REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4206/2020-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice MAŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dubravko Luetić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 26. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 17. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6., čl. 7.1. stavak 2. i 8.2. ugovora o kreditu broj 07818020007 sklopljenog između parničnih stranaka 24. siječnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivost kamatne stope u dijelu kamatne marže jednostranom odlukom tuženika.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 23.764,85 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 20,22 eura od 31. ožujka 2007. do isplate

- 108,92 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 156,14 eura od 31. siječnja 2009. do isplate

- 153,78 eura od 18. ožujka 2009. do isplate

- 143,13 eura od 24. travnja 2009. do isplate

- 154,36 eura od 24. travnja 2009. do isplate

- 131,54 eura od 30. svibnja 2009. do isplate

- 101,86 eura od 18. srpnja 2009. do isplate

- 111,59 eura od 28. srpnja 2009. do isplate

- 128,15 eura od 8. rujna 2009. do isplate

- 112,47 eura od 20. listopada 2009. do isplate

- 102,21 eura od 31. listopada 2009. do isplate

- 125,07 eura od 28. studenog 2009. do isplate

- 142,08 eura od 19. siječnja 2010. do isplate

- 167,96 eura od 9. veljače 2010. do isplate

- 157,15 eura od 2. ožujka 2010. do isplate

- 195,87 eura od 31. ožujka 2010. do isplate

- 186,31 eura od 28. travnja 2010. do isplate

- 201,95 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 311,15 eura od 29. lipnja 2010. do isplate

- 286,14 eura od 30. srpnja 2010. do isplate

- 359,86 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate

- 329,70 eura od 28. rujna 2010. do isplate

- 286,33 eura od 20. studenog 2010. do isplate

- 371,12 eura od 30. studenog 2010. do isplate

- 471,79 eura od 18. siječnja 2011. do isplate

- 405,38 eura od 22. veljače 2011. do isplate

- 415,67 eura od 17. ožujka 2011. do isplate

- 378,79 eura od 30. ožujka 2011. do isplate

- 386,00 eura od 13. svibnja 2011. do isplate

- 515,11 eura od 31. svibnja 2011. do isplate

- 513,96 eura od 14. srpnja 2011. do isplate

- 640,85 eura od 4. kolovoza 2011. do isplate

- 586,98 eura od 1. rujna 2011. do isplate

- 509,28 eura od 13. listopada 2011. do isplate

- 510,42 eura od 16. studenog 2011. do isplate

- 497,66 eura od 30. studenog 2011. do isplate

- 531,57 eura od 3. siječnja 2012. do isplate

- 551,66 eura od 1. veljače 2012. do isplate

- 542,44 eura od 1. ožujka 2012. do isplate

- 529,31 eura od 3. travnja 2012. do isplate

- 530,74 eura od 1. svibnja 2012. do isplate

- 542,25 eura od 1. lipnja 2012. do isplate

- 523,81 eura od 3. srpnja 2012. do isplate

- 529,90 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate

- 509,45 eura od 1. rujna 2012. do isplate

- 486,69 eura od 2. listopada 2012. do isplate

- 510,01 eura od 1. studenog 2012. do isplate

- 513,84 eura od 1. prosinca 2012. do isplate

- 510,57 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

- 469,96 eura od 1. veljače 2013. do isplate

- 495,28 eura od 1. ožujka 2013. do isplate

- 494,68 eura od 3. travnja 2013. do isplate

- 478,81 eura od 1. svibnja 2013. do isplate

- 443,46 eura od 1. lipnja 2013. do isplate

- 437,64 eura od 2. srpnja 2013. do isplate

- 448,63 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate

- 461,52 eura od 3. rujna 2013. do isplate

- 477,28 eura od 1. listopada 2013. do isplate

- 462,22 eura od 1. studenog 2013. do isplate

- 469,89 eura od 3. prosinca 2013. do isplate

- 472,55 eura od 1. siječnja 2014. do isplate

- 478,70 eura od 1. veljače 2014. do isplate

- 485,04 eura od 1. ožujka 2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 31. ožujka 2007. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 5.220,47 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 6,49 eura od 31. ožujka 2007. do isplate

- 4,30 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 4,24 eura od 31. siječnja 2009. do isplate

- 4,29 eura od 24. travnja 2009. do isplate

- 166,73 eura od 24. travnja 2009. do isplate

- 177,52 eura od 30. svibnja 2009. do isplate

- 162,54 eura od 18. srpnja 2009. do isplate

- 170,95 eura od 28. srpnja 2009. do isplate

- 168,78 eura od 8. rujna 2009. do isplate

- 154,02 eura od 20. listopada 2009. do isplate

- 162,27 eura od 31. listopada 2009. do isplate

- 147,36 eura od 28. studenog 2009. do isplate

- 156,35 eura od 19. siječnja 2010. do isplate

- 153,49 eura od 9. veljače 2010. do isplate

- 118,95 eura od 2. ožujka 2010. do isplate

- 146,92 eura od 31. ožujka 2010. do isplate

- 133,43 eura od 28. travnja 2010. do isplate

- 140,99 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 127,95 eura od 29. lipnja 2010. do isplate

- 134,41 eura od 30. srpnja 2010. do isplate

- 131,59 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 119,13 eura od 28. rujna 2010. do isplate

- 125,90 eura od 20. studenog 2010. do isplate

- 114,04 eura od 30. studenog 2010. do isplate

- 119,32 eura od 18. siječnja 2011. do isplate

- 116,47 eura od 22. veljače 2011. do isplate

- 89,61 eura od 17. ožujka 2011. do isplate

- 109,89 eura od 30. ožujka 2011. do isplate

- 100,03 eura od 13. svibnja 2011. do isplate

- 104,18 eura od 31. svibnja 2011. do isplate

- 93,80 eura od 14. srpnja 2011. do isplate

- 98,20 eura od 4. kolovoza 2011. do isplate

- 94,96 eura od 1. rujna 2011. do isplate

- 85,30 eura od 13. listopada 2011. do isplate

- 88,77 eura od 16. studenog 2011. do isplate

- 79,57 eura od 30. studenog 2011. do isplate

- 82,82 eura od 3. siječnja 2012. do isplate

- 79,32 eura od 1. veljače 2012. do isplate

- 65,53 eura od 1. ožujka 2012. do isplate

- 73,23 eura od 3. travnja 2012. do isplate

- 65,31 eura od 1. svibnja 2012. do isplate

- 66,93 eura od 1. lipnja 2012. do isplate

- 59,64 eura od 3. srpnja 2012. do isplate

- 61,02 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate

- 57,75 eura od 1. rujna 2012. do isplate

- 51,13 eura od 2. listopada 2012. do isplate

- 51,65 eura od 1. studenog 2012. do isplate

- 45,24 eura od 1. prosinca 2012. do isplate

- 45,54 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

- 42,74 eura od 1. veljače 2013. do isplate

- 31,48 eura od 1. ožujka 2013. do isplate

- 36,82 eura od 3. travnja 2013. do isplate

- 31,42 eura od 1. svibnja 2013. do isplate

- 30,47 eura od 1. lipnja 2013. do isplate

- 22,78 eura od 2. srpnja 2013. do isplate

- 24,33 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate

- 21,47 eura od 3. rujna 2013. do isplate

- 17,15 eura od 1. listopada 2013. do isplate

- 15,13 eura od 1. studenog 2013. do isplate

- 11,43 eura od 3. prosinca 2013. do isplate

- 9,20 eura od 1. siječnja 2014. do isplate

- 5,93 eura od 1. veljače 2014. do isplate

- 2,27eura od 1. ožujka 2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 31. ožujka 2007. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.935,94 eura sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 14. svibnja 2019. ističe da je ugovorom o kreditu broj 0781802007 od 24. siječnja 2007. i Dodatkom 1. od 24. siječnja 2007. od tuženika uzela kredit za kupnju poslovnog prostora u iznosu od 164.000,00 CHF uz kamatnu stopu 1-mjesečni LIBOR za CHF, plus kamatna marža u visini 3.500 postotna poena godišnje, koji tuženik kao kreditor utvrđuje dva radna dana prije svakog prvog u mjesecu. Ističe da je uredno vraćala mjesečne obroke kredita do 31. ožujka 2009., dok ju je dopisom od 13. ožujka 2009. tuženik izvijestio da je kamatna stopa od 1. travnja 2009. promijenjena i da iznosi LIBOR CHF + 6,5% godišnja, promjenjiva što je tuženik obrazložio promijenjenim okolnostima. Ističe da tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o promjeni visine kamatne stope i da se radilo o jednostranoj odluci tuženika. Ističe da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao banke nepoštena, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ništetna. Ističe i da je na temelju Dodatka br. 1. ugovoru o kreditu od 24. siječnja 2007. povećanje redovne kamate u toč. 4.4. predviđeno za slučaj neuredne otplate glavnice kredita ili redovne kamate i za slučaj da se korisnik kredita djelomično ili u cijelosti ne pridržava obveze obavljanja platnog prometa na način na koji je ugovoreno ugovorom o kreditu, ali da je tužiteljica redovno plaćala mjesečne obroke. Tužbenim zahtjevom iz tužbe po osnovi preplaćenih kamata traži isplatu iznosa od 48.491,16 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tužbi. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužiteljica nije potrošač, da je ugovor sklopila u poslovne svrhe radi kupnje poslovnog prostora te da je prilikom sklapanja istog nastupala kao odvjetnica. Ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da promjena ugovorene promjenjive kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i poštenja već objektivnih tržišnih okolnosti i da je čl. 7.1. ugovora o kreditu bio ovlašten povećati maržu kada bi okolnosti isti opravdavale te da je korisnik kredita dužan naknaditi povećane troškove kroz plaćanje povećane kamate. Ističe da je krajem 2008. u odnosu na Republiku Hrvatsku došlo do značajnog povećanja CDS-a odnosno premije kreditnog rizika, što je u izvanrednim okolnostima uslijed financijske krize prisililo tuženika da svoje poslovanje prema tužiteljici uskladi s novonastalom situacijom. Ističe da je tužiteljica sklapanjem ugovora o kreditu dala suglasnost na promjenu kamatne stope. Prigovara visini postavljenog zahtjeva.

3. U podnesku od 2. lipnja 2021. tužiteljica ističe da je aktivno legitimirana neovisno o tome što nije potrošač. Ističe da su odredba 8.2. i odredba 7.1. podstavak 2. ništeni jer te odredbe ne sadrže precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope i da ugovoreno pravo tuženika nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obvezno pravnih odnosa te da su u suprotnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu što proizlazi iz činjenice da je tuženik kao kreditor mogao mijenjati kamatnu stopu, a da tužiteljica na to ne može utjecati. Smatra da je time što je tuženik ugovorio pravo da jednostrano, samovoljno i bez jasnih parametara mijenja kamatnu stopu došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka koju je nametnuo tuženik. Dodatno ističe da je ništetna i odredba 6. kojom je tuženik jednostrano nametnuo obvezu plaćanja glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Ističe da takva odredba ne sadrži potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak čime je tuženik postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Ističe da se o spornim odredbama nije pregovaralo niti se moglo pregovarati. Tužbenim zahtjevom uređenim u tom podnesku tužiteljica traži donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe čl. 6., čl. 7.1. stavak 2., čl. 7.3 i 8.2. ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Po osnovi preplaćenih iznosa zbog rasta tečaja traži isplatu 176.045,06 kn (23.365,19 eura) a po osnovi rasta kamatne stope traži isplatu iznosa od 39.354,87 kn (5.223,29 eura) sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku.

4. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe iz podneska od 2. lipnja 2021.

5. Kako tužiteljica može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP), sud je unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku na pripremnom ročištu 22. studenog 2021. jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP).

6. Tuženik je istaknuo prigovor zastare i odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe. Smatra da tužiteljica u ovom postupku ne može isticati ništetnost ugovora jer isti u cijelosti ispunjen.

7. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 17. srpnja 2024. tužiteljica po osnovi promjene kamatne stope traži isplatu iznosa od 5.230,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanim u tom podnesku, a po osnovi rasta tečaja isplatu iznosa od 23.755,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanim u tom podnesku, odnosno sveukupno isplatu iznosa od 28.985,32 eura.

8. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe iz podneska od 17. srpnja 2024. te ujedno istaknuo prigovor zastare i u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe u tom podnesku.

9.1. S obzirom da tužiteljica prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogla imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen, a tužbeni zahtjev uredila je odmah nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje, zaključak je ovog suda da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

9.2. Nije osnovan prigovor tuženika da je tužiteljica u podnesku od 17. srpnja 2024. promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva što tuženik obrazlaže na način da je tužiteljica u ranijem tijeku postupka s osnove kamatne stope tražila preplatu koja je nastala zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope smatrajući da se treba primijeniti kao fiksna za cijelo vrijeme razdoblja otplate kredita (neovisno o promjenjivom i fiksnom parametru). Naime, tužiteljica čitavo vrijeme postupka jasno navodi da traži isplatu razlike zbog promjene kamatne stope koja je nastala i zbog uvećanja kamatne marže (već u tužbi te u podnesku od 2. lipnja 2021., list 75-79 spisa podnesenom prije zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari). Dakle, zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope zbog uvećanja kamatne marže temelji se na činjeničnom supstratu iznesenom do zaključenja prethodnog postupka. To što je tužiteljica smatrala da joj, osim zbog rasta kamatne marže, pripada pravo i na isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene LIBORA za CHF (što je također bilo obuhvaćeno činjeničnim supstratom istaknutim do zaključenja prethodnog postupka), ne znači da je u podnesku od 17. srpnja 2024. došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a. Ona je svoj zahtjev povećala i u tom smislu preinačila tužbu, a po ocjeni ovog suda radi se o dopuštenoj preinaci, kako je to obrazloženo u toč. 9.1. obrazloženja.

10. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz financijskim vještačenjem te dokaz saslušanjem tužiteljice.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i zahtjev za isplatu iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita.

13.1. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.2. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka 24. siječnja 2007. (list 4-7 spisa, dalje ugovor o kreditu) utvrđeno je da je tužiteljica isti sklopila kao odvjetnica za kupnju poslovnog prostora. Iz iskaza tužiteljice (list 92 spisa) proizlazi da je poslovni prostor kupila za obavljanje svoje djelatnosti.

13.3. Stoga ovaj sud nalazi utvrđenim da tužiteljica nije potrošač u smislu naprijed navedenog propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora. Samim time je, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, irelevantno što je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 te sud u ovoj pravnoj stvari nije vezan za pravna utvrđenja iz odluka donesenih u tom postupku.

13.4. Osoba koja nije potrošač može tražiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu na temelju općih pravila obveznog prava, prije svega Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, dalje ZOO).

14.1. Tužiteljica svoj zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih odredaba temelji na tvrdnjama da odredba o valutnoj klauzuli ne sadrži potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak te da se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati te da je tuženik jednostrano nametnuo obvezu plaćanja glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća.

14.2. Tužiteljica zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temelji na tvrdnji da tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o promjeni visine kamatne stope, da ista ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da je tuženik kao kreditor mogao jednostrano mijenjati kamatnu stopu, a da tužiteljica na to nije mogla utjecati.

15.1. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je ugovoren namjenski kredit za kupnju poslovnog prostora (čl. 3.), da je ugovoren kunski kredit s valutnom klauzulom (čl. 1.), da je ugovoren kredit u iznosu od 164.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 2.), da je ugovorena otplata kredita u 84 jednakih mjesečnih obroka (čl. 5.), da je ugovoreno da se glavnica kredita otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća (čl. 6.).

15.2. Nadalje, čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je ugovorena redovna kamata 1-mjesečni LIBOR za CHF plus kamatna marža u visini od 3.500 postotna poena godišnje, koji utvrđuje kreditor mjesečno, dva radna dana prije svakog 1. u mjesecu, s time da se prva stopa redovne kamate utvrđuje dva radna dana prije prvog korištenja kredita, sukladno Pravilniku o obračunu kamata i naknada (čl. 7.1. st. 1.), dok je u čl. 7.1. st. 2. ugovoreno da će kreditor, ukoliko se kreditoru za vrijeme trajanja ugovora poveća cijena izvora sredstava i to iz razloga promjene zakona, podzakonskih propisa, mjera HNB, uvođena novih ili povećanja postojećih obveznih rezerviranja i sl., o tome pisanim putem obavijestiti korisnika kredita, dok je korisnik dužan nadoknaditi kreditoru tako nastale povećane troškove. Utvrđeno je i da je čl. 8.2. ugovoreno da se na obračun kamate primjenjuje Odluka o kamatnim stopama kreditora i Pravilnik o obračunu kamata i naknada, zajedno sa svim svojim naknadnim izmjenama i dopunama.

15.3. Čitanjem izvješća tuženika (list 29 spisa) utvrđeno je da je kamatna marža od 1. travnja 2009. do konačne otplate kredita iznosila 6,50%.

16.1. U svom iskazu na ročištu održanom 3. listopada 2022. tužiteljica je iskazala da je kao klijent tuženika očekivala da će moći ostvariti nešto povoljnije uvjete kreditiranja kod tuženika, da je vezano uz ishođenje kredita razgovarala s više osoba u poslovnici, ali da nikakvih odstupanja od unaprijed određenih uvjeta nije bilo te da nije bilo nikakvih mogućnosti pregovaranja. Iskazala je da nije išla u druge banke uspoređivati uvjete kreditiranja jer bi to zahtijevalo da promijeni poslovni račun i preseli ga u drugu banku na što nije bila spremna. Iskazala je i da je u zastupanju svojih stranaka imala priliku vidjeti kredite koje su sklapali s drugim bankama i po tome je zaključila da druge banke ne nude bolje uvjete. Vezano uz predmetni ugovor iskazala je da joj nitko nije objasnio niti rekao ništa više od onog što piše u samom ugovoru. Na pitanja vezano uz visinu kamatne marže nitko joj nije znao točno odgovoriti o čemu ta promjena ovisi nego joj je rečeno da je to sve vezano uz stanje na tržištu novca. Iskazala je da je mogla uzeti kredit i u eurima, ali da nije imala nikakvo saznanje o tome da je CHF "rizičnija" valuta u odnosu na EURO. Iskazala je i da su joj u banci preporučili da uzme kredit u CHF jer je tada tečaj bio povoljan. Također je iskazala da je nitko iz banke nije kontaktirao nakon što je rata kredita značajno narasla, a da ona nije tražila od banke refinanciranje. Vezano uz valutu iskazala je da je očekivala da tečaj, ako već neće biti posve stabilan, neće rasti u toliko značajnoj mjeri da je postalo upitno može li ih podmiriti.

16.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio kao istinit jer je životno logičan i uvjerljiv. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza (primjerice saslušanjem djelatnika banke) koji bi doveo u sumnju vjerodostojnost iskaza tužiteljice.

16.3. Stoga sud na temelju iskaza tužiteljice nalazi utvrđenim da se radi o formularnom (tipskom ugovoru) u smislu čl. 295. st. 1. ZOO i da tužiteljica nije mogla niti je pojedinačno pregovarala o pojedinim odredbama tog ugovora. Sud također nalazi utvrđenim da joj djelatnici tuženika nisu dali nikakve druge informacije osim onog što piše u samom ugovoru te da su joj djelatnici tuženika preporučili upravo taj kredit jer je tečaj tada bio povoljan. Sud također nalazi utvrđenim da tužiteljica nije znala da je CHF rizičnija valuta od valute EURO, da nije očekivala da će tečaj rasti u toliko značajnoj mjeri, da je nitko od djelatnika banke nije kontaktirao vezano uz rast visine rate kredita te da nije tražila refinanciranje kredita. Sud također nalazi utvrđenim da joj na pitanje vezano uz visinu kamatne marže nitko nije znao točno odgovoriti o čemu promjena iste ovisi nego joj je rečeno da je to sve vezano uz stanje na tržištu novca.

