Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-158/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić, kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Kristianu Plazoniću, odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-20 od 5. studenog 2025., ispravljeni rješenjem Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-25 od 18. prosinca 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-20 od 5. studenog 2025. ispravljeni rješenjem Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-25 od 18. prosinca 2025. pod točkom I. izreke presude i u dijelu pod točkom II. izreke kojom je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.650,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025. pa do isplate.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja te se preinačava presuda i rješenje Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-20 od 5. studenog 2025. ispravljeni rješenjem Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-25 od 18. prosinca 2025. u odnosu na točku II. presude i točku II. rješenja na način da isti sada glase:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], pored dosuđenih troškova postupka u iznosu od 1.650,00 EUR i daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 5. studenog 2025. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

dok se u odnosu na točku I. rješenja žalba tuženika odbija kao neosnovana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-932/2023-20 od 5. studenog 2025. odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju VŠ isplati iznos od 6.441,30 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja tekućom na iznose od:

- 14,32 eura od 01.08.2009. pa do isplate,

- 22,89 eura od 01.09.2009. pa do isplate,

- 22,59 eura od 01.10.2009. pa do isplate,

- 19,09 eura od 01.11.2009. pa do isplate,

- 25,66 eura od 01.12.2009. pa do isplate,

- 30,92 eura od 01.01.2010. pa do isplate,

- 38,40 eura od 01.02.2010. pa do isplate,

- 36,69 eura od 01.03.2010. pa do isplate,

- 46,85 eura od 01.04.2010. pa do isplate,

- 44,92 eura od 01.05.2010. pa do isplate,

- 48,68 eura od 01.06.2010. pa do isplate,

- 81,19 eura od 01.07. 2010. pa do isplate,

- 74,49 eura od 01.08.2010. pa do isplate,

- 94,94 eura od 01.09.2010. pa do isplate,

- 87,88 eura od 01.10.2010. pa do isplate,

- 76,51 eura od 01.11.2010. pa do isplate,

- 100,49 eura od 01.12.2010. pa do isplate,

- 130,99 eura od 01.01.2011. pa do isplate,

- 109,39 eura od 01.02.2011. pa do isplate,

- 116,96 eura od 01.03.2011. pa do isplate,

- 107,33 eura od 01.04.2011. pa do isplate,

- 109,06 eura od 01.05. 2011. pa do isplate,

- 149,95 eura od 01.06. 2011. pa do isplate,

- 153,93 eura od 24.07. 2011. pa do isplate,

- 187,51 eura od 01.08.2011. pa do isplate,

- 170,02 eura od 04.09.2011. pa do isplate,

- 150,87 eura od 01.10.2011. pa do isplate,

- 147,55 eura od 01.11.2011. pa do isplate,

- 146,09 eura od 01.12.2011. pa do isplate,

- 155,15 eura od 01.01.2012. pa do isplate,

- 163,04 eura od 01.02.2012. pa do isplate,

- 164,10 eura od 01.03.2012. pa do isplate,

- 158,64 eura od 01.04.2012. pa do isplate,

- 162,33 eura od 04.05.2012. pa do isplate,

- 164,85 eura od 01.06.2012. pa do isplate,

- 160,61 eura od 01.07.2012. pa do isplate,

- 161,72 eura od 01.08.2012. pa do isplate,

- 158,54 eura od 01.09.2012. pa do isplate,

- 151,66 eura od 01.10.2012. pa do isplate,

- 158,99 eura od 01.11.2012. pa do isplate,

- 162,51 eura od 01.12.2012. pa do isplate,

- 160,05 eura od 01.01.2013. pa do isplate,

- 146,22 eura od 01.02.2013. pa do isplate,

- 157,97 eura od 01.03.2013. pa do isplate,

- 158,99 eura od 01.04.2013. pa do isplate,

- 154,39 eura od 01.05.2013. pa do isplate,

- 140,07 eura od 01.06.2013. pa do isplate,

- 139,70 eura od 01.07.2013. pa do isplate,

- 143,22 eura od 01.08.2013. pa do isplate,

- 148,86 eura od 01.09.2013. pa do isplate,

- 156,67 eura od 01.10.2013. pa do isplate,

- 152,64 eura od 01.11.2013. pa do isplate,

- 155,49 eura od 01.12.2013. pa do isplate,

- 158,73 eura od 01.01.2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 1.650,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 3. studenog 2025. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

i r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 104,63 eura sa zatraženim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 312,50 eura."

2. Rješenjem o ispravku Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-932/2023-25 od 18. prosinca 2025. odlučeno je:

"I. Ispravlja se presuda ovoga suda od 5. studenog 2025. poslovnog broja P-932/2023- 20 na način da u izreci rješenja:

- umjesto " Nalaže se tužitelju isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 312,50 eura", treba ispravno stajati

''Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 312,50 eura."

