REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2755/2025-125

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Đegerec, odvjetnik u Virovitici, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zastupnika tuženice, 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.384,25 eura kao i zatezne kamate:

- na iznos od 58,71 eura od 10.01.2011. do isplate

- na iznos od 75,02 eura od 10.02.2011. do isplate

- na iznos od 112,53 eura od 10.03.2011. do isplate

- na iznos od 52,19 eura od 10.04.2011. do isplate

- na iznos od 67,52 eura od 10.05.2011. do isplate

- na iznos od 129,58 eura od 10.06.2011. do isplate

- na iznos od 97,53 eura od 10.07.2011. do isplate

- na iznos od 92,88 eura od 10.08.2011. do isplate

- na iznos od 78,59 eura od 10.09.2011. do isplate

- na iznos od 47,74 eura od 10.10.2011. do isplate

- na iznos od 71,45 eura od 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 107,17 eura od 10.12.2011. do isplate

- na iznos od 85,74 eura od 10.01.2012. do isplate

- na iznos od 85,74 eura od 10.02.2012. do isplate

- na iznos od 42,87 eura od 10.03.2012. do isplate

- na iznos od 95,48 eura od 10.04.2012. do isplate

- na iznos od 127,54 eura od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 81,84 eura od 10.06.2012. do isplate

- na iznos od 91,69 eura od 10.07.2012. do isplate

- na iznos od 81,84 eura od 10.08.2012. do isplate

- na iznos od 81,84 eura od 10.09.2012. do isplate

- na iznos od 90,03 eura od 10.10.2012. do isplate

- na iznos od 143,22 eura od 10.11.2012. do isplate

- na iznos od 92,88 eura od 10.12.2012. do isplate

- na iznos od 86,83 eura od 10.01.2013. do isplate

- na iznos od 70,58 eura od 10.02.2013. do isplate

- na iznos od 77,64 eura od 10.03.2013. do isplate

- na iznos od 57,51 eura od 10.04.2012. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 10. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.007,97 eura sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Predmet ovog spora bio je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena u razdoblju od ožujka 2010. do ožujka 2013. O tom je dijelu tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravomoćno odlučeno presudom ovog suda poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022.

2.1. Predmet spora je i zahtjev tužitelja, po osnovi troškova prijevoza na posao i s posla, za isplatu razlike pune cijene mjesečne karte za vlak i iznosa koji mu je tuženica po toj osnovi isplatila. Taj se zahtjev odnosi na troškove prijevoza u razdoblju od ožujka 2010. do ožujka 2013.

2.2. O zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 814,17 eura (6.134,34 kn) s pripadajućim kamatama koji se odnosi na razdoblje od ožujka 2010. do studenog 2010. pravomoćno je odlučeno presudom ovog suda poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022. na način da je isti odbijen zbog zastare.

2.3. Pod toč. I izreke spomenute prvostupanjske presude, potvrđene odlukom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1349/2022-2 od 10. studenoga 2022. prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.964,12 kn (2.384,25 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, koji se odnosi na troškove prijevoza u razdoblju od prosinca 2010. do ožujka 2013. Pod toč. IX iste odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: Rev-615/2023-2 od 5. ožujka 2025. ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1349/2022-2 od 10. studenoga 2022. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022. u točkama I. i IX. te toč. I presude ovog suda poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022. kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.964,12 kn (2.384,25 eura) s pripadajućim zateznim kamatama (po osnovi troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od prosinca 2010. do ožujka 2013.). Također je ukinuta i toč. IX prvostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka u cijelosti. Predmet je u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

4. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari preostalo je za odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 2.384,25 eura s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od prosinca 2010. do ožujka 2013. odnosno razlike pune cijene mjesečne karte za vlak i iznosa koji mu je tuženica po toj osnovi isplatila, kao i o troškovima čitavog parničnog postupka.

