1            Poslovni broj: 1 Us I-1022/2022-19

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-1022/2022-19

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja J. A. iz P., ..., kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik u Z., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa opunomoćenica E. Z.-T., zaposlenica prvostupanjskog tijela, radi invalidske mirovine, 20. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/22-03/01186725266, URBROJ: 341-99-06/2-22-1746 od 11. srpnja 2022. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I 141-02/21-03/01186725266, URBROJ: 341-13-06/2-21-19990 od 4. veljače 2022.

 

              II.              J. A. iz P., ..., OIB: ..., kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane i državljaninu Republike Hrvatske, priznaje se pravo na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 2/06), na temelju potpunog gubitka radne sposobnosti  uzrokovane 50 % sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini (posljedica zatočeništva), a 50% genetskom predispozicijom, koja je nastupila 23. siječnja 2019., te se nalaže prvostupanjskom tijelu da o tome donese sva potrebna rješenja u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovom upravnom sporu.

 

              III.              Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.513,80 eura (slovima: tri tisuće petsto trinaest eura i osamdeset centi) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

 

 

Obrazloženje

             

1.  Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I 141-02/21-03/01186725266, URBROJ: 341-13-06/2-21-19990 od 4. veljače 2022., odbijen je zahtjev tužitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO), podnesen 23. siječnja 2019., za priznanje prava na invalidsku mirovinu s obrazloženjem da je Nalazom i mišljenjem Vijeća vještaka od 1. veljače 2022. utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18 – Oduka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje: HZMO), jer nisu nastale trajne promjene u njegovom zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti.

 

2.  Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je  osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/22-03/01186725266, URBROJ: 341-99-06/2-22-1746 od 11. srpnja 2022. odbijena kao neosnovana s obrazloženjem da je Nalazom i mišljenjem Vijeća viših vještaka od 29. lipnja 2022. utvrđeno da kod tužitelja postoji potpuni gubitak radne sposobnosti (invalidnost 100%), ali da isti nije nastao kao posljedica zatočeništva, već da je uzrok bolest koja nije predmetom ocjene sukladno čl. 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 112/17, 98/19 i 84/21, dalje: ZHB). 

 

3.  Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi i na raspravi održanoj u ovom sporu navodi u bitnome, isto kao i u žalbi, da kod njega postoji nesposobnost za rad 100 % uzrokovana obljenjem kao posljedica ratne traume. Pojašnjava da je bio pripadnik HVO-a i da je kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu teško psihički obolio budući da je u ratu bio zatočen te je uslijed psihičkog šoka došlo do oboljenja. Stoga da je on osoba koja je oboljela kao pripadnik borbenog sektora HVO-a radi zatočeništva i da je radno nesposoban te smatra da mu pripada pravo na invalidsku mirovinu. Pojašnjava da je u više pravomoćnih rješenja BiH izričito navedeno da je njegovo oboljenje nastalo kao posljedica zatočeništva. Stoga da je osnova na temelju koje ima invaliditet zatočeništvo, a da je potpuni gubitak njegove radne sposobnosti razvidan iz medicinske dokumentacije. Slijedom navedenoga predložio je da se provede neovisno medicinsko vještačenje njegovog zdravstvenog stanja te da se utvrdi njegova radna sposobnost, omjer i uzrok invalidnosti, odnosno da se točno navede koje od njegovih bolesti su nastale kao posljedica ratnih zbivanja, a koje bolesti su nastale izvan tih okolnosti uz obrazloženje za takvo utvrđenje te koliko svaka od bolesti sudjeluje u smanjenju radne sposobnosti. Predložio je i osobu stalnog sudskog vještaka. U tužbenom zahtjevu predlaže da Sud donese meritornu odluku i to na način da se poništi navedeno prvostupanjsko rješenje od 4. veljače 2022. i drugostupanjsko rješenje od 11. srpnja 2022. i da mu se prizna pravo na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane 100 % posljedicama sudjelovanja u ratu. Ujedno je zatražio i naknadu troška ovog spora prema troškovniku kojeg je na zadnjem ročištu predao u spis.

 

4.  Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik se u odgovoru na tužbu nije očitovao o prijedlogu tužitelja da se u sporu provede medicinsko vještačenje po predloženoj osobi vještaka.

 

5.  U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 25. travnja 2023. i 13. veljače 2024. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja i opunomoćenica tuženika.

 

6.  Dakle, u sporu nije sporno da je tužitelj kao pripadnik HVO prilikom obnašanja vojne dužnosti na prvoj crti obrane zatočen.

 

7.  Međutim, sporno je, je li kod tužitelja postoji opća nesposobnost za rad i da li je ta invalidnost uzrokovana psihičkim oboljenjem kao posljedicom ratne traume (zatočeništva).

 

8.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora te je u tijeku spora proveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za medicinu rada prim. dr. sc. M. Z., dr. med., koju je predložio tužitelj, a tuženik se nije usprotivio predloženoj osobi vještaka.

 

9.  Na temelju razmatranja činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

10.  Odredbom čl. 142. st. 1. ZHB propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela BiH priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela BiH, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora HVO. St. 2. istoga članka propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela BiH priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela BiH. St. 3. istog članka propisano je da se pravo iz st. 1. i 2. tog članka ostvaruje pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

 

11.  Prema odredbi čl. 39. st. 1. ZOMO, smanjenje radne sposobnosti prema tom Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Odredbom čl. 39. st. 2. ZOMO je propisano da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. Prema čl. 39. st. 3. ZOMO, djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Nadalje, prema odredbi čl. 39. st. 4. ZOMO, potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. Prema čl. 39. st. 5. ZOMO, uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti su bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

 

12.  Uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je da iz uvjerenja FbiH, Federalnog ministarstva obrane, Uprave za obranu Travnik, broj: V21-41/1-21-01-1247/05, od 9. lipnja 2005., slijedi da je tužitelj obolio od psihičkih smetnji: "Pri obavljanju vojnih dužnosti, tijekom sukoba sa AR NbiH imenovani je zatočen nakon razoružavanja i saslušanja pušten je na slobodu nakon čega je došlo do pogoršanja psiho stanja.

 

13.  Nadalje, iz rješenja nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini, Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica, broj: 09-41-235/07, od 8. svibnja 2007., slijedi da je tužitelju (kojem je priznat status ratnog vojnog invalida VI. grupe sa 60 % vojnog invaliditeta od 1. ožujka 2006. privremeno do 31. srpnja 2006.) priznato i dalje svojstvo ratnog vojnog invalida VI. grupe sa 60 % vojnog invaliditeta po osnovi pogoršanja bolesti zadobivene kao pripadniku OS R BiH-HVO.

 

14.  Nadalje, utvrđeno je da je u upravnom postupku prvotno bilo doneseno rješenje od 18. svibnja 2021. kojim je bio odbijen zahtjev tužitelja s obrazloženjem da mu nije utvrđena invalidnost po osnovi bolesti ili ozljede I. do IV. skupine te da stoga tužitelj nije osoba navedena u čl. 142. ZHB., međutim tuženik je u žalbenom postupku donio rješenje od 22. studenoga 2021. kojim je usvojio žalbu tužitelja i predmet vratio  prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak s obrazloženjem da je prvostupanjsko tijelo ocjenjivalo uvjete za stjecanje prava na invalidsku mirovinu prema čl. 142. st. 2. ZHB, međutim s obzirom da je iz dokumentacije u spisu vidljivo da je tužitelj pri obnašanju vojne dužnosti na prvoj crti obrane zatočen od strane neprijateljskih snaga i obolio, to da je trebalo u postupku utvrditi je li tužitelj osoba navedena u čl. 142. st. 1. ZHB. Radi toga je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak kako bi se u ponovnom postupku utvrdilo je li tužitelj osoba iz čl. 142. st. 1. ZHB.  

 

15.  Dakle, iz navedenog uvjerenja i rješenja nadležnih tijela BiH slijedi da je tužitelj psihički obolio uslijed zatočeništva i da kod tužitelja postoji 60 % invalidnosti.

 

16.  Kako je zatočeništvo prema citiranom čl. 142. st. 1. ZHB osnova za priznavanje invalidske mirovine po hrvatskim propisima, to je u ponovnom postupku provedeno vještačenje u upravnom postupku kako bi se utvrdilo je li i prema hrvatskim propisima kod tužitelja postoji invalidnost uslijed bolesti nastale zbog zatočeništva i u kojem omjeru, odnosno koje bolesti su nastale kod tužitelja kao posljedica ratnih zbivanja (zatočeništva), a koje bolesti su nastale izvan tih okolnosti, te koliko svaka od tih bolesti sudjeluje u smanjenju radne sposobnosti tužitelja.

