Republika Hrvatska
Poslovni broj: P-34/2023-20
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Benkovcu
Benkovac, Ulica Stjepana Radića 10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sutkinji Božani Mihalj, u pravnoj stvari tužitelja ĆS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Anti Galešiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene OTP banke d.d. Split, OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić, d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 16. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ES, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Zvonimira Vrkića, odvjetnika u Benkovcu, na ročištu za objavu presude dana 26. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
“I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.3. t. 1. Ugovora o kreditu broj 060630296476 od dana 03.07.2006. godine sklopljen između tužitelja ĆS i OTP banka Hrvatska d.d., potvrđen od strane Vera Marčina, javni bilježnik u Zadru, po brojem OU-546/06-1, u dijelu koji glasi:
"... s tim da je kamatna stopa promjenjiva. -------------------------------------------------------"
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 , Domovinskog rata 61, 21000 Split da tužitelju ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos 2.545,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja ove tužbe, tj. od 11. lipnja 2019. pa do isplate, sukladno čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a po stopi utvrđenoj člankom 29. istog Zakona, sve u roku od 15 dana.
III. Djelomično se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
“ II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split da tužitelju ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.646,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 17,84 EUR od dana 16.02.2008. godine do isplate,
na iznos od 18,32 EUR od dana 16.03.2008. godine do isplate,
na iznos od 18,21 EUR od dana 16.04.2008. godine do isplate,
na iznos od 17,62 EUR od dana 16.05.2008. godine do isplate,
na iznos od 17,84 EUR od dana 16.06.2008. godine do isplate,
na iznos od 31,96 EUR od dana 16.07.2008. godine do isplate,
na iznos od 32,58 EUR od dana 16.08.2008. godine do isplate,
na iznos od 32,56 EUR od dana 16.09.2008. godine do isplate,
na iznos od 33,81 EUR od dana 16.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 31,84 EUR od dana 16.11.2008. godine do isplate,
na iznos od 57,38 EUR od dana 16.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 62,37 EUR od dana 16.01.2009. godine do isplate,
na iznos od 62,42 EUR od dana 16.02.2009. godine do isplate,
na iznos od 60,74 EUR od dana 16.03.2009. godine do isplate,
na iznos od 61,13 EUR od dana 16.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 61,20 EUR od dana 16.05.2009. godine do isplate,
na iznos od 61,29 EUR od dana 16.06.2009. godine do isplate,
na iznos od 77,52 EUR od dana 16.07.2009. godine do isplate,
na iznos od 76,81 EUR od dana 16.08.2009. godine do isplate,
na iznos od 77,71 EUR od dana 16.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 76,72 EUR od dana 16.10.2009. godine do isplate,
na iznos od 77,36 EUR od dana 16.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 77,26 EUR od dana 16.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 78,99 EUR od dana 16.01.2010. godine do isplate,
na iznos od 80,11 EUR od dana 16.02.2010. godine do isplate,
na iznos od 79,87 EUR od dana 16.03.2010. godine do isplate,
na iznos od 80,98 EUR od dana 16.04.2010. godine do isplate,
na iznos od 83,01 EUR od dana 16.05.2010. godine do isplate,
na iznos od 83,44 EUR od dana 16.06.2010. godine do isplate,
na iznos od 85,83 EUR od dana 16.07.2010. godine do isplate,
na iznos od 85,75 EUR od dana 15.08.2010. godine do isplate,
na iznos od 90,70 EUR od dana 16.09.2010. godine do isplate,
na iznos od 87,82 EUR od dana 16.10.2010. godine do isplate,
na iznos od 88,48 EUR od dana 16.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 91,61 EUR od dana 16.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 91,89 EUR od dana 16.01.2011. godine do isplate,
na iznos od 81,24 EUR od dana 16.02.2011. godine do isplate,
na iznos od 63,00 EUR od dana 16.03.2011. godine do isplate,
na iznos od 63,03 EUR od dana 16.04.2011. godine do isplate,
na iznos od 64,44 EUR od dana 16.05.2011. godine do isplate,
na iznos od 67,46 EUR od dana 16.06.2011. godine do isplate,
na iznos od 70,89 EUR od dana 16.07.2011. godine do isplate,
na iznos od 74,63 EUR od dana 16.08.2011. godine do isplate,
na iznos od 68,72 EUR od dana 16.09.2011. godine do isplate,
na iznos od 66,73 EUR od dana 16.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 66,86 EUR od dana 16.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 67,14 EUR od dana 16.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 68,85 EUR od dana 16.01.2012. godine do isplate,
na iznos od 69,37 EUR od dana 16.02.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,81 EUR od dana 16.03.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,72 EUR od dana 16.04.2012. godine do isplate,
na iznos od 69,01 EUR od dana 16.05.2012. godine do isplate,
na iznos od 69,50 EUR od dana 16.06.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,89 EUR od dana 16.07.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,72 EUR od dana 16.08.2012. godine do isplate,
na iznos od 67,20 EUR od dana 16.09.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,51 EUR od dana 16.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 69,11 EUR od dana 16.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,71 EUR od dana 16.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 68,23 EUR od dana 16.01.2013. godine do isplate,
na iznos od 68,06 EUR od dana 16.02.2013. godine do isplate,
na iznos od 67,89 EUR od dana 16.03.2013. godine do isplate,
na iznos od 69,09 EUR od dana 16.04.2013. godine do isplate,
na iznos od 67,32 EUR od dana 16.05.2013. godine do isplate,
na iznos od 67,03 EUR od dana 16.06.2013. godine do isplate,
na iznos od 67,20 EUR od dana 16.07.2013. godine do isplate,
na iznos od 67,02 EUR od dana 16.08.2013. godine do isplate,
na iznos od 67,67 EUR od dana 16.09.2013. godine do isplate,
na iznos od 68,09 EUR od dana 16.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 68,29 EUR od dana 16.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 69,03 EUR od dana 16.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 1,06 EUR od dana 16.01.2014. godine do isplate
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.”
