REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] K 5

Poslovni broj: Us I-1422/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Borjana Jovanović Bengin, odvjetnica u Rijeci, Splitska 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance sa sjedištem u [adresa], OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 26. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/483, URBROJ: 511-01-204-25-11 od 27. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/483, URBROJ: 511-01-204- 25-11 od 27. lipnja 2025. (str. 7/2-8/2 spisa) odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta budući da tužitelj ne ispunjava uvjet iz čl. 153. st. 1. t. 5. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22.; dalje: ZoS).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila postupka. Navodi kako je u trenutku podnošenja zahtjeva od 31. siječnja 2023. ispunjavao sve zakonom propisane uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta. Ne spori da je prekršajno kažnjen odlukom Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, ali ističe da je riječ o prekršaju povezanom s poslovanjem trgovačkog društva SREM MONT d.o.o. u kojem je bio odgovorna osoba, da je izrečenu novčanu kaznu uredno i pravodobno podmirio te da je njegovo trgovačko društvo uredno izvršavalo vlastite porezne i druge obveze. Također ne spori da se protiv njega vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza, ali ističe da kazneni postupak nije pravomoćno okončan te da nije pravomoćno proglašen krivim , kao i da u trenutku davanja sporne izjave nije bio svjestan postojanja predmetnog dugovanja, dok u međuvremenu uredno podmiruje svoje obveze prema državi i poslovnim partnerima. Dodatno ističe i okolnosti vezane uz poslovanje trgovačkog društva, osobito da je nakon saznanja za postojanje nepodmirenih obveza, kao odgovorna osoba, predložio otvaranje predstečajnog postupka, da je potvrđen plan restrukturiranja te da društvo uredno izvršava svoje obveze. Tužitelj nadalje ističe da više od sedam godina živi i radi u Republici Hrvatskoj, da tijekom tog razdoblja, osim navedenih izoliranih slučajeva, nije imao problema u ponašanju, da u Republici Hrvatskoj živi sa suprugom i dvoje djece te da ni na koji način ne predstavlja opasnost za javni poredak, čak i da je doista počinio kazneno djelo zbog kojeg je protiv njega u tijeku kazneni postupak. Pozivajući se na presudu Upravnog suda u Zagrebu ističe da sama činjenica počinjenja kaznenog djela, odnosno postojanja kaznene osude, nije dostatna za zaključak da osoba predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju temeljnom interesu društva, već da je potrebno provesti individualiziranu ocjenu njezina osobnog ponašanja i svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. Konačno, prigovara da tuženik nije proveo potpuni ispitni postupak niti utvrdio sve činjenice i okolnosti relevantne za donošenje odluke, čime je, prema njegovu mišljenju, povrijedio načelo utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. ZUP-a. Smatra da je osporavano rješenje stoga paušalno i nedovoljno obrazloženo te predlaže njegovo poništenje i vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu (str. 74-76 spisa) osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Navodi da je u provedenom postupku utvrđeno kako tužitelj, iako je uz zahtjev priložio dokaze o ispunjavanju ostalih uvjeta za odobrenje dugotrajnog boravišta, ne ispunjava uvjet iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a budući da je evidentiran u prekršajnoj evidenciji zbog pravomoćno utvrđenog prekršaja iz čl. 131. st. 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te se protiv njega vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl . 305. st. 1. i 2. Kaznenog zakona. Ističe da je tužitelj tijekom postupka zaključcima od 5. veljače 2025. i 13. ožujka 2025. bio pozvan da se očituje o navedenim okolnostima te da je njegova očitovanja tuženik uzeo u obzir pri donošenju odluke. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik smatra da tužitelj zbog kršenja pozitivnih propisa Republike Hrvatske predstavlja zapreku za odobrenje dugotrajnog boravišta u smislu čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a te predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

4. Kako su se stranke ovog spora suglasile da se spor riješi bez rasprave, a sud je utvrdio da u sporu nije potrebno izvoditi nove dokaze, to je sud na temelju odredbe čl. 98. t. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS) te čl. 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave. Tijekom spora strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZUS-a.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredbom čl. 150. st. 1. ZoS-a propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.). U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (stavak 3.).

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu rada od 16. siječnja 2018., a posljednji od 25. travnja 2025. do 7. veljače 2026., kao ni da je 31. siječnja 2023. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja dugotrajnog boravišta.

9. Sporno je jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta tužitelja u [adresa], odnosno je li tužitelju osporavanim rješenjem pravilno odbijen zahtjev za izdavanje takvog odobrenja.

10. Uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni za odobrenje dugotrajnog boravišta propisani su odredbom čl. 153. st. 1. ZoS-a, među kojima je i uvjet iz točke 5. toga članka prema kojem državljanin treće zemlje ne smije predstavljati opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

11. U konkretnom slučaju iz potvrde Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za kazneno pravo, Odjela za prekršajne evidencije, KLASA: 740-03/25-02/4773, URBROJ: 514-05-02-01-02/03-25-02 od 24. veljače 2025. proizlazi da je tužitelj višestruko kažnjavan za prekršaje, i to za ukupno dva prekršaja specificiranih u istoj potvrdi.

12. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj odlukom Porezne uprave od 22. veljače 2024., koja je postala pravomoćna 21. listopada 2024., proglašen krivim za prekršaj iz čl. 131. st. 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Dalje, iz uvjerenja Općinskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2025. proizlazi da se protiv tužitelja vodio kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 305. st. 1. i 2. Kaznenog zakona - davanje lažnog iskaza, dok iz podataka u spisu proizlazi i da je u tom postupku donesena presuda Općinskog suda u Pazinu posl.br. K-340/2024-2 od 11. rujna 2024. o izdavanju kaznenog naloga kojom je tužitelj oglašen krivim za počinjenje navedenog kaznenog djela.

13. Navedene činjenice tužitelj u bitnome niti ne osporava. Naprotiv, u tužbi potvrđuje da je prekršajno kažnjen, kao i da se protiv njega vodio kazneni postupak, pri čemu ističe okolnosti zbog kojih smatra da navedene činjenice ne mogu biti razlog za zaključak da predstavlja opasnost za javni poredak.

14. Neosnovan je, međutim, prema mišljenju ovog suda prigovor tužitelja da je tuženik navedene okolnosti ocijenio paušalno i bez provođenja odgovarajućeg ispitnog postupka. Iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključkom od 5. veljače 2025. pozvan da se očituje o činjenici evidentiranja u prekršajnoj evidenciji, nakon čega je 25. veljače 2025. dostavio pisanu izjavu. Nadalje, zaključkom od 13. ožujka 2025. pozvan je da se očituje o činjenici vođenja kaznenog postupka i odluci Općinskog suda u Pazinu, na što je odgovorio podneskom od 8. travnja 2025. Dakle, tužitelju je omogućeno da se izjasni o svim odlučnim okolnostima i iznese činjenice koje smatra relevantnima. Tuženik je pritom raspolagao i službenim podacima nadležnih tijela, koji su , zajedno s očitovanjima tužitelja, činili činjeničnu osnovu za donošenje osporavanog rješenja.

15. Stoga nije osnovan ni prigovor povrede čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP). Tuženik je utvrdio činjenice odlučne za rješavanje ove upravne stvari na temelju službenih evidencija i podataka nadležnih tijela te očitovanja samog tužitelja. Okolnost da tužitelj nije suglasan s pravnim zaključkom koji je tuženik iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo ne znači da činjenično stanje nije bilo pravilno ili potpuno utvrđeno.

16. Nadalje, prema ocjeni ovog suda, tuženik je pravilno ocijenio da utvrđeno ponašanje tužitelja predstavlja relevantnu okolnost za ocjenu ispunjava li zakonski uvjet iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a. Naime, odredba čl. 5. st. 3. ZoS-a propisuje obvezu državljanina treće zemlje da se za vrijeme kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj pridržava svih zakona i propisa. Pravomoćno utvrđeni prekršaj tužitelja stoga predstavlja konkretno i pravomoćno utvrđeno kršenje pravnog poretka Republ ike Hrvatske, a činjenica da je tužitelj evidentiran i zbog drugog prekršaja, kao i da se protiv njega vodio kazneni postupak u kojem je donesena odluka kojom je proglašen krivim, dodatno je relevantna za cjelovitu ocjenu njegova osobnog ponašanja.

17. Pri tome sud ne prihvaća tvrdnju da bi se navedene činjenice morale zanemariti zato što je tužitelj izrečenu prekršajnu kaznu uredno podmirio ili zato što je naknadno uredno izvršavao svoje druge obveze. Plaćanjem novčane kazne izvršena je izrečena sankcija, ali time nije prestala činjenica da je prekršaj pravomoćno utvrđen. Uredno podmirenje kazne može biti okolnost koja se cijeni u okviru ukupne ocjene ponašanja tužitelja, ali samo po sebi ne uklanja pravomoćno utvrđenu povredu propisa niti znači da tu činjenicu tuženik nije smio uzeti u obzir pri odlučivanju o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta.

18. Neosnovan je i prigovor tužitelja da je naknadna obustava kaznenog postupka odlukom Općinskog suda u Pazinu posl.br: K-340/2024 od 6. listopada 2025. (str. 71/1-73/1 spisa) od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja. Naime, navedena odluka donesena je nakon donošenja osporavanog rješenja, odnosno nakon 27. lipnja 2025., pa se njome nije moglo utjecati na zakonitost rješenja koje se u ovom upravnom sporu ocjenjuje prema činjeničnom i pravnom stanju koje je postojalo u trenutku njegova donošenja. Pritom je važno istaknuti da se ovaj sud ne upušta u ocjenu kaznene odgovornosti tužitelja niti činjenicu kasnije obustave kaznenog postupka (kao rezultata odustanka Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu od optužbe jer je tamo okrivljeni, ovdje tužitelj, postupio po naloženoj obvezi) smatra utvrđenjem njegove kaznene odgovornosti. Za ovaj spor odlučno je da je u trenutku donošenja osporavanog rješenja postojao službeno evidentiran kazneni postupak i odluka donesena u tom postupku, što je, uz pravomoćno utvrđen i prekršaj, predstavljalo relevantne okolnosti za ocjenu zakonskog uvjeta iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a, a povezano i s čl. 5. st. 3. ZoS-a.

19. Jednako tako, navodi tužitelja o okolnostima poslovanja trgovačkog društva SREM MONT d.o.o., pokretanju predstečajnog postupka, potvrđenom planu restrukturiranja, podmirivanju poreznih obveza i urednom izvršavanju obveza prema vjerovnicima ne dovode u pitanje pravilnost zaključka tuženika. Te okolnosti ne anuliraju činjenicu pravomoćno utvrđenog prekršaja niti isključuju mogućnost da se njegovo postupanje ocijeni kao kršenje pravnog poretka Republike Hrvatske. Posebno je pritom odlučno da je za predmetni prekršaj tužitelj pravomoćno proglašen krivim, neovisno o tome što je prekršaj bio povezan s poslovanjem trgovačkog društva u kojem je obavljao funkciju odgovorne osobe.

20. Sud pri tome ne prihvaća ni prigovor tužitelja da bi za zaključak o postojanju opasnosti za javni poredak bilo nužno dokazati da on predstavlja neposrednu i trenutačnu opasnost od budućeg počinjenja kaznenog ili drugog protupravnog djela. U postupku odlučivanja o odobrenju dugotrajnog boravišta potrebno je utvrditi ispunjava li državljanin treće zemlje zakonom propisani uvjet da ne predstavlja opasnost za javni poredak, a ta se ocjena donosi na temelju njegova osobnog ponašanja i svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. Pri tome se javni poredak ne može svesti isključivo na postojanje buduće opasnosti od počinjenja kaznenog djela, već obuhvaća i poštovanje temeljnih pravila pravnog poretka Republike Hrvatske (čl. 5. st. 3. ZoS-a). Stoga pravomoćno utvrđeno kršenje propisa, osobito kada se promatra zajedno s drugim službeno utvrđenim okolnostima ponašanja osobe, može predstavljati osnovu za zaključak da zakonski uvjet nije ispunjen.

21. Pri tome se ne može prihvatiti ni tvrdnja da je za utvrđivanje opasnosti za javni poredak nužno provoditi sigurnosnu provjeru putem nadležne sigurnosno - obavještajne službe. Iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a proizlazi da se zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta može odbiti ako državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Postojanje opasnosti za javni poredak ne utvrđuje isključivo sigurnosno-obavještajna služba, već je tuženik, kao nadležno upravno tijelo koje odlučuje o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta, ovlašten i dužan na temelju raspoloživih podataka ocijeniti ispunjava li podnositelj taj zakonski uvjet. Sigurnosno-obavještajne provjere mogu biti relevantne za ocjenu pitanja nacionalne sigurnosti, ali njihovo neprovođenje samo po sebi ne onemogućuje tuženika da na temelju službeno utvrđenih činjenica ocijeni postoji li opasnost za javni poredak.

22. Nije od odlučnog značaja ni pozivanje tužitelja na prvostupanjsku presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Us I-555/2024-7 od 17. travnja 2025. Tom presudom izraženo pravno shvaćanje da ranija osuda sama po sebi ne znači automatski postojanje opasnosti za javni poredak ne isključuje mogućnost da pravomoćno utvrđeno protupravno postupanje, zajedno s drugim okolnostima konkretnog slučaja, bude osnova za zaključak o neispunjavanju uvjeta iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a. Upravo suprotno, i u ovom je predmetu provedena individualizirana ocjena osobnog ponašanja tužitelja, pri čemu su uzete u obzir njegove tvrdnje i okolnosti koje je isticao u svoju korist, ali i službeno utvrđene činjenice o njegovom kršenju propisa.

23. Konačno, okolnosti da tužitelj više godina boravi i radi u Republici Hrvatskoj, da ima obitelj te da, prema vlastitim navodima, uredno izvršava svoje obveze, ne isključuju mogućnost da se na temelju konkretno utvrđenih protupravnih postupanja zaključi da zakonski uvjet iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a nije ispunjen. Ujedno, sud ne nalazi utvrđenim ni povrede odredaba ZUP-a koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

24. Slijedom svega navedenog, ovaj sud nalazi da je tuženik na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj ne ispunjava uvjet iz čl. 153. st. 1. t. 5. ZoS-a te je njegov zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta pravilno odbijen.

25. Stoga osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja zbog čega je sud na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u t. I. izreke presude.

26. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 26. kolovoza 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).