II. U preostalom dijelu citirana presuda ostaje neizmijenjena."

3. Pravovremenom žalbom tužitelj djelomično pobija presudu u odnosu na točku II. izreke i rješenje pod točkom I. i II. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije priznao trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda od 5. studenog 2025. Ističe da je prvostupanjski sud neosnovano naložio da tužitelj isplati tuženiku iznos od 312,50 EUR na ime parničnog troška jer da razlika između prvobitnog zahtjeva od 6.545,93 EUR i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 6.441,30 EUR iznosi svega 1,62% ili 104,63 EUR, što predstavlja neznatno odstupanje. Navodi da omjer uspjeha u parnici treba cijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u točki II. i rješenje u točki I. i II. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV po stopi od 25%.

4. Tuženik svojom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), kao i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, kao i zahtjev za isplatom razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF.

11. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu, da je ugovorom o kreditu sklopljenim 27. prosinca 2006. tuženik kao kreditor, korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 48.552,66 švicarskih franaka (CHF), na rok otplate kredita od 84 mjeseca, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početna ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

12. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj kao korisnik kredita uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF, te je sporna osnovanost prigovora zastare, kao i odluka o trošku.

13. Utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove, na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku eventualnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF niti su utvrdile na koji će način promjena CHF utjecati na korsnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na promjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj temeljem promjene tečaja preplatio kredit i to za ukupni iznos od 6.441,30 EUR u utuženom periodu.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge i pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

19. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019. - dalje: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

20. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

21. Kako nema dokaza da je tužitelj kao korisnik kredita bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuje se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obavijšten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023.; 21.7.).

22. Za navesti je i to da se presuda u slučaju potrošač primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CFH ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što, dakle, ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

23. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu,jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) u vezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

24. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je prvostupanjski sud, imajući u vidu da se posljedice ugovorenih ništetnih odredbi odražavaju na obje ugovorne strane i bez njezinog postavljenog protutužbenog zahtjeva bio dužan ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. To iz razloga što je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženik u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku, nije na određen način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP - a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO-a, odnosno nije podnio niti protutužbu (što tuženik ne spori u žalbenom postupku), već je samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CFH bio niži od tečaja CHF na dan isplate, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, pri čemu valja imati u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., a koje prihvaća i ovaj sud.

25. Međutim, tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

26. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

27. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 29. svibnja 2023., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 29. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO -a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovanima.

28. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2011.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju tvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

29. Odluku o trošku prvostupanjski sud je pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a s obzirom da je tužitelj uspio u postupku. Stoga je neosnovana žalba tuženika protiv odluke o trošku obzirom da istu samo paušalno pobija kao pogrešnu.

30. Pravilno, međutim, tužitelj u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada tužitelju nije priznao trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda od 5. studenog 2025. Naime, radi se o trošku koji je bio potreban u postupku obzirom da je sud pozvao stranke na ročište za objavu, te se tužitelj i odazvao, a nazočnost ročištu za objavu proizvela je procesno pravne posljedice za tužitelja, stoga je valjalo primijeniti odredbu Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023., 107/2025. – dalje: Tarifa) imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 6.545,93 EUR, uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti odluku o trošku iz točke II. izreke presude na način da je tuženik dužan tužitelju pored dosuđenog troška platiti i daljnji trošak u iznosu od 125,00 EUR (s uračunatim PDV-om).

31. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužba povučena za iznos od 104,63 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama pa je odluka iz točke I. rješenja donesena uz pravilnu primjenu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a, te stoga u tom dijelu žalba tužitelja nije osnovana.

32. Kada se pak radi o troškovima koje tužitelj potražuje s osnova djelomičnog povlačenja tužbe za iznos od 104,63 EUR, proizlazi da zbog smanjenja tužbenog zahtjeva s 6.545,93 EUR na 6.441,30 EUR, tužitelju nije nastao nikakav trošak jer je tužbeni zahtjev ostao u istom tarifnom razredu iz Tbr. 7. točka 1. Tarife. Stoga je žalbu tužitelja u odnosu na točku 2. rješenja va ljalo odbiti.

33. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP -a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na glavnu stvar iz točke I. izreke i u odnosu na dosuđeni trošak u točki II. izreke.

34. Žalba tužitelja je temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a djelomično uvažena u odnosu na odluku o trošku u točki II. izreke presude pa je naloženo tuženiku platiti tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR uz pripadajuće zakonske zatezne kamate, te je uvažena žalba tužitelja u odnosu na točku II. izreke prvostupanjskog rješenja odbijanjem zahtjeva da tuženik naknadi tužitelju trošak postupka zbog djelomičnog povlačenja tužbe.

34.1. Žalba tužitelja je djelomično odbijena temeljem članka 380. točka 2. ZPP- a u odnosu na točku I. prvostupanjskog rješenja.

35. Obzirom da je tužitelj uspio sa svojom žalbom pripada mu pravo na naknadu troška postupka sukladno Tbr. 10. točka 1. Tarife za sastav žalbe u iznosu od 250,00 EUR uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 62,50 EUR, odnosno ukupno 312,50 EUR.

36. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 26. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić