REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-798/2023-20

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon glavne rasprave održane dana 6. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 7. Ugovora o kreditu broj: 9012164530, koji ugovor je dana 14. prosinca 2006. godine solemniziran po javnom bilježniku Markiti Vojvodić iz Blata, pod poslovnim brojem OU-131/2006, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici JT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.854,51

EUR (tritisućeosamstotinapedesetčetirieura i pedesetjedancent), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku i to:

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.4.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 30.4.3008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 31.5.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 30.6.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.8.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.9.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.10.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.11.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.12.2008. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.1.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 78,19 EUR počev od 1.2.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.3.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 25,71 EUR počev od 1.4.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 117,95 EUR počev od 1.5.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.6.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.7.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.8.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.9.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.10.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.11.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.12.2009. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.1.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.2.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.3.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.4.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,88 EUR počev od 1.5.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.6.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.7.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.8.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.9.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.10.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.11.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 58,89 EUR počev od 1.12.2010. do 10.12.2015.

- na iznos od 86,76 EUR počev od 1.1.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 86,76 EUR počev od 1.2.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 203,69 EUR počev od 1.3.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 105,34 EUR počev od 1.4.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 105,34 EUR počev od 1.5.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 105,34 EUR počev od 1.6.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 105,34 EUR počev od 1.7.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 105,34 EUR počev od 1.8.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 105,34 EUR počev od 1.9.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.10.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 11.11.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.12.2011. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.1.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.2.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.3.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.4.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.5.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 96,69 EUR počev od 1.6.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 63,26 EUR počev od 1.7.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 64,30 EUR počev od 1.8.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 63,29 EUR počev od 1.9.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 173,71 EUR počev od 1.10.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.11.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.12.2012. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.1.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 76,20 EUR počev od 1.2.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 66,27 EUR počev od 1.3.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.4.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.5.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.6.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.7.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.8.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.9.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.10.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.11.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.12.2013. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.1.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 118,61 EUR počev od 1.2.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.3.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.4.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.5.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.6.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.7.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.8.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.9.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.10.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.11.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.12.2014. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.1.2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.2.2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.3. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 65,52 EUR počev od 1.4. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 134,54 EUR počev od 1.5. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 72,16 EUR počev od 1.6. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 72,16 EUR počev od 1.7. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 72,16 EUR počev od 1.8. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 72,16 EUR počev od 1.9. 2015. do 10.12.2015.

- na iznos od 72,16 EUR počev od 1.10. 2015. do 10.12.2015.

i to po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 10. prosinca 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu (3.404,17 EUR) tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na pojedine mjesečne novčane iznose iz toč. II izreke ove presude za razdoblje nakon 10. prosinca 2015. pa do isplate.

i  r i j e š i o

I. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu za iznos od 5.741,32 EUR-a.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.195,00 EUR-a sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 13. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012164530 koji sadrži valutnu klauzulu te su takve odredbe ugovora imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga tužbom od 7. lipnja 2023. tužiteljica zahtijeva da joj tužena vrati neosnovano stečeni iznos koji će se tijekom postupka precizirati i to nakon pribavljanja svih potrebnih isprava i provedenog vještva, a ujedno zahtjeva da se utvrde ništetnim odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu.

2. Podneskom od 11. ožujka 2025. (list spisa 208 i 209) tužiteljica je po nalogu suda uredila tužbeni zahtjev naznačivši da se novčana tražbina temelji na neosnovano stečenoj koristi koju je banka imala zbog primjene ništetne valutne klauzule te je po tom osnovu zatražila iznos od 13.000,00 EUR-a uz napomenu da će se tužbeni zahtjev dodatno precizirati po provedenom financijskom vještvu.

3. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te takva odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a niti je tužiteljica bilo čime potkrijepila tvrdnju da je banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da bi došlo do značajne neravnoteže u pravima stranaka. Stoga tužena predlaže da se tužbeni zahtjev odbije te osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a ujedno tvrdi da tužiteljica nema pravnog osnova niti interesa voditi ovu parnicu budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF naknadno konvertiran te su stranke dana 10. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Time je, tvrdi tužena, položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima jer konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora. Spomenuti dodatak ugovoru o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključen je slobodnom voljom stranaka pa iz tog razloga, smatra tužena, tužiteljica nije ovlaštena potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka od 10. prosinca 2015. odnos među strankama ugovoren na drugačiji način pa samim time u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja. Jednako tako tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare.