16.4. Sud kao neodlučan nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka MA i ŽA, izvođenje kojeg dokaza je predlagala tužiteljica, na okolnost da se o odredbama ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno stoga što je tu okolnost sud utvrdio već na temelju iskaza same tužiteljice. Uostalom, tuženik tu tvrdnju nije niti osporio, nego je isticao da je ta okolnost irelevantna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari s obzirom da tužiteljica nije potrošač.

17. Čl. 295. ZOO uređuje pojam i obvezatnost djelovanja općih uvjeta ugovora, a čl. 296. ZOO propisuje ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora u slučaju u kojemu one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili alternativno ako ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako je opće uvjete koji ih sadrže odobrilo nadležno tijelo.

18. Čl. 295. i 296. ZOO-a su izmijenjene i dopunjene odredbe ranijih čl. 142. do 144. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01) i to upravo radi usklađivanja sa Direktivom 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te po uzoru na njemački Građanski zakonik ( BGB ). U tom smislu je u obrazloženju konačnog prijedloga ZOO-a za odredbe čl. 295. i 296. navedeno:

"….Budući da je obveza Republike Hrvatske u pogledu implementacije direktive 93/13/EEZ ispunjena donošenjem Zakona o zaštiti potrošača, nije bilo potrebno tekst te direktive u potpunosti preuzeti u ZOO. Međutim, promjene izvršene u člancima 295. i 296. temelje se na stajalištu da je zaštitu koja se u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora pruža potrošačima potrebno pružiti i ostalim sudionicima obveznopravnih odnosa (poglavito malim i srednjim poduzetnicima ), pa je ocijenjeno da se uređenje općih uvjeta ugovara uskladi s onima previđenima Direktivom 93/13/EEZ…..Po dosadašnjem uređenju ( članak 143. ZOO-a) bile su, suprotno Direktivi 93/13/EEZ i rješenjima u stranim pravnim poredcima, predviđene dvije pravne posljedice nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora: ništetnost takve odredbe ( odredba stavka 1. članka 143. ) te pobojnost takve odredbe ( stavak 2. članka 143. ). Odredbom članka 296. predlaže se, sukladno Direktivi 93/13/EEZ te njemačkom Građanskom zakoniku, ništetnost odredbe općih uvjeta ugovora kao jedina posljedica nepoštenosti takve odredbe. S druge strane, tom se odredbom, sukladno navedenim stranim uzorima, određuju kriteriji za ocjenu je li određena odredba općih uvjeta ugovora ništetna.“.

19. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO-a su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

20. Kako je na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno da joj od strane djelatnika banke na potpisivanje dan ugovor u unaprijed formuliranom obliku, pri čemu nije mogla utjecati niti pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi, riječ je upravo o standardnom ili unaprijed formuliranom ugovoru sklopljenom putem općih uvjeta.

20. Navedeno dodatno potvrđuje i čl. 15. Dodatka broj 1 ugovoru o kreditu (sklopljen istog dana kad i ugovor o kreditu (list 8-10 spisa) u kojem je propisano da se na ugovor primjenjuje Odluka o kamatnim stopama, Pravilnik o obračunu kamata i naknada, Odluka o visini naknada za usluge i drugi opći uvjeti poslovanja kreditora, sa svim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a s kojim su sve stranke upoznate i pristaju na njihovu primjenu.

21. Slijedom svega navedenog, u ovoj pravnoj stvari potrebno je utvrditi da li je odredbama konkretnog ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili je došlo do ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela ( čl. 296. st. 1. ZOO-a).

22. Prilikom same ocjene ništetnosti potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravnu narav ugovora, vrstu robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

23. Odredba čl. 296. st. 1. ZOO-a utemeljena na implementaciji Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, polazi od stajališta da se korisnik kredita nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija.

24. S obzirom na općenite kriterije iz odredbe čl. 296. st. 1. ZOO, u svakom konkretnom slučaju valja utvrditi je li riječ o odredbama suprotnima načelu savjesnosti i poštenja i jesu li te odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pri čemu te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

25. U odnosu na navod tuženika da je tužiteljica bila dužna postupati s povećanim stupnjem pažnje, prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka) u smislu čl. 10. st. 2. ZOO treba reći da se ta odredba primjenjuje na ispunjenje obveze iz profesionalne djelatnosti onoga tko se na nju poziva. Odvjetnica koja uzima kredit za poslovni prostor nije u tom pravnom poslu stručnjak za financijske usluge, kreditne proizvode ili valutu CHF, ona je stranka koja plaća anuitete. Njezina profesionalna djelatnost je pružanje pravnih usluga, a ne bavljenje financijama ili kreditiranjem. Standard pažnje dobrog stručnjaka primjenjuje se na ispunjenje one vrste obveze koja odgovara profesionalnoj djelatnosti sudionika. Banka jest stručnjak za kredit, valutu i kamate pa se njoj pripisuje pojačana pažnja u tim pitanjima. Odvjetnica jest stručnjak za pravo, ali to ne pretpostavlja i stručnost u financijskim instrumentima kao što je valutna klauzula u CHF i kamatna stopa.