 

17.  Potom je u ovom sporu provedeno vještačenje kako bi se utvrdila pravilnost medicinskih činjenica utvrđenih u upravnom postupku od strane tijela vještačenja iz upravnog postupka, a iz pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. Z., dr. med., specijalistice medicine rada, slijedi da kod tužitelja, prema čl. 39. ZOMO postoji zbog trajnih promjena opisanih detaljno u njezinom nalazu i mišljenju potpuni gubitak radne sposobnosti od dana podnošenja zahtjeva 23. siječnja 2019. i da je invalidnost 50% uzrokovana posljedicama zatočeništva u ratu, a 50 % genetskom predispozicijom na koje zatočeništvo nema nikakvog utjecaja, ali je bitno za klinički razvoj bolesti.

 

18.  Vještakinja je u svom pisanom nalazu i mišljenju pojasnila da je nakon uvida u medicinsku dokumentaciju tužitelja koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora, a bez pregleda tužitelja za koji cijeni da ne bi doveo ni do kakvih novih, odlučnih saznanja, mišljenja da kod tužitelja postoji opća nesposobnost za rad od  23. siječnja 2019. tj. od dana kada je podnio zahtjev te je pojasnila da se je kod tužitelja kao posljedica ratnih zbivanja najprije razvila psihogena reakcija kao odgovor na zatočenje (iako se ova klinička slika može razviti i kod osobe koja ne boluje od endogene psihoze), zatim se klinička slika nakon dvije godine manifestira graničnom promjenom ličnosti koji se svrstava u skupinu Emocionalno nestabilnih ličnosti (Boderlin) (iako se također može razviti i kod osobe koja ne boluje od endogene psihoze, već kao odgovor na snažan psihički šok), a tijekom daljnjeg liječenja posljedica zatočenja dolazi do razvoja jasne kliničke slike shizoafektivnog poremećaja koji je endogena psihoza, dakle bolest u čijoj su osnovi nasljedni čimbenici i koja je trajnog karaktera. Navela je da je važno napomenuti da je okidač, uzrok pojave kliničke slike ove bolesti i njene manifestacije, bilo kratkotrajno zatočenje od strane neprijateljskih snaga, kod do tada psihički stabilnog tužitelja koji je obavljao radne i ratne dužnosti. Dodala je da je uz to važno da je shizoafektivni poremećaj endogena psihoza koja se ne može razviti bez genetske predispozicije osobe bez obzira na razinu traume koju doživi, ali razvoj kliničke slike i manifestnu kliničku sliku bolesti može uzrokovati jaki traumatski događaj što je kod tužitelja bilo zatočenje. Navela je da je do zatočenja, tužitelj bez obzira na genetsku predispoziciju za razvoj endogene psihoze bio psihički stabilan, bez manifestacije psihotičnosti. Zbog navedenog smatra da su na pojavu jasne kliničke slike endogene psihoze shizoafektivnog poremećaja sa udjelom od 50% sudjelovalo zatočeništvo tužitelja (čl. 149. ZHB), a sa 50% genetska predispozicija na koju zatočeništvo nema nikakvog utjecaja, tj. nije u svezi s čl. 149. ZHB, ali je bitno za razvoj kliničke slike bolesti. Napominje još kako u uvjetima socijalne zaštićenosti tužitelj nije imao manifestnu shizoafektivnu psihozu niti psihičkih poremećaja.                

 

19.  Dakle, sudskim vještačenjem potvrđen je zaključak iz Nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka od 11. svibnja 2022., s kojim se nije suglasilo Vijeće vještaka u postupku revizije, da kod tužitelja postoji potpuni gubitak radne sposobnosti od 23. siječnja 2019. i to 50 % po osnovi zatočeništva u ratu u BiH, a  50% bolešću nastalom izvan okolnosti rata u BiH.

 

20.  Sud je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje sudske vještakinje iz razloga što je isti detaljno, dosljedno i logično obrazložen, te je sukladan i vještačenju Vijeća viših vještaka iz drugostupanjskog upravnog postupka (prije revizije) što dodatno potkrjepljuje njegovu vjerodostojnost.

 

21.  Primjedbe koje je imao tuženik na navedeni nalaz i mišljenje su pravne prirode. Naime, tuženik je uz podnesak od 12. travnja 2023. dostavio u spis očitovanje Višeg vještaka od 11. travnja 2023. u kojem se navodi da tužitelj ima utvrđen status RVI radi psihičke bolesti uzrokovane zatočeništvom od 60 %, a uvjet po čl. 142. st. 2. ZHB je da bolest bude priznata u postotku većem od 80 %, što kod tužitelja nije slučaj, pa stoga da je upravo taj elemenat sudske vještakinje krivo vještačen. Međutim, o tom pravnom pitanju je već zauzet stav u rješenju tuženika od 22. studenoga 2021. kojim je tuženik usvojio žalbu tužitelja i predmet vratio  prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak zbog razloga navedenih u točki 14. obrazloženja ove presude, s kojim razlozima je suglasan i Sud.

 

22.  Kako je Sud rješenjem poslovni broj 1 Us I-1022/2022-11 od 17. veljače 2023. dostavio nalaz i mišljenje sudske vještakinje strankama na znanje i očitovanje s upitom da se stranke očituju o potrebni usmenog saslušanja vještakinje na raspravi, a stranke se nisu izjasnile o potrebi usmenog saslušanja vještakinje, to je Sud utvrdio da su stranke suglasne da se nalaz i mišljenje samo pisano iznese. Stoga Sud, radi izbjegavanja nepotrebnih radnji i troškova, u skladu s načelom učinkovitosti upravnog spora iz čl. 8. ZUS, nije usmeno saslušavao vještakinju.

 

23.  Budući da je sudskim vještačenjem potvrđeno da kod tužitelja postoji opća nesposobnost za rad (invalidnost 100 %) prema propisima HZMO, a koja je 50 % posljedica njegovog zatočeništva u ratu u BiH, to se tužitelj ima smatrati osobom iz čl. 142. st. 1. ZHB. 

 

24.  Slijedom svega navedenoga, Sud je donio meritornu odluku kao u izreci ove presude na temelju čl. 58. st. 1. ZUS.

 

25.  Odluka o troškovima ovog spora iz točke III. izreke ove presude temelji se na čl. 79. st. 4. i 6. ZUS u svezi s čl. 79. st. 1. ZUS. Tužitelju je priznat trošak zastupanja putem opunomoćenika sukladno Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa/12) kojom je propisano da odvjetniku u prvostupanjskom upravnom sporu pripada nagrada, između ostaloga, za sastav tužbe, zatim za sastav podnesaka koji sadrže činjenična i pravna razlaganja te za zastupanje na raspravi. Kako se radi o neprocjenjivom predmetu, tužitelju je u ovom sporu priznat iznos od 497,50 eura po radnji za radnje poduzete u vrijeme važenja Tarife/12, te iznos od 1.000,00 eura po radnji za radnje poduzete nakon 25. studenoga 2023. kada je stupila na snagu Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: Tarifa/23). Priznavanje troškova prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnje je u skladu s pravnim shvaćanjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj 71 Pž-2450/23 od 30. kolovoza 2023. prema kojem Tarifa nije zakon i ne može imati povratno djelovanje, a to shvaćanje  prihvaća i ovaj Sud.

 

26.  Tužitelj je za sve radnje u sporu zatražio iznos od 1.000,00 eura po radnji sukladno Tarifi/23. Međutim, sukladno prethodno navedenom stavu, tužitelju je za sastav tužbe od 13. rujna 2022., zatim za pristup na ročište za raspravu 25. travnja 2023. te za sastav podneska od 26. travnja 2023. (kojim se je tužitelj očitovao na navode tuženika kojima osporava nalaz i mišljenje sudskog vještaka) priznat iznos od 497,50 eura po radnji, dok mu je za pristup na ročište za raspravu 13. veljače 2024. priznat iznos od 1.000,00 eura, što ukupno iznosi 2.492,50 eura, uvećano za PDV (623,13 eura), sveukupno 3.115,63 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura. Kako se radi o opravdanim izdacima koji su nastali tužitelju u tijeku i u povodu ovog spora, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS priznao i dosudio navedene troškove tužitelju, odnosno iznos od 3.513,80 eura.

 

27.  Tužitelju nije priznat zatraženi iznos od 50,00 eura za dostavu dokaza o uplati troškova vještačenja od 10. siječnja 2023., jer se ne radi o podnesku kojeg ima u vidu Tbr. 23. Tarife/12, već se radi o ostalim podnescima za čiji sastav prema navedenom  Tbr. 23. Tarife/12 nije predviđena naknada troška.

 

28.  Tužitelj je pored navedenog troška zatražio i naknadu troška upravnog postupka, međutim u upravnom sporu Sud odlučuje o troškovima upravnog spora, a ne i o troškovima upravnog postupka.

 

29.  Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, dalje: ZSP), a pored toga tužitelj je u ovoj vrsti spora oslobođen plaćanja pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP.

 

U Rijeci 20. veljače 2024.

 

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).