5. Tužitelj svoj zahtjev do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari (na ročištu održanom 18. prosinca 2015., list 107-108 spisa) temelji na tvrdnjama iznesenim u tužbi (podnesenoj 14. svibnja 2014.) navodi da je djelatna vojna osoba, zaposlenik Ministarstva obrane, djelatnik Počasno-zaštitne bojne, Zaštitne satnije. Ističe da mu je rješenjem od 24. veljače 2010. priznato pravo za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Koprivnički Bregi – Zagreb i obratno prema cijeni mjesečne karte za vlak te da mu je pravo na naknadu priznato počevši od 16. studenog 2009. sve dok za to budu postojali uvjeti. Ističe da mu je Ministarstvo obrane u razdoblju od 31. ožujka 2010. pa nadalje isplaćivalo putne troškove u iznosu od oko 500,00 kn mjesečno iako cijena putne karte na relaciji Bregi-Zagreb- Bregi iznosi više.

6. Tuženica do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari osporava osnovanost tužbenog zahtjeva uz iznošenje tvrdnji u odgovoru na tužbu da su uvjeti i način ostvarivanja prava na naknadu troškova putovanja u spornom razdoblju regulirani Pravilnikom o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22/05), da je člankom 2. tog Pravilnika propisano da se djelatnoj pravnoj osobi ne isplaćuje naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme trajanja bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema troškova prijevoza na posao i s posla te da je shodno tome izvršen obračun i isplata naknade troškova prijevoza tužitelju. U odgovoru na tužbu tuženica ističe da je zahtjev za mirno rješenje spora primila 30. prosinca 2013., a kako prava iz radnih odnosa zastarijevaju za tri godine, da su tražbine tužitelja dospjele do 30. prosinca 2010. zastarjele.

7. Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske je broj: Rev-615/2023-2 od 5. ožujka 2025. proizlazi:

- da je rješenjem nadležnog tijela tuženice tužitelju priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji Koprivnečki Bregi-Zagreb i obratno u visini mjesečne karte za vlak prijevoznika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. , da je to rješenje postalo pravomoćno te da se sud u parničnom postupku više se ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvih rješenja te ista obvezuju i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjima

- da je valjalo primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika prema kojoj se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla pri čemu se na „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljalo službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovog suda broj Revr-668/17 od 20. ožujka 2018.)

- da iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova proizlazi da sudovi nisu primijenili čl. 2. st. 5. Pravilnika jer su tužitelju dosudili razliku između mjesečne karte i iznosa koje je tuženik isplatio tužitelju

-da je zbog pogrešnog pravnog pristupa propušteno utvrditi je li tužitelju umanjenje naknade za prijevoz vršeno i za vrijeme kada se isti nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu ili je to umanjenje vršeno samo za dane kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla te da nije jasno na koji način je tuženik uopće vršio umanjenje isplate troškova prijevoza

-da prema shvaćanju revizijskog suda tuženica ne bi imala pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza (tako i Rev-998//2021-2 od 18. travnja 2023.) ako je tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu

8.1. U ponovnom postupku tužitelj ističe da je tužitelj ističe da je svaki mjesec kupovao mjesečnu kartu za vlak, a radi utvrđivanja te okolnosti predložio je izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

8.2. Tuženica ističe da saslušanje tužitelja nije relevantan dokaz na tu okolnost nego da se ista mora dokazati materijalnim dokazom. Nadalje navodi da je tužitelju naknada prijevoznih troškova isplaćivanja u skladu s čl. 2. st. 5. Pravilnika i da umanjenje isplate troškova prijevoza nije vršeno odbijanjem pojedinačne karte za svaki dana kada tužitelj nije bio na poslu jer mu je rješenjem priznato pravo na naknadu prema cijeni mjesečne, a ne pojedinačne karte za vlak. Ističe da tužitelj nije kupovao unaprijed mjesečnu kartu jer Ministarstvo obrane osigurava godišnju kartu ugovornog prijevoznika HŽ Putnički prijevoz onim djelatnicima kojima vozni red omogućava redovit dolazak na posao i s posla, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

9. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 9. srpnja 2026., u kojem već ranije istaknuti zahtjev u kunama sada izražava u valuti euro, tužitelj traži isplatu iznosa od 2.384,25 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku.

10. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz saslušanjem tužitelja, svjedoka PJ, DJ i TJ te dokaz financijskim vještačenjem.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Tuženica je u odgovoru na tužbu učinila nespornim da se tužitelj 30. prosinca 2013. obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu. Prema tome, ispunjena je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari iz čl. 186.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP).

13. Sukladno odredbi čl. 135. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, dalje ZR), potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine. Sukladno čl. 186.a st. 3. ZPP-a zastarijevanje je 30. prosinca 2010. zastalo. Najstarija tražbina o kojoj je preostalo odlučiti u ovoj pravnoj stvari odnosi se na troškove prijevoza za prosinac 2010. S obzirom da se naknada troškova prijevoza isplaćuje uz plaću za prethodni mjesec (čl. 2. st. 4. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, Narodne novine broj: 141/04, 22/05, dalje u tekstu: Pravilnik), radi se o tražbini dospjeloj nakon 30. prosinca 2010. (u siječnju 2011.). Dakle, prigovor zastare nije osnovan.

14. Čitanjem rješenja Ministarstva obrane od 6. veljače 2012. (list 8 spisa) utvrđeno je da je tužitelj (narednik HJ) raspoređen na dužnost dočasnika za vanjsko osiguranje u ustrojbenu cjelinu Pristožerne postrojbe GS OS RH, Počasno- zaštitna bojna, Zaštitna satnija, 1. vod, 3. desetina, s mjestom službe u Zagrebu.

15. Čitanjem rješenja Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH od 24. veljače 2010. (list 6-7 spisa) utvrđeno je da je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Koprivnečki Bregi - Zagreb i obratno prema cijeni mjesečne karte za vlak.

16. Između stranaka nije sporno da je trošak mjesečne karte za vlak iz toč. 15. ovog obrazloženja u razdoblju od prosinca 2010. do prosinca 2012. godine iznosio 1.130,50 kn mjesečno, a da je u razdoblju od siječnja do ožujka 2013. taj trošak iznosio 1.300,00 kn mjesečno. Ta okolnost proizlazi i iz potvrde HŽ Putnički prijevoz d.o.o. (list 9 spisa), obračuna tuženice naknade troškova prijevoza (list 89 spisa) te okvirnog izračuna cijene prijevozne karte (list 92 spisa).

17. Uzimajući u obzir cijenu mjesečne karte za vlak (od prosinca 2010. do prosinca 2012. godine 1.130,50 kn mjesečno, a od siječnja do ožujka 2013. godine 1.300,00 kn mjesečno) i iznosa koje je tuženica tužitelju isplatila (potvrda same tuženice, list 89 spisa), sud nalazi utvrđenim da razlika cijene mjesečne karte prijevoza i isplaćenih naknada troškova prijevoza iznosi:

- za prosinac 2010. iznosi 442,37 kn odnosno 58,71 eura

- za siječanj 2011. iznosi 565,25 kn odnosno 75,02 eura

- za veljaču 2011. iznosi 847,87 kn odnosno 112,53 eura

- za ožujak 2011. iznosi 393,22 kn odnosno 52,19 eura

- za travanj 2011. iznosi 508,72 kn odnosno 67,52 eura

- za svibanj 2011. iznosi 976,34 kn odnosno 129,58 eura

- za lipanj 2011. iznosi 734,82 kn odnosno 97,53 eura

- za srpanj 2011. iznosi 699,83 kn odnosno 92,88 eura

- za kolovoz 2011. iznosi 592,17 kn odnosno 78,59 eura

- za rujan 2011. iznosi 359,70 kn odnosno 47,74 eura

- za listopad 2011. iznosi 538,33 kn odnosno 71,45 eura

- za studeni 2011. iznosi 807,50 kn odnosno 107,17 eura

- za prosinac 2011. iznosi 646,00 kn odnosno 85,74 eura

- za siječanj 2012. iznosi 646,00 kn odnosno 85,74 eura

- za veljaču 2012. iznosi 323,00 kn odnosno 42,87 eura

- za ožujak 2012. iznosi 719,41 kn odnosno 95,48 eura

- za travanj 2012. iznosi 960,92 kn odnosno 127,54 eura

- za svibanj 2012. iznosi 616,64 kn odnosno 81,84 eura

- za lipanj 2012. iznosi 690,86 kn odnosno 91,69 eura

- za srpanj 2012. iznosi 616,64 kn odnosno 81,84 eura

- za kolovoz 2012. iznosi 616,64 kn odnosno 81,64 eura

- za rujan 2012. iznosi 678,30 kn odnosno 90,03 eura

- za listopad 2012. iznosi 1.079,11 kn odnosno 143,22 eura

- za studeni 2012. iznosi 699,83 kn odnosno 92,88 eura

- za prosinac 2012. iznosi 654,50 kn odnosno 86,87 eura

- za siječanj 2013. iznosi 531,82 kn odnosno 70,58 eura

- za veljaču 2013. iznosi 585,00 kn odnosno 77,64 eura

- za ožujak 2013. iznosi 433,33 kn odnosno 57,51 eura,

što sveukupno iznosi 17.964,12 kn odnosno 2.384,25 eura.

18. S obzirom da tuženica tvrdi da je umanjivala troškove prijevoza sukladno čl. 2. st. 5. Pravilnika, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću na okolnost je li tužitelju vršeno umanjenje naknade za prijevoz i za vrijeme kad se isti nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu, koliko bi iznosili troškovi prijevoza u razdoblju od prosinca 2010. do ožujka 2013. za svaki pojedini mjesec na način da troškovi prijevoza obračunaju na način da se isti ne umanjuju za one dane kad je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže i kad je radio na terenu (dakle, tužitelj ima pravo na troškove prijevoza na one dane kad je putovao na posao i s posla, ali i one dane kad je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže i kad je radio na terenu) te na okolnost razlike između tako izračunatih troškova prijevoza i isplaćene naknade za prijevoz. Naime, prema čl. 2. st. 5. Pravilnika djelatnoj vojnoj osobi neće se isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla pri čemu se na „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljalo službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu.

19. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 24. ožujka 2026. (list 559-562 spisa), koje je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao jasno, obrazloženo i u skladu sa zadatkom suda i na koji niti stranke nisu prigovarale, sud nalazi utvrđenim, pod pretpostavkom da u konkretnom slučaju ima mjesta umanjenju naknade za prijevoz sukladno čl. 2. st. 5. Pravilnika odnosno pod pretpostavkom da tužitelj nije unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, da postoji razlika između iznosa naknade za prijevoz na koju je tužitelj imao pravo i isplaćenog iznosa naknade za prijevoz. Dakle, tuženica nije u cijelosti postupila sukladno čl. 2. st. 5. Pravilnika. Navedeno stoga što je tuženica za svako dežurstvo i ciklus straže obračunala po jedan dan putovanja, a za svako pojedino dežurstvo i jedan ciklus stražarskog osiguranja potrebno je obračunati po dva putovanja (dolazak na dežurstvo te odlazak sutradan s dežurstva, kao i dolazak na stražarsko osiguranje i odlazak sa stražarskog osiguranja nakon 7-9 dana). Stoga sud nalazi utvrđenim da uz primjenu čl. 2. st. 5. Pravilnika razlika između iznosa naknade za prijevoz na koju je tužitelj ima pravo i isplaćenog iznosa naknade za prijevoz:

- za prosinac 2010. iznosi 6,52 eura

- za siječanj 2011. iznosi 15,00 eura

- za veljaču 2011. iznosi 7,50 eura

- za svibanj 2011. iznosi 6,82 eura

- za lipanj 2011. iznosi 7,50 eura

- za srpanj 2011. iznosi 10,72 eura

- za kolovoz 2011. iznosi 7,15 eura

- za listopad 2011. iznosi 14,29 eura

- za prosinac 2011. iznosi 7,14 eura

- za siječanj 2012. iznosi 7,14 eura

- za veljaču 2012. iznosi 3,57 eura

- za ožujak 2012. iznosi 6,82 eura

- za travanj 2012. iznosi 7,50 eura

- za svibanj 2012. iznosi 6,82 eura

- za lipanj 2012. iznosi 8,33 eura

- za srpanj 2012. iznosi 6,82 eura

- za kolovoz 2012. iznosi 13,64 eura

- za rujan 2012. iznosi 7,50 eura

- za listopad 2012. iznosi 6,82 eura

- za studeni 2012. iznosi 21,43 eura

- za prosinac 2012. iznosi 7,90 eura

- za siječanj 2013. iznosi 15,69 eura

- za veljaču 2013. iznosi 17,25 eura

- za ožujak 2013. iznosi 4,11 eura.

odnosno sveukupno 223,98 eura.

20.1. Vezano uz spornu okolnost je li tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, treba reći da tuženica u ranijem postupku nije isticala tvrdnju da je imala pravo primijeniti čl. 2. st. 5. Pravilnika zato što tužitelj nije kupovao mjesečnu voznu kartu.

20.2. Svjedok TJ, zapovjednik tužitelja u utuženom razdoblju, na ročištu 19. siječnja 2017. (list 129-130 spisa) iskazao je da je poslodavac dužan osigurati najjeftiniju mjesečnu kartu za prijevoz ukoliko zaposlenik može tim prijevozom doći na posao, no ukoliko isto ne može da se tada isplata troškova za prijevoz obavljala na način da se vodilo računa koliko puta je zaposlenik došao i otišao s posla i na koji način, što se uzimalo u obzir za obračun troškova prijevoza. Svjedok PJ na ročištu 18. listopada 2016. (list 123 spisa) iskazao je da je problem plaćanja putnih troškova nastao jer nije isplaćivan sukladno rješenju nego se dijelio s brojem radnih dana uvećano za broj smjena koji se radio. Svjedok DJ na ročištu 18. listopada 2016. (list 124-125 spisa), koji je neko vrijeme radio s tužiteljem, iskazao je da je on kupovao mjesečnu kartu, da je imao pravo na mjesečnu kartu, ali da mu je putni trošak bio isplaćen na način da se obračunavao broj dana koji je radio te podijelio s iznosom mjesečne karte. Sud je njihove iskaze prihvatio kao istinite jer su uvjerljivi, logični i međusobno u bitnom suglasni. Iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da je isplata troškova prijevoza ovisila o tome je li djelatna vojna osoba unaprijed kupila mjesečnu voznu kartu niti da je poslodavac tražio od nje da dostavi dokaz o kupljenoj karti kako bi joj taj trošak u cijelosti isplatio.

20.3. U odnosu na tvrdnju tuženice da tužitelj nije kupovao unaprijed mjesečnu kartu jer Ministarstvo obrane osigurava godišnju kartu ugovornog prijevoznika HŽ Putnički prijevoz onim djelatnicima kojima vozni red omogućava redovit dolazak na posao i s posla, a da to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj prije svega treba reći da tuženica ničim ne dokazuje tvrdnju da je tužitelju osigurala godišnju kartu. Takva tvrdnja protivna je rješenju od 24. veljače 2010. kojim je tužitelju priznato pravo za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Koprivnički Bregi – Zagreb i obratno prema cijeni mjesečne karte za vlak počevši od 16. studenog 2009. sve dok za to budu postojali uvjeti. Prema tome, da je tuženica tužitelju osigurala godišnju kartu (koju tvrdnju ničim ne dokazuje), nelogično je i neuvjerljivo je da bi mu priznala pravo na isplatu novčane naknade u visini cijene mjesečne karte za vlak. Da je tuženica osigurala godišnju kartu ugovornog prijevoznika HŽ Putnički prijevoz, tada ne bi donosila rješenje kojim se tužitelju isplaćuje naknada u visini cijene mjesečne karte za vlak, niti bi je isplaćivala. Tuženici također treba odgovoriti da iz obrazloženja rješenja kojim se tužitelju priznaje pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Koprivnički Bregi – Zagreb i obratno prema cijeni mjesečne karte za vlak jasno proizlazi da je to rješenje doneseno zbog toga što je utvrđeno da na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno, čitanjem plana prevoženja vojno-linijskim prijevozom kapacitetima ugovorenih dobavljača za potrebe Oružanih snaga RH i plana ugovornih prijevoznika na njihovim redovnim mjesnim i međumjesnim linijama prometuje organizirani prijevoz od strane MORH-a uslugom ugovorenih prijevoznika na njihovim redovitim linijama koji mu ne omogućuje pravovremeni dolazak na posao i odlazak s posla u okviru radnog vremena. Dakle, tužitelju nije osiguran organiziran prijevoz na posao i s posla od strane MORH-a i upravo zbog toga je to rješenje doneseno na temelju čl. 2. st. 2. i 3. Pravilnika.

21. Iz iskaza tužitelja na ročištu 17. prosinca 2025. (list 549-550 spisa) proizlazi da je kupovao mjesečnu kartu svaki mjesec unaprijed, a da ga nitko nije tražio da dostavi dokaz o tome da je mjesečnu kartu kupio. Čak i kada je prigovarao načinu obračuna, nitko mu nije rekao da treba dostaviti potvrdu o plaćenoj karti jer bi u tom slučaju on to učinio, nego mu je samo rečeno da može tužiti i na taj način ostvariti svoja prava.

22.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životan i uvjerljiv. Naime, niti saslušani svjedoci nisu iskazivali u pravcu da je isplata troškova prijevoza ovisila o tome je li djelatna vojna osoba unaprijed kupila mjesečnu voznu kartu niti da je tuženica tražila od djelatnika da dostavi dokaz o kupljenoj karti kako bi taj trošak u cijelosti isplatila. Prema tome, iskaz tužitelja nije proturječan njihovim iskazima. Štoviše, i svjedok DJ iskazao je da je kupovao mjesečnu kartu, ali i da je njemu putni trošak bio isplaćen na način da se obračunavao broj dana koji je radio te podijelio s iznosom mjesečne karte.

22.2. Tome treba dodati da se umanjenje naknade za prijevoz u smislu čl. 2. st. 5. Pravilnika može vršiti samo ako tužitelj nije putovao i nije imao trošak prijevoza. Spomenutim rješenjem od 24. veljače 2010. tužitelju je utvrđen trošak prijevoza kao njegovo pravo, a tuženica koja tvrdi suprotno snosi teret dokazivanja. Međutim, tuženica se do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2025. u ovom postupku (pokrenutom 2014.) ograničavala samo na tvrdnju da je umanjenje napravljeno u skladu s čl. 2. st. 5. Pravilnika, bez da je ujedno tvrdila da je to umanjenje napravljeno zbog toga što tužitelj nije dostavio dokaz o tome da je unaprijed platio mjesečnu kartu za vlak pa da u tom smislu nije imao trošak mjesečne karte. Nije iznosila niti tvrdnju u pravcu da tražila od tužitelja da dostavi takav dokaz. Stoga je posve uvjerljiv iskaz tužitelja da ga nitko nikad nije tražio da dostavi dokaz o kupljenoj karti kako bi mu se trošak u cijelosti isplatio čak niti kad je prigovarao načinu obračuna troškova.

22.3. U takvoj situaciji, s obzirom da poslodavac nije tražio od tužitelja da dostavi dokaz o plaćenoj mjesečnoj karti radi isplate troškova prijevoza, a da je tuženica određenu tvrdnju u pravcu da tužitelju taj trošak nije nastao (jer nije kupio mjesečnu kartu unaprijed) istaknula tek 2025., sud nalazi životnim da tužitelj više ne raspolaže pisanim dokazom o tome da je platio mjesečne karte za vlak u utuženom razdoblju od prosinca 2010. do ožujka 2013. (naime, tužitelj u spis nije dostavio pisani dokaz o toj okolnosti).

