REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2668/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. srpnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, ugovora o kreditu broj 220274 od 1. listopada 2008. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 181,55 eura sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi u tužbi podnesenoj 21. travnja 2026. navodi da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 1. listopada 2008. sklopila ugovor o kreditu broj 220274 kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 11.767,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan isplate. Ističe da je čl. 6. ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno isplatiti da bi mogla dobiti traženi kredit i kojom je regulirana obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Ističe da je po ovoj osnovi tužiteljici naplaćen iznos od 70,50 eura. Nadalje navodi da radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te da je stoga sporna odredba ništetna. Ističe da je sporna odredba umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe te da je tužiteljici sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Ističe da tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove imao u vezi s postupkom odobravanja kredita te da joj nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 220274 od 1. listopada 2008. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti spora u iznosu od 1.328,00 eura. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe. Ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je sporan status potrošača tužiteljice. Ističe da je sporna odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita te da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da nije dopuštena ocjena takve odredbe. Nadalje navodi da ta odredba nije prouzročila značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica je u tužbi vrijednost predmeta spora u visini od 1.328,00 eura čemu je tuženik prigovorio. Kako je predmet ovog spora utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, na temelju koje odredbe je tužiteljica isplatila tuženiku iznos od 70,50 eura, sud je na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na ročištu održanom 13. srpnja 2026. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 70,50 eura.

6. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika (dalje tuženik) 1. listopada 2008. (list 5-12 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 11.767,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan isplate (čl. 1.), da je ugovorena kamatna stopa od 6,10% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2.) te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Nadalje, utvrđeno je da se čl. 6.1. tužitelja obvezala banci platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

7. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari treba reći da postojanje pravnog interesa ne treba dokazivati kad zakon ovlašćuje određenu stranku da traži određenu deklaratornu zaštitu. Čl. 187. st. 2. ZPP propisano je da se tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno. Sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) sud na ništetnost po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužiteljica, kao ugovorna strana na koju se sporna ugovorna odredba odnosi (što znači da uvijek ima konkretnu i subjektivnu pravnu vezu s ništetnom odredbom), svakako je zainteresirana osoba koja je ovlaštena na traženje deklaratorne zaštite koja je predmet ovog spora. Uostalom, utvrđenje ništetnosti osnova je za eventualnu kasniju restituciju jer potrošač može u zasebnoj parnici ili naknadno koristiti tu pravomoćnu presudu kao temelj za povrat te ne postoji zakonska obveza tužiteljice da u istom postupku istakne i kondemnatoran zahtjev. Zastara restitucijskog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke o ništavosti što znači da potrošač koji prvo postigne utvrđenje ništetnosti ne gubi pravo na povrat. Stoga je prigovor tuženika istaknut u tom pravcu nije osnovan.

8. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

9. Nadalje, iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila kao fizička osoba s namjenom kupovine automobila. Iz njezinog iskaza, koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, proizlazi da je kupljeni automobil koristila za osobne potrebe. Stoga sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica taj ugovor sklopila u statusu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 125/07, dalje ZZP).

10. Iz iskaza tužiteljice (list 126 spisa) proizlazi da je ugovor pripremio tuženik, da o pojedinim ugovornim odredbama nije mogla pregovarati, da joj nitko od djelatnika banke nije objašnjavao koji je to trošak vezan uz obradu zahtjeva i administraciju kredita niti strukturu tih troškova nego joj je samo rečeno da je to sastavni dio ugovora.

10.2. Sud je u prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

10.3. Na temelju iskaza tužiteljice sud nalazi utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljici nitko nije objasnio koji su troškovi obrade i administracije kredita i njihova struktura te da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika. Tuženik suprotno ničim nije niti pokušao dokazati.

11. Iz čl. 74. ZZP proizlazi da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (između ostalog) i odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti kao i odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi te odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP), a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe čl. 102. st. 2. ZZP.

12. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 99. ZZP dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak obrade zahtjeva i administracije kredita iznosio 1,00% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužiteljici od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura (kako to proizlazi iz njegovog iskaza koji je sud prihvatio kao istinit).

16. U skladu s člankom 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu spomenutu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP (da dokazuje da su stvarno nastali administrativni troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bila u poziciji pregovarati na način da joj se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti tom naknadom. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

20. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništavoj odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (70,50 eura) te zatraženom troškovniku.

22. Tužiteljici je priznata jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/9) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 125,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i na presudu u iznosu od 30,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 181,55 eura. Prihvaćen je i njezin zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

U Zagrebu 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.