4. Tužiteljica je tijekom postupka i to podneskom od 1. ožujka 2026. (list spisa br. 241-244) konačno precizirala tužbeni zahtjev smanjivši svoje ranije novčano potraživanje te sada od tužene zahtjeva isplatu iznosa od 7.258,68 EUR-a zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate.

4. 1. Ovakvo smanjenje prvobitno postavljenog zahtjeva za isplatu, a čemu se tužena nije niti protivila, ima se smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe slijedom čega je i riješeno kao u izreci.

5. Očitujući se na ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužena je predložila da se takav zahtjev odbije kao neosnovan pozivajući se pri tome na zaključeni sporazum o konverziji i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u postupku pod br. Gos- 1/19 gdje je izričito navedeno da sporazum o konverziji sklopljen prema odredbama ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužena se također poziva na revizijske odluke u kojima je Vrhovni sud RH zauzeo stav da su svi korisnici kredita koji su iskoristili mogućnost konverzije obeštećeni te im ne pripada pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa.

6. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Ivanki Sušić, saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke te pregledom i čitanjem isprava u spisu, a ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate novčanog iznosa utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) kojim je regulirano pitanje stjecanja bez osnova pri čemu tužiteljica tvrdi da mu tužena navedeni iznos duguje zbog razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita.

8. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 13. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012164530 kojim je tužena odobrila tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 59.000 CHF s rokom otplate od 20 godina odnosno 240 mjesečnih anuiteta (list spisa br. 7-11). U čl. 7. toč. 2. Ugovora utvrđeno je da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem stečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio samog ugovora.

8. 1. Također je neprijeporno da su stranke dana 10. prosinca 2015. zaključile dodatak ugovora o kreditu na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a (NN 102/15) konvertiran u kredit u EUR-ima. Tijekom postupka stranke u spis nisu dostavile pismeno sačinjeno 10. prosinca 2015. tj. dodatak ugovora o kreditu no među njima je neprijeporno da je prilikom konverzije obračunat tužiteljici iznos preplate u iznosu od 3.404,17 EUR-a.

9. Sporno je, dakle, pitanje osnove i visine utužene tražbine odnosno ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa nakon zaključenja dodatka ugovora o kreditu.

10. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom. Na iste okolnosti saslušana je tužiteljica koji navodi da joj je kredit bio potreban radi adaptacije obiteljske kuće, da je takav kredit zatražila u svojoj banci a preporučeno joj je uzeti kredit upravo u CHF. Pri tome je u poslovnici banke ona odlučivala isključivo o visini iznosa koji je potreban a svi su drugi uvjeti ugovora bili unaprijed pripremljeni i o njima se nije pregovaralo, ona je uglavnom obratila pozornost na početnu visinu mjesečnim anuiteta i takav joj je iznos činio prihvatljivim. Ubrzo su mjesečne obveze otplate kredite postajale sve veće te je u trenutku kada joj je ponuđena konverzija to prihvatila smatrajući da će joj tako biti nešto lakše i da više neće na iznos mjesečnog anuiteta utjecati razlika tečaja.

11. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11. 1. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. 2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

11. 3. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

11. 4. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. 5. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom presudivši kao u toč. I izreke.

12. Utvrdivši tako da svoj novčani zahtjev tužiteljica temelji na posljedici ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule tijekom otplate , sud je ocijenio da tužiteljici pripada pravo na novčano potraživanje jer je tužena stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. 1. Što se tiče prigovora zastare potrebno je istaći sljedeće:

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

12. 2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Tužbeni zahtjev u predmetnom postupku u odnosu na isplatu s osnove ništetne valutne klauzule postavljen je 7. lipnja 2023., a što znači prije isteka petogodišnjeg roka u kojemu nastupa zastara. Samim time neosnovan je istaknuti prigovor zastare.

13. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

13.1. Iz svega naprijed navedenog utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikada nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Pri tome pozivom na odredbu čl. 324. ZOO ništetnost ove odredbe ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer on može opstati i bez takve odredbe.

13. 2. Utvrdivši tako u postupku da je tužiteljica podnijela tužbu pozivajući se na citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH koja obavezuje i ovaj sud jer je tužiteljica u spornom razdoblju bila stranka potrošačkog ugovora o kreditu, a tužena je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, ovaj je sud ocijenio da tužiteljici pripada pravo zahtijevati povrat stečenog bez osnova sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

14. Na okolnost visine iznosa kojega je tužena stekla više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj CHF, a na temelju priložene dokumentacije i izvoda iz poslovnih knjiga tužene, sud je odredio provedbu financijsko knjigovodstvenog vještačenja te vještakom u ovoj parnici imenovao Ivanku Sušić. U svom pismenom nalazu (list spisa br. 220-237) imenovana je vještakinja utvrdila da je banka primjenom valutne klauzule u odnosu na visinu anuiteta prema početnom tečaju CHF ostvarila nepripadni iznos od 7.258,68 EUR-a. Sve ovo imenovana vještakinja je prikazala u tablicama naznačivši za svaki mjesec utuženog razdoblja koliko je iznosila razlika plaćenih anuiteta u odnosu na anuitet s fiksnim tečajem CHF. Odgovarajući na upit suda je li postupak konverzije proveden prema zakonskim odredbama u svom nalazu vještakinja ističe da je takav postupak proveden u skladu s odredbama ZID ZPK i da je kod sklapanja Dodatka ugovora o kreditu utvrđen iznos preplate od 3.404,17 EUR.

14. 1. Ovakav je stručni nalaz imenovane vještakinje sud u cijelosti prihvatio ocijenivši da je vještak odgovorio na sva postavljena pitanja, a na provedeno vještvo stranke nisu imale primjedbi.

15. Tužena je tijekom postupka osporila tužiteljici pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a zbog sklapanja dodatka Ugovoru kojim je isti konvertiran iz valute CHF u valutu EUR pri čemu smatra da su konverzijom sporne ugovorne odredbe izmijenjene s važenjem ex tunc te da dodatak ugovora o kreditu predstavlja svojevrsnu nagodbu stranaka kojom su razriješena sva uzajamna prava i obveze.

15. 1. Naime, prema čl. 19. b. ZPK konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. 2. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem odredbi ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

15. 3. Konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i iznos glavnice veza za tečaj CHF, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

15. 4. Konverzijom prvobitnog ugovora o kreditu među strankama se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora kako to u postupku pokušava obrazložiti tužena. Ovo tim više jer su sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće ali ničim ovom konverzijom nisu, a niti su se mogle, regulirati prava i obveze stranaka u razdoblju do konverzije, posebice prava korisnika kredita temeljem ništetnih odredbi.

15. 5. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica svojim zahtjevom traži isplatu s osnova preplate anuiteta odnosno neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a potraživanje je utuženo za razdoblje do prosinca 2015. Dodatak ugovora o kreditu zaključen je dana 10. prosinca 2015. i njime je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđeno je stanje glavnice kredita i utvrđen iznos preplate. Zbog svega toga sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.

15. 6. Samim time, a protivno tumačenju tužene, korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF. Zbog toga tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje jer samom konverzijom ugovora nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15. 7. Na ovakav zaključak ukazuje i odluka Vrhovnog sud RH pod posl.br. Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. u kojoj je izričito naznačeno da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita korisnik ne gubi pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ova se citirana odluka poziva i na jednu od zadnjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu J protiv RH od 1. rujna 2022. u kojoj je zauzet stav da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

16. Tužiteljici, dakle, pripada pravo zahtijevati od tužene razliku otplaćenih anuiteta u odnosu na iznos anuiteta obračunatih na način da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF, a sukladno nalazu vještaka

