Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1783/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice NAF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Darku Kožiću,odvjetniku iz Ivanca protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 1 P-288/2023-22 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana a djelomično prihvaća kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 1 P-

288/2023-22 od 19. travnja 2024.,

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

b) ukida u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

c) zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju NAF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita isplati iznos od 6.872,84 EUR,/ (51.783, 41 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na:

iznos 11,42 EUR / 86,06 kuna od 1. listopad 2009.

iznos 43,36 EUR / 326,72 kuna od 1. studeni 2009.

iznos 45,00 EUR / 339,07 kuna od 1. prosinac 2009.

iznos 48,28 EUR / 363,77 kuna od 1. siječanj 2010.

iznos 52,10 EUR / 392,58 kuna od 1. veljača 2010.

iznos 50,74 EUR / 382,29 kuna od 1. ožujak 2010.

iznos 54,84 EUR / 413,17 kuna od 1. travanj 2010.

iznos 57,02 EUR / 429,63 kuna od 1. svibanj 2010.

iznos 65,76 EUR / 495,50 kuna od 1. lipanj 2010.

iznos 73,69 EUR / 555,19 kuna od 1. srpanj 2010.

iznos 67,95 EUR / 511,96 kuna od 1. kolovoz 2010.

iznos 86,80 EUR / 653,98 kuna od 1. rujan 2010.

iznos 80,79 EUR / 608,70 kuna od 1. listopad 2010.

iznos 37,76 EUR / 284,54 kuna od 1. siječanj 2011.

iznos 94,45 EUR / 711,61 kuna od 1. veljača 2011.

iznos 93,35 EUR / 703,38 kuna od 1. ožujak 2011.

iznos 82,06 EUR / 618,28 kuna od 1. travanj 2011.

iznos 122,13 EUR / 920,17 kuna od 1. svibanj 2011.

iznos 106,85 EUR / 805,09 kuna od 1. lipanj 2011.

iznos 105,39 EUR / 794,06 kuna od 1. srpanj 2011.

iznos 143,28 EUR / 1.079,56 kuna od 1. kolovoz 2011.

iznos 115,08 EUR / 867,07 kuna od 1. rujan 2011.

iznos 109,23 EUR / 823,02 kuna od 1. listopad 2011.

iznos 106,38 EUR / 801,55 kuna od 1. studeni 2011.

iznos 106,47 EUR / 802,20 kuna od 1. prosinac 2011.

iznos 112,57 EUR / 848,14 kuna od 1. siječanj 2012.

iznos 117,61 EUR / 886,11 kuna od 1. veljača 2012.

iznos 117,49 EUR / 885,23 kuna od 1. ožujak 2012.

iznos 114,85 EUR / 865,37 kuna od 1. travanj 2012.

iznos 116,00 EUR / 874,03 kuna od 1. svibanj 2012.

iznos 119,35 EUR / 899,23 kuna od 1. lipanj 2012.

iznos 115,39 EUR / 869,40 kuna od 1. srpanj 2012.

iznos 134,49 EUR / 1.013,34 kuna od 1. kolovoz 2012.

iznos 135,47 EUR / 1.020,68 kuna od 1. rujan 2012.

iznos 136,40 EUR / 1.027,70 kuna od 1. listopad 2012.

iznos 110,29 EUR / 830,98 kuna od 1. studeni 2012.

iznos 106,64 EUR / 803,49 kuna od 1. prosinac 2012.

iznos 145,08 EUR / 1.093,14 kuna od 1. siječanj 2013.

iznos 137,02 EUR / 1.032,35 kuna od 1. veljača 2013.

iznos 136,51 EUR / 1.028,52 kuna od 1. ožujak 2013.

iznos 142,28 EUR / 1.071,98 kuna od 1. travanj 2013.

iznos 135,78 EUR / 1.023,02 kuna od 1. svibanj 2013.

iznos 132,49 EUR / 998,22 kuna od 1. lipanj 2013.

iznos 129,53 EUR / 975,95 kuna od 1.srpanj 2013.,

iznos 132,46 EUR/ 998,05 kuna od 1.kolovoz 2013.

iznos 135,24 EUR / 1.018,95 kuna od 1.rujna 2013.

iznos 139,78 EUR / 1.053,14 kuna od 1.listopad 2013.

iznos 138,19 EUR / 1.041,21 kuna od 1.studeni 2013.

iznos 140,81 EUR / 1.060,92 kuna od 1.prosinac 2013.

iznos 299,51 EUR / 2.257,08 kuna od 1.siječanj 2014.

iznos 85,55 EUR / 644,56 kuna od 1.veljače 2014.

iznos 86,76 EUR / 653,73 kuna od 1.ožujak 2014.

iznos 77,84 EUR / 586,49 kuna od 1.travanj 2014.

iznos 77,84 EUR / 586,49 kuna od 1.svibanj 2014.

iznos 75,24 EUR / 566,86 kuna od 1.lipanj 2014.

iznos 75,24 EUR / 566,86 kuna od 1.srpanj 2014.

iznos 75,24 EUR / 566,86 kuna od 1.kolovoza 2014.

iznos 75,24 EUR / 566,86 kuna od 1.rujan 2014.

iznos 75,24 EUR / 566,86 kuna od 1.listopad 2014.

iznos 75,24 EUR / 566,86 kuna od 1.studeni 2014.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.prosinac 2014.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.siječanj 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.veljače 2015.

iznos 75,20 EUR /566,56 kuna od 1.ožujak 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.travanj 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.svibanj 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.lipanj 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.srpanj 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.kolovoza 2015.

iznos 75,20 EUR / 566,56 kuna od 1.rujan 2015.

pa sve do isplate , a u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovih potraživanja prema tužitelju s osnove pretplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog za iznos od 1.127,53 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama , te kad je kamata bila niža od početne, a što iznosi 1.147,90 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, te se temeljem navedenog odbija tuženikov prigovor prijeboja.

III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.765,45 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 5,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije uz naknadu troška tuženiku, podredno presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa koje je tužiteljica preplatila s osnova ništetene ugovorene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, kao i zahtjev tuženika s osnova pretplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog za iznos od 1.127,53 eura sa kamatama.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice te tuženiku naložio da tužiteljici isplati zahtijevani iznos od 6.872,84 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a odbio zahtjev tuženika s osnova pretplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog za iznos od 1.127,53 EUR sa kamatama i kada je kamata bila niža od početne za iznos od 1.147,90 EUR sa pripadajućim kamatama smatrajući utvrđenim:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu za kupovinu nekretnine, a kojim ugovorom je banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 130.337,54 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je rok vraćanja kredita iznosio je 300 mjeseci, a točkom IV. ugovora o kreditu ugovoreno je da je korisnik kredita suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit u iznosu od 10 % odobrenog kredita i da se u istom iznosu sklopi ugovor o oročenom depozitu,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99 % godišnje, te je u ugovoru navedeno da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama banke,

- da je nesporno da su stranke dana 11.1.2016. sklopile Aneks 1 ugovora o kreditu,

- da je tužiteljica pristala na konverziju kredita radi promjene valute na način da se izjednači položaj u kojem bi bila da je denominiran u EUR,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno financijske struke, tužiteljica u razdoblju do 11. siječnja 2016. (do obračuna po konverziji), tuženiku preplatila zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan sklapanja Ugovora, iznos od ukupno 6.872,84 EUR,

- da je konverzija kod sklapanja ugovora o konverziji napravljena zakonito i računski točno, prema odredbama članka 19.c ZID ZPK, ali da utvrđeni iznos preplate ne predstavlja potpuno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, nego da predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, radi čega provedena konverzija, prema utvrđenjima i stajalištu prvostupanjskog suda, nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, odnosno, tužiteljici nije nadoknađena šteta koju je pretrpjela primjenom nepoštenih ugovorenih odredaba.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da tuženik nije dokazao suprotno, da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženika, nepoštene jer se radilo o ugovorenim odredbama koje je unaprijed formulirala banka kao trgovac i na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije imala nikakav utjecaj, pogotovo, jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i jer se o tim odredbama nije pregovaralo, jer tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu nije raspolagala informacijama temeljem kojih bi donijela pravu odluku, a što je dovelo do značajne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i da prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja nije osnovan, pri tome se pozivajući na odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93, 46/07 i79/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, primjenjujući odredbe članka 81. stavka 1. i 2., članka 84. navedenog Zakona te odredbe članka 322., članka 324., članka 1111., članka 29., članka 1115., članka 323., članka 241. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/20, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), uz zaključak da pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te pravomoćna odluka poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, obvezuju sud u ovome postupku temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača iz članka 502.c te članka 502.a stavka 1. ZPP.

8. S obzirom na istaknuti prigovor prebijanja i to za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika i promjenu kamatne stope kada je bila niža od početne pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja ne postoji. Ne može trgovac imati tražbinu naspram potrošača na temelju unaprijed pripremljene nepoštene odredbe koju je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac. Dakle, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tuženik kao nepošteni trgovac čija imovina nije prešla u imovinu tužiteljice, ne bi ostvarivao pravno na isplatu negativnih razlika.

9. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke te žalbu tuženika u tom dijelu odbiti.

10. Tuženik u žalbi navodi kako zahtijeva izuzeće sudaca ovog suda „...ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja okolnost opisana...“ kao pod a) „...sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka)...“ i b) „...bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana).“.

11. Naime, prema odredbi čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu, a prema st. 3. navedenog članka, zahtjev iz st. 2. ovog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.

12. Kako tuženik u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP nije dopušten, zbog čega ga je valjalo temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP odbaciti pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

13. Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka navodi se kako je kredit podignut kao stambeni za kupovinu nekretnine pa je zato teret dokaza tužiteljičina svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku. Stoga je valjano prvostupanjski sud zaključio kako je ugovor zaključen s jedne strane između tužiteljice kao potrošača i s druge strane tuženika kao trgovca. Zato tuženikovi žalbeni navodi po kojima se status potrošača utvrdio „samo“ na temelju iskaza tužiteljice su neosnovani time da ZPP ne poznaje razliku dokazne snage između pojedinih dokaza osim što javnoj ispravi daje posebnu dokaznu snagu.