26.1. Po ocjeni ovog suda, ništetne su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi u onom dijelu se početno ugovorena kamatna marža od 3,5% (za koju se uvećava 1-mjsečni LIBOR ZA CHF) može povećati na temelju čl. 7.1. ugovora kojim je ugovoreno da će kreditor, ukoliko se kreditoru za vrijeme trajanja ugovora poveća cijena izvora sredstava i to iz razloga promjene zakona, podzakonskih propisa, mjera HNB, uvođenja novih ili povećanja postojećih obveznih rezerviranja i sl., o tome pisanim putem obavijestiti korisnika kredita, dok je korisnik dužan nadoknaditi kreditoru tako nastale povećane troškove. Prema tome, izmjena kamatne stope u dijelu koji se sastoji od kamatne marže ovisi o jednostranoj odluci banke.

26.2. Naime, polazeći od utvrđenja iz toč. 16.3. obrazloženja, zaključak je ovog suda da je tuženik propustio informirati tužiteljicu u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka odnosno o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, čime tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

26.3. Nadalje, tuženik je tužiteljicu propustio informirati u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu o čemu točno ovisi promjena kamatne marže od početno ugovorenih 3,50% za koju se uvećava kamata u visini 1-mjesečnog LIBORA za CHF. Po ocjeni ovog suda odredba o kamatnoj stopi u dijelu kojom je ugovorena redovna kamata u visini 1-mjesečnog LIBORA za CHF koja se uvećava za kamatnu maržu od 3,5%, jasna je, određena odnosno odrediva te je kao takva valjana. Međutim, način na koji je tuženik čl. 7.1. ugovora omogućio povišenje kamatne marže - ukoliko se kreditoru za vrijeme trajanja ugovora poveća cijena izvora sredstava i to iz razloga promjene zakona, podzakonskih propisa, mjera HNB, uvođenja novih ili povećanja postojećih obveznih rezerviranja – o čemu će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita, dok je korisnik dužan nadoknaditi kreditoru tako nastale povećane troškove, pri čemu visina promjene iste ničim nije ograničena, po ocjeni ovog suda nije jasna i određena. Dakle, uvećanje kamatne marže ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Prema tome, nije ispoštovano jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja, a to je odredivost cijene, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva.

26.4. Stoga je zaključak ovog suda da su se navedenim odredbama tužiteljici protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnule obveze koje nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na drugu ugovornu stranu (banku), što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

26.5. Slijedom navedenog, na temelju čl. 295. i 296. ZOO-a odlučeno je kao u toč. I izreke. Odgovarajući pravni stav izražen je i u odlukama Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/2023 od 28. studenog 2023. i Gž-1353/2025 od 20. svibnja 2025.

27. Ništetne odredbe ugovora o kreditu ne mogu se među strankama primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je ona platila zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF te razliku između iznosa kojeg je platila zbog rasta početno ugovorene kamatne marže od 3,50% (koja je narasla na 6,50%) za koju se uvećava redovna kamata od 1-mjesečnog LIBORA za CHF.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je ništetnost istih utvrđena tek ovom presudom, petogodišnji zastarni rok nije protekao.

29.1. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. od 12. lipnja 2024. (list 132-142 spisa) i dopunskog nalaza od 28. siječnja 2026. (list 233 spisa), sud nalazi utvrđenim:

- da je tužiteljica zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme isplate kredite platila više sveukupno 24.072,71 eura i to:

-20,22 eura 30. ožujka 2007.

-13,08 eura 29. veljače 2008.

- 45,44 eura 31. ožujka 2008.

- 2,08 eura 29. travnja 2008.

- 4,11 eura 3. srpnja 2008.

- 1,68 eura 30. rujna 2008.

- 139,26 eura 30. listopada 2008.

- 51,47 eura 18. prosinca 2008.

- 141,51 eura 31. prosinca 2008.

- 156,14 eura 30. siječnja 2009.

- 171,93 eura 17. ožujka 2009.

- 143,13 eura 23. travnja 2009.

- 154,36 eura 23. travnja 2009.

- 131,54 eura 29. svinja 2009.

- 101,86 eura 17. srpnja 2009.

- 111,59 eura 27. srpnja 2009.

- 128,15 eura 7. rujna 2009.

- 112,47 eura 19. listopada 2009.

- 102,21 eura 30. listopada 2009.