16. 1. Zbog svega navedenog sud je obvezao tuženu platiti tužitelju iznos koji je utvrđen provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, a koji se odnosi na razliku iznosa početnog tečaja CHF u odnosu na tečaj istog u vrijeme mjesečnih otplata kreditnih anuiteta. Slijedom toga mjerodavan je u ovom slučaju izračun sudske vještakinje prema pismenom nalazu u kojemu se jasno navodi da je iznos više stečenog u korist banke primjenom valutne klauzule 7.258,68 EUR-a

16. 2. Ovako utvrđeni iznos potrebno je umanjiti za iznos koji je tužiteljici priznat konverzijom. Ovo svakako iz razloga jer korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu do dana konverzije. Budući je u ovom slučaju tužiteljici konverzijom priznat iznos preplate u iznosu od 3.404,17 EUR-a, tužiteljica ima pravo potraživati razliku preplate utvrđene vještačenjem pa je obračunati iznos od 7.258,68 EUR-a valjalo umanjiti za iznos od 3.404,17 EUR-a.

17. Shodno navedenom tužena je u konačnici dužna platiti tužiteljici ukupan iznos od 3.854,51 EUR dok je u preostalom dijelu (3.404,17 EUR-a) postavljeni zahtjev odbijen te i presuđeno kao u toč. III izreke.

17. 1. Pored toga tužena duguje tužiteljici pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO te je i presuđeno kao u toč. II pravorijeka.

17. 2. Sud je obvezao tuženu isplatiti tužiteljici naprijed navedeni iznos sa zateznom kamatom na svaki pojedini novčani iznos pobliže označen u točki II izreke ove presude i to od dospjelosti pa do sklapanja dodatka ugovora o kreditu tj. do prosinca 2015. Ovo stoga jer se u nazočnom slučaju u pogledu opsega vraćanja stečenog bez osnova primjenjuje odredba čl. 1115. ZOO koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja.

17. 3. Na takav zaključak suda upućuje i stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13. i 20. prosinca 2022. koji glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19. c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

17. 4. Zbog svega navedenog presuđeno je kao u toč. II izreke te je naloženo tuženoj platiti tužiteljici 3.854,51 EUR kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini više preplaćeni iznos do dana izvršene konverzije, a sve u skladu s nalazom vještaka.

17. 5. Iz istih je razloga sud odbio tužiteljičin zahtjev u dijelu gdje je tražena zatezna kamata na pojedine mjesečne iznose u razdoblju nakon provedene konverzije (prosinac 2015.) pa do isplate te je i odlučeno kao u toč. IV izreke.

18. Odlučujući o parničnom trošku sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u parnici. Sukladno istoj odredbi omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu a pri tome vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kako je tužena tijekom čitavog postupka osporavala osnov novčanog potraživanja, a tužiteljica je u pogledu osnova uspjela u cijelosti, njezin uspjeh u tom dijelu iznosi 100%. U pogledu visine novčanog potraživanja tužiteljica je uspjela za cca 53% dok je tužena u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjela za 47% (glavnim tužbenim zahtjevom potraživan je iznos od 7.258,68 EUR-a, a tužiteljici je priznat iznos od 3.854,51 EUR). Obračunom navedenih postotaka (tužiteljica 76,5% a tužena 23,5%) jasno je da tužiteljica ima pravo na naknadu 53% svih troškova koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice. Stoga je odmjerivši sve izdatke koji su bili potrebni u ovom postupku sud tužiteljici priznao izdatke za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe i sastav jednog obrazložena podneska te zastupanje na tri održana ročišta, za svaku radnju po 200,00 EUR-a te za zastupanje na dva ročišta koja su odgođena po 100,00 EUR-a. Prema tome ukupan trošak zastupanja iznosi 1.200,00 EUR-a, koji je iznos uvećan za pripadajuću stopu PDV-a (300,00 EUR). Od tako obračunatih troškova tužiteljici je dosuđen iznos prema naprijed obračunatom uspjehu u parnici tj. 53% odnosno 795,00 EUR-a. Jednako tako su tužiteljici priznati troškovi sudskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a jer je dokaz financijskim vještačenjem bilo u postupku neophodno provesti neovisno o dosuđenoj visini novčanog potraživanja pa sveukupno priznati trošak iznosi 1.195,00 EUR-a.

19. Zbog navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Korčuli, 26. kolovoza 2026.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).