22.4. Nije osnovan prigovor tuženice da se na temelju iskaza tužitelja ne može utvrditi okolnost da je doista i kupio mjesečne karte. Naime, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema slobodnom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Odredbama ZPP-a nije propisana hijerarhija dokaznih sredstava niti se isključuje iskaz stranke kao dokazno sredstvo za određene kategorije činjenica. Dokaz u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora.

22.5. Slijedom svega navedenog, sud nalazi utvrđenim da tuženica nije tražila od tužitelja da dostavi dokaz o kupljenoj karti kako bi mu u cijelosti platila troškova prijevoza kao i da je tužitelj unaprijed kupovao mjesečne karte za vlak u utuženom razdoblju.

23. Prema tome, kako ovaj sud nalazi utvrđenim da je tužitelj unaprijed kupovao mjesečne karte za vlak u utuženom razdoblju, tuženica nema pravo umanjivati trošak prijevoza u smislu čl. 2. st. 5. Pravilnika (da tuženica ima to pravo, tada bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu iznosa utvrđenih u toč. 19. obrazloženja). Stoga po stavu ovog suda tužitelj ima pravo na isplatu razlike pune cijene mjesečne karte prijevoza vlakom i isplaćenih naknada troškova prijevoza, čija je visina utvrđena u toč. 17. obrazloženja. Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.384,25 eura. S obzirom da naknada troškova prijevoza isplaćuje uz plaću za prethodni mjesec (čl. 2. st. 4. Pravilnika), tužitelju su na pojedine neisplaćene iznose naknade troškova prijevoza priznate kamate od 10. og u idućem mjesecu za tekući mjesec po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO). Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

24.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 2. ZPP. i čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora (do 5. ožujka 2025. – 6.338,36 eura, a od tada pa nadalje 2.384,25 eura) te priloženom troškovniku.

24.2. Tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom iz ove faze postupka (istaknutim u podnesku od 11. veljače 2022.) u pogledu visine uspio u omjeru od 63,85%. Prema tome, njegov uspjeh u toj fazi postupka je 81,93%. Kada se od postotka tužitelja koji je većoj mjeri uspio oduzme postotak tuženice koja je u manjoj mjeri uspjela u toj fazi postupka (18,07%) dobije se iznos od 63,86% i u tom omjeru tužitelju treba odmjeriti naknadu njegovih troškova iz ove faze postupka.

24.3. Nakon što je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.384,25 eura, tužitelj je u daljnjem tijeku postupka u cijelosti uspio u parnici. Stoga mu trošak iz ove faze postupka pripada u cijelosti.

25.1. Tako je tužitelju u odnosu na prvu fazu postupka priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 11.02.2022. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 13.06.2014., 18.12.2015., 08.03.2016., 18.10.2016., 08.03.2019., 19.11.2019., 14.01.2021., 19.04.2021., 14.06.2021., 17.02.2022. i 25.04.2022. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na ročište 19.06.2015. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/2). Navedeno sveukupno iznosi 1350 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u zatraženom iznosu od 1,33 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 2.244,38 eura, a što sukladno uspjehu tužitelja sa zahtjevom iz ove faze postupka iznosi 1.433,26 eura. U cijelosti mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 424,71 eura jer je bio potreban za vođenje parnice neovisno o uspjehu u sporu. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja iz ove faze postupka iznose 1.857,97 eura.

25.2. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 09.07.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta 02.10.2025., 17.12.2026. i 16.07.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.000,00 eura. Priznat mu je i trošak dopunskog financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 eura.

25.3. Prema tome, sveukupni troškovi parničnog postupka tužitelja iznose 3.007,97 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 09.05.2019. jer nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP). Naime, tim podneskom tužitelj uređuje tužbeni zahtjev, koji naknadno uređuje još jednim podneskom (za potonji podnesak od 11.02.2022. priznat mu je trošak). Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi. Naime, ovdje se radi o sporu u vezi s ostvarivanjem prava tužitelja iz radnog odnosa pa je on oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Uostalom, tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da mu je taj trošak nastao.

27. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna) kunske iznose preračunao u eure.

U Zagrebu 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.