- 125,07 eura 27. studenog 2009.

- 142,08 eura 18. siječnja 2010.

- 167,96 eura 8. veljače 2010.

- 157,15 eura 1. ožujka 2010.

- 195,87 eura 30. ožujka 2010.

- 186,31 eura 27. travnja 2010.

- 201,95 eura 31. svibnja 2010.

- 311,15 eura 28. lipnja 2010.

- 286,14 eura 29. srpnja 2010.

- 359,86 eura 30. kolovoza 2010.

- 329,70 eura 27. rujna 2010.

- 286,33 eura 19. studenog 2010.

- 371,12 eura 29. studenog 2010.

- 471,79 eura 17. siječnja 2011.

- 405,38 eura 21. veljače 2011.

- 415,67 eura 16. ožujka 2011.

- 378,79 eura 29. ožujka 2011.

- 386,00 eura 12. svibnja 2011.

- 515,11 eura 30. svibnja 2011.

- 513,96 eura 13. srpnja 2011.

- 640,85 eura 3. kolovoza 2011.

- 586,98 eura 31. kolovoza 2011.

- 509,28 eura 12. listopada 2011.

- 510,42 eura 15. studenog 2011.

- 497,66 eura 29. studenog 2011.

- 531,57 eura 2. siječnja 2012.

- 551,66 eura 31. siječnja 2012.

- 542,44 eura 29. veljače 2012.

- 529,31 eura 2. travnja 2012.

- 530,74 eura 30. travnja 2012.

- 542,25 eura 31. svibnja 2012.

- 523,81 eura 2. srpnja 2012.

- 529,90 eura 31. srpnja 2012.

- 509,45 eura 31. kolovoza 2012.

- 486,69 eura 1. listopada 2012.

- 510,01 eura 31. listopada 2012.

- 513,84 eura 30. studenog 2012.

- 510,57 eura 31. prosinca 2012.

- 469,96 eura 31. siječnja 2013.

- 495,28 eura 28. veljače 2013.

- 494,68 eura 2. travnja 2013.

- 478,81 eura 30. travnja 2013.

- 443,46 eura 31. svibnja 2013.

- 437,64 eura 1. srpnja 2013.

- 448,63 eura 31. srpnja 2013.

- 461,52 eura 2. rujna 2013.

- 477,28 eura 30. rujna 2013.

- 462,22 eura 31. listopada 2013.

- 469,89 eura 2. prosinca 2013.

- 472,55 eura 31. prosinca 2013.

- 478,70 eura 31. siječnja 2014.

- 485,04 eura 28. veljače 2014.

- da je tužiteljica zbog rasta kamatne marže u odnosu na početno ugovorenu od 3,50% (za koju se uvećava ugovorena kamatna stopa u visini jednomjesečnog LIBOR-a za CHF) platila više sveukupno 5.318,54 eura i to:

-6,49 eura 30. ožujka 2007.

- 8,55 eura 12. lipnja 2007.

- 20,33 eura 29. lipnja 2007.

- 8,23 eura 27. srpnja 2007.

- 8,43 eura 29. kolovoza 2007.

- 8,15 eura 29. listopada 2007.

- 8,50 eura 4. siječnja 2008.

- 6,90 eura 31. siječnja 2008.

- 6,89 eura 31. ožujka 2008.

- 6,69 eura 2. lipnja 2008.

- 6,11 eura 1. kolovoza 2008.

- 3,15 eura 28. kolovoza 2008.

- 6,14 eura 30. listopada 2008.

- 4,30 eura 31. prosinca 2008.

- 4,24 eura 30. siječnja 2009.

- 4,29 eura 23. travnja 2009.

- 166,73 eura 23. travnja 2009.

- 177,52 eura 29. svinja 2009.

- 162,54 eura 17. srpnja 2009.

- 170,95 eura 27. srpnja 2009.

- 168,78 eura 7. rujna 2009.

- 154,02 eura 19. listopada 2009.

- 162,27 eura 30. listopada 2009.

- 147,36 eura 27. studenog 2009.

- 156,35 eura 18. siječnja 2010.

- 153,49 eura 8. veljače 2010.

- 118,95 eura 1. ožujka 2010.

- 146,92 eura 30. ožujka 2010.

- 133,43 eura 27. travnja 2010.

- 140,99 eura 31. svibnja 2010.

- 127,95 eura 28. lipnja 2010.

- 134,41 eura 29. srpnja 2010.

- 131,59 eura 30. kolovoza 2010.

- 119,13 eura 27. rujna 2010.

- 125,90 eura 19. studenog 2010.

- 114,04 eura 29. studenog 2010.

- 119,32 eura 17. siječnja 2011.

- 116,47 eura 21. veljače 2011.

- 89,61 eura 16. ožujka 2011.

- 109,89 eura 29. ožujka 2011.

- 100,03 eura 12. svibnja 2011.

- 104,18 eura 30. svibnja 2011.

- 93,80 eura 13. srpnja 2011.

- 98,20 eura 3. kolovoza 2011.

- 94,96 eura 31. kolovoza 2011.

- 85,30 eura 12. listopada 2011.

- 88,77 eura 15. studenog 2011.

- 79,57 eura 29. studenog 2011.

- 82,82 eura 2. siječnja 2012.

- 79,32 eura 31. siječnja 2012.

- 65,53 eura 29. veljače 2012.

- 73,23 eura 2. travnja 2012.

- 65,31 eura 30. travnja 2012.

- 66,93 eura 31. svibnja 2012.

- 59,64 eura 2. srpnja 2012.

- 61,02 eura 31. srpnja 2012.

- 57,75 eura 31. kolovoza 2012.

- 51,13 eura 1. listopada 2012.

- 51,65 eura 31. listopada 2012.

- 45,24 eura 30. studenog 2012.

- 45,54 eura 31. prosinca 2012.

- 42,74 eura 31. siječnja 2013.

- 31,48 eura 28. veljače 2013.

- 36,82 eura 2. travnja 2013.

- 31,42 eura 30. travnja 2013.

- 30,47 eura 31. svibnja 2013.

- 22,78 eura 1. srpnja 2013.

- 24,33 eura 31. srpnja 2013.

- 21,47 eura 2. rujna 2013.

- 17,15 eura 30. rujna 2013.

- 15,13 eura 31. listopada 2013.

- 11,43 eura 2. prosinca 2013.

- 9,20 eura 31. prosinca 2013.

- 5,93 eura 31. siječnja 2014.

- 2,27 eura 28. veljače 2014.

29.2. Sud također nalazi utvrđenim da je tužiteljica zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme isplate kredite platila manje sveukupno 317,56 eura, a po osnovi kamatne stope manje sveukupno 88,37 eura.

30.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te njegovo dopunsko očitovanje kao jasno, obrazloženo te napravljeno u skladu sa zadatkom suda.

30.2. U odnosu na prigovor tuženika da je vještaku dano u zadatak izračunati razliku preplate na način da se za cijelo vrijeme primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa kao fiksna kamatna stopa, a da je ugovor ugovorena kamatna stopa koja se sastoji od jednomjesečnog LIBORA za CHF i kamatne marže treba odgovoriti da je sud rješenjem od 23. rujna 2025. dao vještaku zadatak da izračuna promjenu kamatne stope za vrijeme trajanja otplate kredita vezane uz rast kamatne marže u odnosu na kamatnu maržu koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (dakle, razliku u visini u pogledu kamatne stope koja je posljedica rasta kamatne marže). Vještak je u dopunskom očitovanju odgovorio da je izračun upravo tako i napravio (zbroj kamatne stope 1 mjesečnog CHF LIBOR-a i kamatne marže). Da je tome doista tako vidljivo je iz stupca „i“ Tabele 1 (list 134-141 spisa).

30.3. Na dopunsko očitovanje vještaka tuženik nije isticao prigovore. Na ročištu održanom 13. srpnja 2026. tuženik je naveo da ne predlaže usmeno saslušanje vještaka te da je prigovarao nalazu u smislu zadatka koji je sud odredio. Prigovori koje iznosi tuženik zadatku koji je dan vještaku su pravne naravi o čemu je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

31. Po mišljenju ovog suda, sud ne može uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Naime, ovdje se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju običnog prigovora tuženika, a tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja. Nije moguće primijeniti niti građanskopravni prijeboj jer tuženik osporava postojanje tražbine tužiteljice u cijelosti, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima. Međutim, kako je tužiteljica sama umanjila svoju tražbinu za te iznose, sud je o tužbenom zahtjevu za isplatu odlučio unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

32. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 23.764,85 eura (po osnovi valute, toč. II izreke) te za isplatu iznosa od 5.220,47 eura (zbog rasta kamatne marže, toč. III izreke).

33. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose, unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. II i III izreke.

34. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

35. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora (6.435,88 eura dio 17. srpnja 2024., a od tada pa nadalje 28.985,32 eura) te priloženom troškovniku.

36. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 22.11.2021., 03.10.2022. i 04.03.2024. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište 14.06.2021. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9/5). Nadalje, priznat joj je trošak sastava podneska od 17.07.2024. u iznosu od 250 bodova (Tbr. 8/1), trošak sastava podneska od 26.01.2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/4) te trošak pristupa na ročišta 01.09.2025. i 13.07.2026. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 1200 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 3.000,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 126,09 eura te na presudu u iznosu od 409,85 eura. Priznat joj je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi parničnog postupka tužiteljice iznose 3.935,94 eura. Priznat je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenje ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

37. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 14.06.2021. i 04.03.2024. jer se isti ne nalaze u spisu pa nastanak tog troška nije dokazan. Nije joj priznat niti trošak sastava podnesaka od 20.08.2025. i 03.07.2026. u kojima tužiteljica iznosi svoja pravna shvaćanja što po stavu ovog suda nije bilo potrebno za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP.

U Zagreb 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.