14. Osnovano tuženik u izjavljenoj žalbi upozorava da pobijana presuda nije zakonita u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredaba jer se u navedenom dijelu, za sada, ne mogu prihvatiti kao pravilni odlučni činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda vezano za učinke ugovora o konverziji sklopljenog između stranaka, točnije, o tome je li isplatom novčanih iznosa utvrđenih kao preplata u postupku sklapanja aneksa ugovora o kreditu tuženik u cijelosti izvršio povrat tužiteljici preplaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu, točnije, temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kako to tvrdi tuženik, na koje okolnosti nisu potpuno utvrđene sve odlučne činjenice, osobito vezano za zatezne kamate na plaćene novčane iznose u razdoblju od njihovog plaćanja do konverzije, s obzirom da iste očekivano nisu obuhvaćene obračunom konverzije, imajući u vidu recentne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posebno, odluku poslovni broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025.

15. Između stranaka u ovome postupku nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe, između ostalog, bilo je i utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope ugovorima o kreditu koje su banke, tako i tuženik, sklapale s potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz osnovna načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava te da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditu bile ništetne.

17. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju– ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 157/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 28/13 i 41/14, u daljnjem tekstu: ZZP) te ZOO.

18. Nadalje odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača- korisnika kredita time što su zaključili ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovorenih strana.

19. Navedene presude donesene su na temelju odredaba članak 131. ZZP, a temeljem odredbe članka 138. istog Zakona, odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženih banaka.

20. Naime, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te ocjenjujući da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim.

21. Pravni stav prvostupanjskog suda sukladan je pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom primjerice u odluci Rev-3142/18, po kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženih banaka, kako je to propisano odredbama članka 118. ZZP-a, o čemu se radi i u ovom slučaju.

22. Citirane odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima o i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Sukladno odredbama članka 116. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

24. Stoga je valjano prvostupanjski sud smatrao da tužiteljica ima pravni interes za isticanje tužbenih zahtjeva koji su bili predmet odlučivanja u predmetnom postupku (koji se inače u cijelosti predmnijeva s obzirom da se radi o kondemnatornom zahtjevu), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom, primjerice, u odluci poslovni broj Rev-802/21-2 od 21. prosinca 2022. i to neovisno o sklapanju dodatka Ugovora o kreditu pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalnopravne odredbe na koje se u odluci pozvao kada je utvrdio ništetnim odredabe Ugovora o kreditu, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci tuženika te valutne klauzule u valuti CHF, kao što je pravilno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača.

25. Međutim, odlučne činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za isplatu zahtijevanog navodno preplaćenog iznosa i učinak dodatka ugovoru o kreditu, odnosno, ugovora o konverziji, ne mogu se za sada sa sigurnošću prihvatiti kao pravilni.

26. Relevantne odredbe ZID ZPK, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita predstavljaju odredbe članka 19.b prema kojima konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i kredit denominiran u kunama s valutnoj klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u koje je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiram u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27. Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način propisan navedenim odredbama.

28. Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je cilj ZID ZPK bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

29. O spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa revizijskog suda. U rješenju poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. tako je izraženo pravno shvaćanje koje glasi: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu ako takva razlika postoji".

30. Nadalje u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., o istom je pravnom pitanju izraženo obrazloženo pravno shvaćanje koje glasi: "Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF za to što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate".

31. U presudi i rješenju poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. izraženo je pravno shvaćanje koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, u daljnjem tekstu: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisima iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO-a od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

32. Identično pravno shvaćanje prihvaćeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025.

33. U okolnostima postojanja navedene neujednačene prakse revizijskog suda o odlučnom pravnom pitanju učinka ugovora o konverziji, nedvojbeno je da u ovome postupku činjenično stanje u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na isplaćene iznose od uplate do konverzije, nije u potpunosti utvrđeno.

34. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je, između ostalog, zatražila i isplatu zateznih kamata koje teku u razdoblju od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do izvršene konverzije, što, kako se može razumjeti iz naprijed citiranih zakonskih odredaba, ne bi trebalo biti obuhvaćeno obračunom kod konverzije.

35. Prvostupanjski sud je, zbog pogrešnog pravnog pristupa, izvođenjem dokaza predloženim knjigovodstveno financijskim vještačenjem propustio utvrditi u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici (neovisno o zahtjevu radi isplate preplaćenih iznosa) pripadala i zatražena zatezna kamata na uplaćene iznose.

36. Stoga, uvažavanjem žalbe tuženika, pobijanu presudu valjalo je ukinuti u dijelu pod točkama I. i III. izreke i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem odredaba članka 370. stavka 1. u svezi s odredbama članka 166. stavka 3. ZPP.

U Splitu, 26. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Pivac