Poslovni broj: P-1067/2023-76

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lea Erak, odvjetnica iz Zagreba, protiv 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba i 2. -go tuženika DDM Invest III AG, OIB: 42497989050, Švicarska, Schochenmühlestrasse 4, 6340 Baar, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Grof, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Lee Erak i zamjenice punomoćnice 1. -vo tuženika ZĆŽ, odvjetnice iz [adresa], **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe i dijelovi ugovornih odredaba članka 2., 3, 4. i 6. ugovora o kreditu broj: 426-20/2007 od 18. travnja 2007., između tužitelja SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. iz Zagreba (sada: Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa]), kao kreditora, s druge strane, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim važećim internim aktima tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,20 % dekurzivno godišnje te u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se 1.-vo tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.677,65 EUR (slovima: dvije tisuće šesto sedamdeset sedam eura i šezdeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamata koje teku na pojedinačni iznos od:

- 2,70 EUR od 12. siječnja 2008. pa do isplate

- 0,05 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate

- 3,17 EUR od 8.veljače 2008. pa do isplate

- 0,51 EUR od 13. veljače 2008. pa do isplate

- 6,47 EUR od 1. ožujka 2008. pa do isplate

- 11,68 EUR od 6. travnja 2008. pa do isplate

- 2,67 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate

- 0,35 EUR od 3. svibnja 2008. pa do isplate

- 0,16 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate

- 0,06 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate

- 12,50 EUR od 11. listopada 2008. pa do isplate

- 0,76 EUR od 8. studenog 2008. pa do isplate

- 29,81 EUR od 11. studenog 2008. pa do isplate

- 0,33 EUR od 3. prosinca 2008. pa do isplate

- 14,15 EUR od 11. prosinca 2008. pa do isplate

- 1,36 EUR od 3. siječnja 2009. pa do isplate

- 41,69 EUR od 10.siječnja 2009. pa do isplate

- 3,14 EUR od 22. siječnja 2009. pa do isplate

- 1,88 EUR od 3.veljače 2009. pa do isplate

- 46,30 EUR od 11. veljače 2009. pa do isplate

- 2,77 EUR od 24. veljače 2009. pa do isplate

- 0,04 EUR od 3. ožujka 2009. pa do isplate

- 59,70 EUR od 11.ožujka 2009. pa do isplate

- 2,74 EUR od 19. ožujka 2009. pa do isplate

- 0,64 EUR od 11. travnja 2009. pa do isplate

- 44,41 EUR od 11. travnja 2009. pa do isplate

- 41,18 EUR od 12. svibnja 2009. pa do isplate

- 0,09 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate

- 0,04 EUR od 16. svibnja 2009. pa do isplate

- 1,96 EUR od 11. lipnja 2009. pa do isplate

- 39,22 EUR od 11. lipnja 2009. pa do isplate

- 23,47 EUR od 10. srpnja 2009. pa do isplate

- 17,39 EUR od 11. srpnja 2009. pa do isplate

- 26,67 EUR od 11. kolovoza 2009. pa do isplate

- 3,85 EUR od 11. rujna 2009. pa do isplate

- 27,97 EUR od 11. rujna 2009. pa do isplate

- 3,57 EUR od 14. listopada 2009. pa do isplate

- 22,12 EUR od 14. listopada 2009.pa do isplate

- 5,95 EUR od 11. studenog 2009. pa do isplate

- 23,80 EUR od 11. studenog 2009. pa do isplate

- 7,34 EUR od 11. prosinca 2009. pa do isplate

- 24,58 EUR od 11. prosinca 2009. pa do isplate

- 9,17 EUR od 13. ožujka 2010. pa do isplate

- 20,48 EUR od 13. ožujka 2010. pa do isplate

- 28,96 EUR od 13. travnja 2010. pa do isplate

- 7,50 EUR od 13. travnja 2010. pa do isplate

- 40,30 EUR od 13. svibnja 2010. pa do isplate

- 13,89 EUR od 19. lipnja 2010. pa do isplate

- 16,34 EUR od 19. lipnja 2010. pa do isplate

- 39,91 EUR od 14. srpnja 2010. pa do isplate

- 25,49 EUR od 24. kolovoza 2010.pa do isplate

- 16,48 EUR od 24. kolovoza 2010. pa do isplate

- 45,79 EUR od 11. rujna 2010.pa do isplate

- 34,96 EUR od 15. listopada 2010.pa do isplate

- 5,25 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate

- 39,53 EUR od 24. studenog 2010. pa do isplate

- 10,18 EUR od 12. travnja 2011. pa do isplate

- 43,82 EUR od 16. travnja 2011. pa do isplate

- 110,65 EUR od 16. travnja 2011. pa do isplate

- 82,61 EUR od 16. travnja 2011. pa do isplate

- 27,71 EUR od 17. travnja 2011. pa do isplate

- 109,61 EUR od 17. travnja 2011. pa do isplate

- 100,54 EUR od 17. travnja 2011. pa do isplate

- 9,99 EUR od 11. svibnja 2011. pa do isplate

- 22,21 EUR od 11. svibnja 2011. pa do isplate

- 115,77 EUR od 11. lipnja 2011. pa do isplate

- 1,81 EUR od 11. lipnja 2011. pa do isplate

- 35,67 EUR od 12. srpnja 2011. pa do isplate

- 50,55 EUR od 11. kolovoza 2011. pa do isplate

- 33,65 EUR od 13. rujna 2011. pa do isplate

- 32,73 EUR od 11. listopada 2011. pa do isplate

- 10,08 EUR od 12. studenog 2011. pa do isplate

- 20,97 EUR od 12. studenog 2011. pa do isplate

- 32,60 EUR od 14. prosinca 2011. pa do isplate

- 34,12 EUR od 11. siječnja 2012. pa do isplate

- 36,21 EUR od 11. veljače 2012. pa do isplate

- 28,26 EUR od 10. ožujka 2012. pa do isplate

- 8,72 EUR od 10. ožujka 2012. pa do isplate

- 33,52 EUR od 7. travnja 2012. pa do isplate

- 33,70 EUR od 9. lipnja 2012. pa do isplate

- 35,46 EUR od 11. srpnja 2012. pa do isplate

- 34,06 EUR od 11. kolovoza 2012. pa do isplate

- 6,68 EUR od 11. kolovoza 2012. pa do isplate

- 26,87 EUR od 22. kolovoza 2012. pa do isplate

- 44,00 EUR od 11. rujna 2012. pa do isplate

- 31,68 EUR od 21. rujna 2012. pa do isplate

- 41,74 EUR od 21. rujna 2012. pa do isplate

- 7,51 EUR od 11. listopada 2012. pa do isplate

- 31,59 EUR od 20.listopada 2012. pa do isplate

- 47,57 EUR od 10. studenog 2012. pa do isplate

- 31,91 EUR od 21. studenog 2012. pa do isplate

- 29,98 EUR od 21. studenog 2012. pa do isplate

- 23,60 EUR od 21. studenog 2012. pa do isplate

- 32,28 EUR od 11. prosinca 2012. pa do isplate

- 50,38 EUR od 21. prosinca 2012. pa do isplate

- 31,41 EUR od 11. siječnja 2013. pa do isplate

- 11,72 EUR od 23. siječnja 2013. pa do isplate

- 34,68 EUR od 23. siječnja 2013. pa do isplate

- 29,08 EUR od 12. veljače 2013. pa do isplate

- 0,29 EUR od 13. veljače 2013. pa do isplate

- 28,85 EUR od 9. ožujka 2013. pa do isplate

- 1,98 EUR od 12. ožujka 2013. pa do isplate

- 28,14 EUR od 9. travnja 2013. pa do isplate

- 1,61 EUR od 10. travnja 2013. pa do isplate

- 18,72 EUR od 10. svibnja 2013. pa do isplate

- 7,77 EUR od 10. svibnja 2013. pa do isplate

- 2,37 EUR od 11. svibnja 2013. pa do isplate

- 24,61 EUR od 8. lipnja 2013. pa do isplate

- 5,93 EUR od 11. lipnja 2013. pa do isplate

- 23,84 EUR od 11. srpnja 2013. pa do isplate

- 1,80 EUR od 12. srpnja 2013. pa do isplate

- 17,53 EUR od 10. kolovoza 2013. pa do isplate

- 3,04 EUR od 13. kolovoza 2013. pa do isplate

a koje su zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu u kojem tužitelj traži na dosuđeni iznos od 32,28 eura (slovima: trideset dva eura i dvadeset osam centi) pripadajuće zakonske zatezne kamate od 21. studenog 2012. do 10. prosinca 2012.

IV. Nalaže se 2.-go tuženiku DDM Invest III AG, OIB: 42497989050, Švicarska, Schochenmühlestrasse 4, 6340 Baar, da tužitelju SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 18.606,13 EUR (slovima: osamnaest tisuća šesto šest eura i trinaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamata od 24. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se 1.-vo tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 435,07 eura (slovima: četiristo trideset pet eura i sedam centi) sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se 2.-go tuženiku DDM Invest III AG, OIB: 42497989050, Švicarska, Schochenmühlestrasse 4, 6340 Baar, da tužitelju SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.017,88 eura (slovima: tri tisuće sedamnaest eura i osamdeset osam centi) sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška

kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troškova

postupka u cijelosti.

IX. Odbija se zahtjev 2.-go tuženika DDM Invest III AG za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u odnosu na 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. za iznos od 2.136,51 eura (slovima: dvije tisuće sto trideset šest eura i pedeset jedan cent) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa 1.-vo tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj:

426-20/2007 od 18. travnja 2007. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 136.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužitelj navodi da je u ugovoru čl. 2. i 4. ugovorena otplata kredita u 360 mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja, da anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten te da je člankom 6. ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke. Tužitelj navodi da je sklopio ugovor kao potrošač za kupnju stana. Tužitelj nadalje navodi da su prethodno naznačene odredbe ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj navodi da je citirani ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a na koji način ga je doveo kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj navodi da je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka kod njega stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici. Tužitelj navodi da ga je tuženik propustio obavijestiti o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o. Tužitelj navodi da je udruga potrošača u odnosu na ponašanje tuženika podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i sedam ostalih banaka, a koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012. 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno i da je osam banaka među kojima i 1.-vo tuženik (u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je citirana presuda u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojim da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. tako da je njome pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena je i revizija svih banaka te su potvrđeni stavovi nižih sudova o navedenim pitanjima. Nadalje se tužitelj u ovoj tužbi poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba članka 502c. ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti Presuda te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Tužitelj navodi kako je odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, dok je člankom 2. i 4. ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutne klauzule koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019. Tužitelj u ovom predmetu potražuje od tuženika preplaćene iznose po predmetnom ugovoru o kreditu i to: preplaćene iznose u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu CHF, uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate odnosno od dana konverzije. Tužitelj navodi da mu je kredit otkazan te je 1.-vo tuženik prenio tražbinu na 2.-go tuženika DDM Invest III AG, a koji je dalje preuzeo tražbinu odnosno naplatu i ovrhu te založno pravo po predmetnom ugovoru o kreditu. Tužitelj navodi da je radi utvrđivanja nezakonito više obračunatih iznosa od 2.- go tuženika zatražio dostavu dokumentacije sve sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača, a koja je vezana uz kredit, pri čemu se isti oglušio i odbio dati dokaz o zatraženoj dokumentaciji. S obzirom na navedeno tužitelj navodi da nije u mogućnosti specificirati iznos tužbenog zahtjeva u odnosu na 2.-go tuženika odmah kod podnošenja tužbe, dok je u odnosu na 1.-vo tuženika tužitelj postavio tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 4.814,16 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

2. 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. u odgovoru na tužbu ističe kako je tužbom trebalo obuhvatit i FĆ, ĆĆ iz [adresa] odv. 59a (sudužnici) kao i AĆ iz [adresa] (založni dužnik). Tuženik prije svega ističe kako je potraživanje temeljem predmetnog ugovora o kreditu prodano 2017., stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Obzirom da je tuženik prenio potraživanje iz ugovora o kreditu na drugo društvo, ovdje 2.-go tuženika, 1.-vo tuženik predlaže odbaciti predmetnu tužbu kao neosnovanu u odnosu na 1.-vo tuženika. 1.-vo tuženik nadalje navodi da tužitelj nije uredno podmirivao anuitete iz predmetnog ugovora o kreditu, stoga smatra da tužitelj niti nema pravo na povrat navedenih iznosa. 1.-vo tuženik navodi da primatelj tražbine, ima ista prava koja je tuženik kao ustupitelj imao prema tužitelju kao dužniku do ustupanja, a tužitelj kao dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i prigovore koje je mogao tuženiku kao ustupitelju isticati do trenutka kad je saznao za ustupanje. S obzirom na navedeno, tuženik smatra kako je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova. Tuženik navodi da je tužba podnesena 13. lipnja 2023. pa ističe materijalnopravni prigovor zastare. Tuženik navodi da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13. lipnja 2018. nastupila zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Tuženik navodi da je ova tužba ujedno prva tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega tuženik tvrdi da nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Tuženik navodi da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda Europske unije. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji te tuženik predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon. Nadalje, tuženik navodi da tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, slijedom čega, tuženik tvrdi da je i u tom smislu nastupila zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/0.7) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zatezne kamate. Tuženik navodi da tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14.), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) i članka 502.c ZPP-a. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno tuženik tvrdi da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF te je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, presuda Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/2013 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, presuda Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/2013 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. ČĆ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." Također, Sud Europske unije u presudi C-186/16 od 20. 9. 2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u presudi od 20. 9. 2017., Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P- 1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra KĆ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik". Tuženik se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO-a, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tuženik navodi da su valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni instrumenti u ugovorima o kreditu u Republici Hrvatskoj te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj: Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Konačno, ističe se kako je sama udruga „Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega tuženik tvrdi da sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude slijedom čega predlaže da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

3. 2.-go tuženik DDM Invest III AG u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, budući isti nije bio ugovornom stranom predmetnog ugovora o kreditu i ne posjeduje dokumentaciju čiju dostavu zahtijeva tužitelj, niti se okoristio eventualnom preplatom. Nadalje, 2.-go tuženik ističe prigovor zastare te navodi da je tužitelj predmetnu tužbu podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 25. kolovoza 2023., kada je već nastupila zastara prava na utuženje.

4. Rješenjem poslovni broj: P-1067/2023-13 od 13. svibnja 2024. 2.-go tuženiku DDM Invest III AG je naloženo da tužitelju dostavi traženu dokumentaciju, a što je 2.- go tuženik DDM Invest III AG i učinio uz podnesak od 30. srpnja 2024. Nakon provedenog financijskog vještačenja, sud je rješenjem poslovni broj: P-1067/2023-58 od 9. ožujka 2026. temeljem odredbi čl. 186.b. st. 4. i čl. 109. st. 4. ZPP-a, tužitelju odredio rok za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj je podneskom od 7. travnja 2026. postavio određeni tužbeni zahtjev u odnosu na 2.-go tuženika DDM Invest III AG za isplatu iznosa od 18.606,13 eura zajedno sa zateznim kamatama od 24. srpnja 2024. do isplate, dok u odnosu na 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. potražuje ukupni iznos od 2.667,65 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

6. Budući da se u odnosu na 2.-go tuženika DDM Invest III AG radilo o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva nakon manifestacijskog rješenja, ne radi se o preinaci tužbe. Iako je sud na raspravnom zapisniku 15. srpnja 2026., dopustio preinaku tužbe, navedena okolnost ne mijenja pravnu narav navedene procesne radnje tužitelja te tužitelj podneskom od 7. travnja 2026. nije preinačio tužbu u odnosu na 2.-go tuženika DDM Invest III AG.

7. Budući da je tužbeni zahtjev u odnosu na 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. smanjen, ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o povlačenju tužbe.

8. Tužitelj je podneskom od 7. travnja 2026. u odnosu na 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2.136,51 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

9. Budući da je tužitelj povukao tužbu nakon što se je 1. -vo tuženik Addiko Bank d.d. upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. se na glavnoj raspravi od 15. srpnja 2026. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 11, 535 spisa), specifikaciju uplata (list 12-17 spisa), pročitao je ugovor o kreditu, broj: 426-20/2007 od 18. travnja 2007. (list 18-35 spisa), izvršio je uvid u račun broj 224/1/1 od 4. 6. 2023. (list 41 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici za razdoblje od 1. 5. 2007. do 10. 7. 2017. (list 42 spisa), izvadak iz zemljišne knjige br. 2962, k. o. [katastarska općina] (list 43-44 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (list 73-74 spisa), pročitao je izjavu svjedoka SĆŽ od 24. kolovoza 2020., ovjerenu od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 269-273 spisa), izvršio je uvid u mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ŽĆ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 13. studenog 2015. (list 279 spisa), izvršio je uvid u kamatne stope banaka na kunske kradite bez valutne klauzule (list 280-284 spisa), isječke novinskih članaka (list 285-304 spisa), pročitao je ugovor o prijenosu sredstva osiguranja od 25. rujna 2017. s prilozima (list 326-367, 469-505 spisa), izvršio je uvid u izvod iz poslovnih knjiga (400-466, 644, 687-759 spisa), pročitao je raskid ugovora o kreditu broj 426- 20/2007 (list 467 spisa), izvršio je uvid u obavijest o promjeni kamatne stope (list 534, 537, 569, 697 spisa), otplatni plan za kredit (list 536, 539-543, 571-576 spisa), pregled prometa za klijenta (list 545-557, 672-686 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 558-568, 645-666 spisa), specifikaciju uplata (list 577-581, 667- 671 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću iz Zagreba od 15. travnja 2025. (list 584-591 spisa), pročitao je izjavu LĆ (list 625-626 spisa), pročitao je očitovanje sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića iz Zagreba od 19. studenog 2025. (list 635-636 spisa), sud je usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka JĆ te je izvršio uvid u spis Općinskog građansko suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-1962/2019.

11. 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. je na pripremnom ročištu od 10. travnja 2024. odustao od provođenja dokaznog prijedloga kojim predlaže saslušanje svjedoka BĆ.

12. Sud je odbio prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Ilinka Lisonek jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

13. Sud je odbio dokazi prijedlog 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. kojim je predložio saslušanje svjedoka ĆĆ i AĆ jer je činjenično stanje na okolnost otplate kredita i na okolnost upotrebe sredstava iz predmetnog ugovora o kreditu bilo dovoljno utvrđeno.

14. Izjava svjedoka SĆŽ od 24. kolovoza 2020., ovjerena od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 519-523) nije bitna za ishod ovog postupka jer u toj izjavi ista govori općenito o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljem.

15. Precizirani tužbeni zahtjev od 7. travnja 2026. je u cijelosti osnovan.

16. Nesporne su činjenice u ovom postupku:

- da je tužitelj 18. travnja 2007. s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 426-20/2207 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 136.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, namijenjenog za kupovinu stana i refinanciranja kapare (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 3. 4. i 5. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti 667,51 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja, da je ugovorena kamatne stope od 4,20 % dekurzivno godišnje, s rokom otplate 30 godina,

- da je člankom 6. ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim važećim aktima tuženika,

- da je tečaj na dan isplate kredita iznosio 4,78000 kuna za 1 CHF

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da je posljednju uplatu 1.-vo tuženiku Addiko Bank d.d. tužitelj po predmetnom kreditu izvršio 12. kolovoza 2013.,

- da je izjavom o raskidu ugovora o kreditu od 1. kolovoza 2013. zbog neplaćanja dospjelih obveza, raskinut predmetni ugovor o kreditu (list 467 spisa),

- da su 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d.. kao cedent i 2.-go tuženik DDM Invest III AG kao cesionar sklopili ugovor o cesiji 30. lipnja 2017. temeljem kojeg je cedent ustupio cesionaru tražbine zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja s osnova ugovor o kreditu broj: 426-20/2207 od 18. travnja 2007., što proizlazi iz čl. 1. ugovora o prijenosu sredstva osiguranja od 25. rujna 2017. te priloga uz navedeni ugovor,

- da je prema rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Ovr-1962/2019-98 na listu 322 priklopljenog spisa iz iznosa od 54.787,97 EUR/412.800,00 HRK ostvarenog prodajom nekretnine 23. 7. 2024. namireno potraživanje ovrhovoditelja u ovom postupku 2.-go tuženika DDM Invest III AG s naslova glavnice u iznosu od 46.041,34 EUR

17. Sporno je:

- pasivna legitimacija 1.-vo tuženika Zagrebačke banke d.d. i 2.-go tuženika DDM Invest III AG

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- je li, kada bi navedene odredbe i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj od 4,78000 kn za 1 CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- je li citirana ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna,

- je li, kada bi navedena odredba i bila ništetna, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti srednji tečaj kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita, kako to zahtijeva tužitelj,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

18. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženici u cijelosti osporavaju tužbeni zahtjev po osnovi.

19. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

20. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank s obzirom da je u toj banci imao otvoren tekući račun. Ugovor o kreditu zaključio je radi kupnje stana. U banci su mu rekli da ne može zaključiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, već jedino uz valutu CHF s obzirom na visinu njegovih primanja i rekli su da se radi o istoj vrsti kredita te su istog predstavili kao svoj najprodavaniji proizvod. Nekretninu koji su kupili sredstvima kredita nisu iznajmljivali, već su tamo živjeli zajedno s obitelji. U banci ih nisu upozorili na specifičnosti i rizičnost zaduživanja u valuti CHF te su valutu CHF predstavili kao stabilnu valutu. Službenica u banci nije im pojasnila o kojim će parametrima ovisiti promjena kamatne stope, već je rekla da se radi o poslovnoj tajni. Kredit su otplaćivali supruga i on. Kada je valuta CHF porasla kao i kada je došlo do porasta kamate stope te kada je iznos anuiteta porastao i nisu ga više mogli otplaćivati, banka je počela naplaćivati anuitete od sudužnika ĆĆ, ali ne sjeća se više kada je banka počela naplaćivati anuitete od sudužnika. Nisu imali mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora jer se radilo o tipskom ugovoru. Pročitao je ugovor. Službenica u banci pojasnila mu je odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na iznos koji im je odobren, rok otplate kredita, promjenjivu kamatnu stopu, kao što je već to u svom iskazu pojasnio i predočen mu je otplatni plan. Javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora pitao ga je da li ugovor potpisuje svojom slobodnom voljom te je pojasnio odredbe ugovora o kreditu na isti način kao i službenica u banci. Sredstva kredita koja su im odobrena iskorištena su u cijelosti za kupnju nekretnine. U trenutku sklapanja ugovora nije bio član trgovačkog društva, vlasnik obrta niti OPG-a.

21. Na temelju iskaza svjedoka JĆ sud je utvrdio da ugovor o kreditu zaključila u svojstvu sudužnika, a namjena ugovora bila je radi kupnje nekretnine u kojoj je namjeravala živjeti zajedno sa suprugom. Službenica u banci im je rekla da s obzirom na visinu njihovih primanja ne zadovoljavaju uvjete za kredit uz valutu EUR, već jedino uz valutu CHF, zbog čega su s prednikom 1. -vo tuženika Hypo Alpe-Adria bank zaključili ugovor o kreditu, a ujedno i iz razloga jer su kod te banke imali otvoren tekući račun. Kredit su otplaćivali suprug i ona, dok su bili u mogućnosti. Kada je iznos anuiteta porastao i nisu ga više mogli otplaćivati banka je počela naplaćivati anuitete od sudužnika ĆĆ. U banci su im pojasnili jedino odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno objasnili su im da kamatna stopa može rasti ili padati. Nisu imali mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora jer se radilo o stambenim kreditima za mlade. Javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora samo im je djelomično pojašnjavao pojedine odredbe ugovora i provjeravao osobne podatke. Sredstva kredita koja su im odobrena iskorištena su u cijelosti za kupnju nekretnine. U trenutku sklapanja ugovora nisu bili članovi trgovačkog društva, vlasnici obrta niti OPG-a. Nekretninu koju su kupili sredstvima ugovora o kreditu nisu nikada iznajmljivali. U banci ih nisu upozorili na specifičnosti zaduživanja u valuti CHF te su valutu CHF predstavili kao stabilnu valutu. Službenica u banci nije im pojasnila o kojim će parametrima ovisiti promjena kamatne stope. Na njezin upit kako će se kamatna stopa mijenjati, službenica u banci joj je odgovorila da ona to ne zna, da o tome mora pitati nadređenog i da se isto odnosi na poslovanje banke, koje oni da dijele s klijentima.

22. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici – banke, među ostalim tuženica Zagrebačka banka d.d., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-

7. tuženika (točka 2.).

24. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-

III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

25. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

27. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem, poslovni broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

- da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

30. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

31. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

32. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe, iz obrazloženja istih jasno proizlazi da se radi upravo o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo (tako se u presudi i rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43. Pž-7129/13-4. na strani 38. navodi: „Neosnovano tuženici smatraju da u tužbenom zahtjevu nisu za svakog od njih određene ugovorne odredbe za koje tužitelj smatra da su protivne kolektivnom interesu potrošača te da je zato tužbeni zahtjev neodređen. Preciziranje čina povrede kao korištenja ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli koja je vezana za glavnicu u švicarskim francima i odredaba u kojima je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, za svakog pojedinog tuženika, ove odredbe su potpuno jasne i dovoljno precizno određene jer ugovorne odredbe koje su predmet spora upravo tako glase. “, a u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/14-2. na strani 29. navodi se i da „Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva. “, sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo te o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

33. Iz iskaza tužitelja i svjedoka MĆ proizlazi da je tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „za kupovinu stana i refinanciranje kapare" pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

34. Iskaz tužitelja i svjedoka MĆ sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ih razloga ne prihvatiti, a iz tih iskaza proizlazi da tužitelj o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj nije mogao pregovarati, a kako je došlo do znatnog porasta anuiteta uslijed rasta tečaja CHF, jasno je da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

35. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice.

36. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

37. Dakle, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje o odredbama konkretnog ugovora o kreditu.

38. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

39. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka i promjene kamatne stope došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud je u ovoj parnici utvrdio da su navedene odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

40. Kako je između 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. kao cedenta i 2.-go tuženika DDM Invest III AG kao cesionara sklopljen ugovor o cesiji od 30. lipnja 2017., prava i obveze stranaka valja sagledati primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., dalje: ZOO) koje uređuju ustup tražbine. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, prema čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a st. 2. citirane zakonske odredbe propisuje da dužnik može primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao isticati ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.

41. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju prema 1.-vo tuženiku Addiko Bank d.d., koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima 1. -vo tuženik Addiko Bank d.d. prema tužitelju nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a, pa kako na 2.-go tuženika DDM Invest III AG nisu prenesena prava i obveze iz ugovora o kreditu, 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. pasivno je legitimirana za potraživanje u konkretnom slučaju.

42. Iz ugovora o prijenosu sredstava osiguranja od 25. rujna 2017. proizlazi da je 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. na 2.-go tuženika DDM Invest III AG prenio tražbinu iz ugovora o kreditu broj 426-20/2007 zajedno sa sporednim pravima i sredstvima osiguranja. Tako je čl. 1.1. navedenog ugovora utvrđeno da je ugovorom o cesiji od 30. lipnja 2017. cedent ustupio cesionaru tražbine zajedno s odgovarajućim sredstvima osiguranja, čl. 2.2. izrijekom je individualizirana tražbina iz predmetnog ugovora o kreditu, dok je čl. 2.4. utvrđeno da je cesionar postao isključivi nositelj tražbine i svih sporednih prava, uključujući sredstva osiguranja.

43. Međutim, iz sadržaja navedenih isprava ne proizlazi da je na 2.-go tuženika prenesen sam ugovor o kreditu niti da je 2.-go tuženik DDM Invest III AG stupio u cjelokupni ugovorni položaj 1.-vo tuženika u smislu čl. 127. ZOO-a. Na 2.-go tuženika DDM Invest III AG prenesena je tražbina iz ugovora o kreditu, zajedno s pripadajućim sporednim pravima, a ne prava i obveze I-tuženika kao ugovorne strane osnovnog pravnog posla.

44. Slijedom toga, 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. pasivno je legitimiran u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu broj 426-20/2007 od 18. travnja 2007., budući da je upravo 1.-vo tuženik, odnosno njegov pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sklopio predmetni ugovor s tužiteljem. Naknadni prijenos tražbine na II-tuženika nije doveo do promjene ugovornih strana osnovnog pravnog posla niti je II-tuženik postao ugovorna strana tog ugovora.

45. Drukčiji je pravni položaj tuženika u odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatu.

46. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je posljednja evidentirana uplata tužitelja po predmetnom kreditu izvršena 12. kolovoza 2013. Sve uplate koje je tužitelj do tog dana izvršio po predmetnom Ugovoru o kreditu izvršene su u vrijeme kada je vjerovnik bio 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d., odnosno prije sklapanja ugovora o cesiji od 30. lipnja 2017. Stoga je 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. pasivno legitimiran za povrat svih iznosa za koje je nalazom utvrđeno da ih je tužitelj do 12. kolovoza 2013. više platio uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba. Činjenica da je preostala neplaćena tražbina naknadno prenesena na 2.-go tuženika DDM Invest III AG ne mijenja činjenicu da je upravo 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. primio ranije uplate tužitelja te eventualna restitucijska obveza u pogledu tih uplata tereti njega kao njihova primatelja.

47. Međutim, 2.-go tuženik DDM Invest III AG je pasivno legitimiran u odnosu na onu isplatu odnosno imovinsku korist koju je sam ostvario nakon cesije u ovršnom predmetu Ovr-1962/2019, nakon prodaje nekretnine, kada je na dan 23. srpnja 2024. ostvareno namirenje tražbine ovrhovoditelja, pri čemu se na glavnicu odnosio iznos od 46.041,34 EUR. Time je, nakon prijenosa tražbine, došlo do stvarnog namirenja 2.-go tuženika DDM Invest III AG iz imovine tužitelja.

48. Okolnost da 2.-go tuženik DDM Invest III AG nije bio ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu ne isključuje njegovu pasivnu legitimaciju za povrat onoga što je sam naplatio. Naime, prema čl. 84. ZOO-a cesionar prema dužniku ne može imati veća prava od onih koja je imao cedent, a dužnik mu može isticati prigovore koje je mogao isticati cedentu. Stoga cesijom na 2.-go tuženika DDM Invest III AG nije mogao prijeći pravno valjani zahtjev u većem opsegu od onoga koji je stvarno postojao nakon otklanjanja učinaka eventualno ništetnih ugovornih odredaba.

49. Prema tome, u odnosu na kondemnatorni zahtjev valja razgraničiti razdoblja i primatelje pojedinih uplata: 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. odgovara za povrat onoga što je na temelju ništetnih ugovornih odredaba primio od tužitelja do posljednje evidentirane uplate 12. kolovoza 2013., dok je 2.-go tuženik DDM Invest III AG pasivno legitimiran za povrat onog dijela tražbine koji je nakon cesije sam naplatio, odnosno koji je u njegovu korist namiren u ovršnom postupku.

50. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

51. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (18. travnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

52. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci, poslovni broj: Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."

53. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

54. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

55. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću iz Zagreba od 15. travnja 2025. (list 584-591 spisa), sud je utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 20.174,85 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura 2.677,65 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi - 366,12 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura -48,59 EUR.

56. 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza i mišljenja te nije tražio saslušanje vještaka, međutim i dalje je osporavao osnovu potraživanja tužitelja.

57. Tužitelj je predložio dopunu nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću iz Zagreba od 15. travnja 2025. (list 584-591 spisa) u odnosu na potraživanje prema 2.-go tuženiku DDM Invest III AG, zbog čega je sud izvršio dopunsko financijsko vještačenje.

58. Iz očitovanja sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću iz Zagreba od 19. studenog 2025. (list 635-636 spisa), sud je utvrdio da je prema rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-1962/2019-98 na listu 322 priklopljenog spisa određeno da iz iznosa od 54.787,97 EUR /412.800,00 HRK ostvarenog prodajom nekretnine namiruje potraživanje ovrhovoditelja s naslova glavnice u iznosu od 46.041,34 EUR. Ukoliko bi navedeni iznos izrazili u CHF te u kunama po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i usporedili ga s iznosom u kunama prema navedenom rješenju razlika bi na datum plaćanja 23. srpnja 2024. iznosila 18.606,13 EUR.

59. 2.-go tuženik DDM Invest III AG je u podnesku od 10. ožujka 2026. prigovarao nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kao neosnovanom.

60. Zbog prigovora 2.-go tuženika DDM Invest III AG na nalaz stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl oec. Darka Prpića iz Zagreba sud je saslušao vještaka na raspravi.

61. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl oec. Darka Prpića iz Zagreba od 15. srpnja 2025. (list 805-809 spisa), sudski vještak se očitovao da je iznos naplaćen u Ovr-1962/2019 s naslova glavnice kredita koji je predmet ovog postupka iskazan u iznosu od 46.041,34 eura te da je naplata izvršavana za obveze po ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka te je u očitovanju od 21.11.2025. izvršen izračun koliko bi iznosila otplata tog kredita, odnosno glavnice primjenom početnog tečaja u CHF-u koji je vrijedio na dan 23.7.2024. godine kada je isti naplaćen te je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i očitovanja. Izračun s osnove valutne klauzule izvršio je na način da je anuitet u CHF- u po tečaju banke na dan plaćanja iskazao u kunama usporedio s istim iznosom anuiteta u CHF uz primjenu tečaja na dan isplate kredita te utvrdio pozitivne i negativne razlike u točci 3 nalaza. U zaključku u toč. 1. je prikazao samo pozitivne razlike, odnosno kada je iznos bio veći, a u toč. 2. negativne razlike, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

62. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl oec. Darka Prpića iz Zagreba od 15. travnja 2025. (list 584-591 spisa) i očitovanja od 19. studenog 2025. (list 635-636 spisa) sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, u skladu s pravilima znanosti i struke te je usmenim saslušanjem na raspravi 15. srpnja 2026. sudski vještak argumentirano i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore 2.-go tuženika DDM Invest III AG.

63. Sud ocjenjuju da se prigovori 2.-go tuženika DDM Invest III AG svode na pravna pitanja, a koje je sud obrazložio u ovoj odluci.

64. Tužitelji je preciziralo tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platila.

65. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. je na pripremnom ročištu od 10. travnja 2024. istaknuo procesno pravni prigovor prijeboja u iznosu od 1.000,00 eura s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja, 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. je u podnesku od 16. srpnja 2025., istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika, u sveukupnoj visini od 48,59 eura.

66. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d., pa ni ne postoji njezina obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

67. U konkretnom slučaju, 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d., kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

68. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

69. U konkretnom slučaju, 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. navodi da tužitelj nije dokazao da je isključivo vršio uplate po predmetnom kreditu, pri čemu valja reći da je 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. dužan naknaditi sve što je neka eventualno treća osoba za tužitelja platila pa je zbog navedenoga i tužitelj aktivno legitimiran od 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor 1.-vo tuženika Addiko Bank d.d. o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja.

70. Sukladno tome, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli naloženo je 1.-vo tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju plati iznos od 2.667,65 eura te je 2.-go tuženiku DDM Invest III AG d.d. naloženo da tužitelju plati iznos od 18.606,13 eura.

71. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa odnosno u odnosu na 2.-go tuženika DDM Invest III AG od 24. srpnja 2024.

72. Odbiti je valjalo samo dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži na dosuđeni iznos od 32,28 eura pripadajuće zakonske zatezne kamate od 21. studenog 2012. do 10. prosinca 2012. zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude pri čemu je na dosuđeni iznos od 32,28 eura tužitelju priznata kamata od 11. prosinca 2012. pa do isplate s obzirom da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl oec. Darka Prpića iz Zagreba od 15. travnja 2025. proizlazi da je naprijed navedeni iznos dospio 10. prosinca 2012.

73. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13., važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

74. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

75. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila.

76. Sukladno navedenom, valjalo je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev usvojiti i odlučiti kao pod točkama II. i III. izreke ove presude.

77. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi stavka 2. tog članka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

78. Tužitelj u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije uspio samo u neznatnom dijelu (u pogledu zakonske zatezne kamate od 21. studenog 2012. do 10. prosinca 2012. na dosuđeni iznos od 32,28 kuna), a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali.

79. Sukladno tome, valjalo je 1.-vo i 2.-go tuženiku naložiti da tužitelju nadoknade potrebne troškove vođenja parnice, a tuženikove zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbiti zbog čega je odlučeno kao pod točkom VIII. i IX. izreke presude.

80. O troškovima tužitelja uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

81. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 10. travnja 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 21. veljače 2024., 3. rujna 2025. i 16. prosinca 2025. u zatraženom iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.)., za uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Ovr-1962/2019-98 u iznosu od 25 bodova (Tbr. 36.), za sastav podnesaka od 7. travnja 2026. i 10. lipnja 2026. u iznosu od 250 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 15. srpnja 2026. u iznosu od 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što zajedno iznosi 1.275,00 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 2.550,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 637,50 eura. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za ročište za objavu presude jer na isto nije pristupio. Tužitelj nije priznat trošak za sastav "odgovor na tužbu II. tuženika/očitovanje (29.01.2024.)" za koji sud nije mogao utvrditi na koji podnesak se odnosi, a osim toga valja napomenuti da nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer se tužitelj mogao očitovati na odgovor na tužbu 2.-go tuženika DDM Invest III AG (koji mu je dostavljen 15. veljače 2024.) u podnesku od 21. veljače 2024. za koji mu je priznat trošak. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 27. veljače 2024. i 21. svibnja 2025. jer isti nisu dostavljeni u ovom postupku. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 11. ožujka 2025. u kojem se tužitelj očituje na nedostavljanje dokumentacije od strane 2.-go tuženika DDM Invest III AG jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 3.452,95 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, dok je tužitelj odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.

82. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZPP-a, suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove. Prama stavku 2. tog članka, ako postoji znatna razlika u pogledu udjela u predmetu spora, sud će prema razmjeru tog udjela odrediti kolik će dio troškova nadoknaditi svako od suparničara, a prema stavku 3., suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani. Budući da 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d. i 2.-go tuženika 2.-go tuženika DDM Invest III AG, ne odgovaraju solidarno u glavnoj stvari (radi se o novčanim obvezama za razna razdoblja za koje tuženici odgovaraju pojedinačno), oni ne odgovaraju solidarno niti za troškove postupka, a imajući u vidu visine tužbenih zahtjeva te raspone nagrade za zastupanje prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sud je naložio da je od ukupno odmjerenih troškova 1.-vo tuženik Addiko Bank d.d., dužan plati 12,60 % odnosno 435,07 eura i 2.-go tuženik DDM Invest III AG, 87,40% odnosno 3.017,88 eura, zbog čega je valjalo odlučiti kao pod točkama V. i VI. izreke ove presude.

83. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom V. i VI. izreke ove presude.

U Krapini 26. kolovoza 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Lea Erak, odvjetnica iz Zagreba, Pavla Hatza 10, putem e-Oglasne ploče

2. Iris Šanjug, odvjetnica u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, putem e-Oglasne ploče

3. Nenad Grof, odvjetnik iz Zagreba, Nikole Pavića 7, putem e-Oglasne ploče