je predmetna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo. Shodno navedenom, drugotuženik nije imao razloga sumnjati u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, a nije imao ni obvezu sam istraživati izvanknjižno stanje.

24. Okolnost da je kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine bio upisan samo tuženik ad 1. nije odlučna za pitanje njezine pravne naravi u odnosu između bračnih drugova. Pravo bračnog druga na zajedničkoj imovini nastaje kada su ostvarene zakonom propisane pretpostavke za takvo stjecanje, a ne tek njegovim zemljišnoknjižnim upisom. Stoga činjenica da tužiteljica svoje pravo nije upisala u zemljišne knjige ne znači da to pravo u odnosu između nje i tuženika ad 1. nije postojalo. U tom smislu sud prihvaća i pravna shvaćanja izražena u dostavljenoj sudskoj praksi prema kojima se najprije mora utvrditi stvarna pravna narav imovine, neovisno o tome koji je bračni drug formalno upisan u zemljišnoj knjizi. Slijedom načina i vremena stjecanja predmetne nekretnine sud je utvrdio da ona predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad 1. u jednakim dijelovima. Zbog toga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

25. Prilikom odlučivanja o točki. III. tužbenog zahtjeva, sud je posebni značaj dao razlikovanju pravnog položaja bračnog druga od pravnog položaja treće osobe. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti drugotuženiku samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje.

25.1. Za uspješno suprotstavljanje svojeg neupisanog prava založnom pravu tuženika ad 2. bilo je potrebno utvrditi okolnosti zbog kojih tuženik ad 2. ne bi uživao zaštitu povjerenja u zemljišne knjige. Drugim riječima, bilo je potrebno dokazati da je tuženik ad.2. u pravno relevantnom trenutku znao ili je s obzirom na konkretne okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom pravnom stanju.

25.2. U trenutku zaključenja predmetnog Ugovora n ije bio upisan ni podatak iz kojeg bi proizlazilo postojanje stvarnog prava tužiteljice, niti je postojala zabilježba spora ili druga zemljišnoknjižna okolnost koja bi dovodila u pitanje pravo raspolaganja upisanog vlasnika. Tuženik ad.2. je stoga raspolagao javnom evidencijom prema kojoj je tuženik ad 1. bio ovlašten raspolagati cijelom nekretninom. Sud pritom ne nalazi da bi sama činjenica da je tuženik ad 1. bio u braku predstavljala dovoljan razlog zbog kojeg bi tuženik ad.2. morala posumnjati u zemljišnoknjižno stanje.

25.3. Nadalje, iz same činjenice postojanja braka ne proizlazi da svaka nekretnina upisana na jednog bračnog druga nužno predstavlja bračnu stečevinu. Nekretnina može predstavljati i posebnu imovinu bračnog druga, može biti stečena prije braka, nasljeđivanjem, darovanjem ili na drugoj pravnoj osnovi. Kada bi se samom činjenicom postojanja braka "rušila" dobra vjera treće osobe, zemljišnoknjižni upis vlasništva bračne osobe praktično ne bi mogao ostvarivati funkciju zaštite povjerenja u pravnom prometu.

26. Naknadno utvrđenje u ovom postupku da je nekretnina zapravo bračna stečevina ne može samo za sebe retroaktivno učiniti nesavjesnim stjecatelja koji je svoje pravo ranije stekao u dobroj vjeri. Tužiteljica je svoje pravo na nekretnini stekla ranije na temelju bračnoimovinskog režima, ali ga prije stjecanja založnog prava tuženika ad.2. nije publicirala zemljišnoknjižnim upisom. To ne znači da je zbog toga izgubila svoje vlasničko pravo u odnosu prema tuženiku ad 1. , zbog čega je upravo i usvojen zahtjev iz točaka I. i II.

26.1. Međutim, posljedice neupisanosti njezina prava drukčije su u odnosu prema trećoj osobi koja je u međuvremenu u dobroj vjeri stekla stvarno pravo oslanjajući se na zemljišne knjige. U tom odnosu načelo zaštite povjerenja ograničava mogućnost da se ranije izvanknjižno pravo suprotstavi kasnijem "dobrovjerno" stečenom i upisanom stvarnom pravu.

26.2. Nadalje, tužiteljica nije zahtijevala samo utvrđenje da založno raspolaganje ne proizvodi učinke prema njezinu suvlasničkom dijelu, nego traži da se utvrdi ništavim i bez pravnog učinka cijeli Ugovor o hipotekarnom kreditu , a kakvo traženje je neosnovano. Naime, ne može se zaključiti da nedostatak suglasnosti osobe koja nije ugovorna strana automatski čini ništetnim sve obveznopravne odredbe ugovora između Banke i korisnika kredita. Nedostatak ovlaštenja jedne osobe da raspolaže tuđim stvarnim pravom prvenstveno se odražava na pravni učinak takvog raspolaganja. On sam po sebi ne znači da je zabranjeno ili nedopušteno postojanje kreditne obveze između osoba koje su taj kreditni odnos zasnovale. Stoga se iz činjenice da tužiteljica nije dala suglasnost za raspolaganje nekretninom ne može izvesti zaključak da je nedopušten pravni odnos kojim je drugotuženik drugoj osobi stavio na raspolaganje određeni novčani iznos uz obvezu njegova povrata.

26.3. Uzevši u obzir navedeno u prethodnoj točki, u konkretnom slučaju nema osnove ni za djelomično brisanje založnog prava s tužiteljičina suvlasničkog dijela. Tuženik ad 2. založno pravo nije stekao samo na stvarnom suvlasničkom dijelu tuženika ad 1., nego ga je, postupajući u dobroj vjeri prema zemljišnoknjižnom stanju, stekao na cijeloj nekretnini. Naknadni upis tužiteljičina ranije izvanknjižno stečenog suvlasništva ne može umanjiti opseg već stečenog i zaštićenog stvarnog prava tuženika ad 2. To je upravo pravna posljedica primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

27. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 4. u svezi s člankom 164. ZPP-a. Člankom 154. st. 4. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

28. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti presuditi kao u izreci.

Imotski, 26. kolovoza 2026.

S u d a c

Duje Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

1. Pun. tužiteljice

2. Tuženiku ad.1.

3. Pun. tuženika ad.2.