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju i to u iznosu od 14.189,64 HRK / 2.032,67 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 19.01.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
V. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2006. navodi da je s tuženikom dana 3.7.2006. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj Ugovora 060630296476, solemniziran od strane javnog bilježnika Vera Marčina, pod brojem OU-546/06-1. Predmetni ugovor je sklopljen iznosu od 86.020,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, s rokom otplate kredita na 30 godina s tim da se otplata kredita vrši u 360 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Tužitelj i tuženik su dana 18.01.2016.godine zaključili Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu) a kojim Dodatkom je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. U članku 3.t.1. Ugovora o kreditu iz točke 1.ove tužbe pod nazivom KAMATNA STOPA navedeno je da kamatna stopa iznosi 4,39 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Nadalje u točki 3. istog članka navedeno je da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Tijekom trajanja ugovorne obveze tuženik kao kreditor je u više navrata jednostrano. Presudom posl.br. P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrdena presudom posl.br. P2-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa, koja je u odnosu na potonje potvrdena i presudom VSRH broj Revt. 249/14-2 od dana 09.04.2015.godine, utvrđeno je da je izmedu ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Dakle sukladno navedenim presudama odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je ništetna. Navidi da se presude temelje na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. godine. Europski sud pravde je u svojoj Presudi broj: C-26/13, od dana 30. travnja 2014. godine, izrazio stajalište da odredbu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ (Direktiva Vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) treba tumačiti na način da ugovorna odredba ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju, potrošaču je trebalo jasno izložiti mehanizam promjene kamatne stope i kriterije na temelju kojih se promjena kamatne stope određuje, kako bi potrošač bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze. S obzirom da u predmetnom ugovoru nisu izloženi kriteriji za promjenu kamatne stope, već se kamatna stopa mijenjala jednostranom odlukom banke, bez da je potrošač raspolagao saznanjima o kriterijima za promjenu kamatne stope, predmetna odredba, odnosno dio odredbe koji se odnosi na promjenjivu kamatu je suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega se ta odredba smatra nepoštenom, odnosno ništetnom. Članak 49. Zakona o zaštiti potrošača, istu odredbu sadrži i Zakon o obveznim odnosima u čl. 296., govori da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako je predmetna odredba čl. 3. t. 1. ugovora o kreditu gramatički jasna i lako uočljiva, te iako je ugovor potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika, odredbe predmetnog članka nisu razumljive potrošaču, te je razvidno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, bez jasno utvrđenih kriterija na koji način se ista utvrđuje, odnosno mijenja, a što je razvidno iz čl. 3. Ugovora. Navodi da je nesporno da tuženik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o promjeni kamatne stope već je do promjene došlo jednostranom odlukom banke, ovdje tuženice. Ovdje da se radi o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila Banka te tužiteljici nije dala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama.
1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, podneskom od 16. prosinca 2024. (l.s. 132-139).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 57-66) smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana Nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 060630296476 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, čemu se tuženik izričito protivi. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 11.6.2019. godine, pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz članka 230. ZOO-a, prema kojem tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Obzirom na datum sklapanja Ugovora, protekao je i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz članka 226. ZOO-a, prema kojem tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom navedenog, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome, tuženik će se, opreza radi, očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedinačni ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba dokazati jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.
Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom. Stoga je u individualnom sporu potrebno utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite potrošača na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Potrebno je ispitati pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“, pri čemu se moraju uzeti u obzir njegovo obrazovanje, iskustvo i prethodno korištenje proizvoda bankarskog sektora. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da tužitelj ne može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Parnice Potrošač bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Tužitelj je dužan u konkretnom ugovornom odnosu dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Ugovorne strane izrijekom su ugovorile da prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito Odluku o kamatama Banke. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa predstavljale su odredbe samog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene, interni akti tuženika te ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama Banke. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna je, uočljiva i razumljiva, zbog čega njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Nadalje, nije ispunjena niti pretpostavka postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Način na koji je kamatna stopa mijenjana određen je Općim uvjetima poslovanja Banke, prema kojima će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. Tuženik je pri donošenju odluka o promjeni kamatnih stopa vodio računa o troškovima izvora sredstava, regulatornim uvjetima i riziku na tržištu, a osobito o trošku pribavljanja sredstava i trošku rizika. Tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su rasli kao posljedica nastale ekonomske krize, a povećanje rizika i troškova zaduživanja imalo je utjecaj i na cijenu zaduživanja domaćih banaka. Zbog navedenih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a, tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Slijedom navedenog, tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Sama činjenica da je tuženik mijenjao kamatnu stopu temeljem ugovorene mogućnosti ne znači da je takva odredba nezakonita odnosno nepoštena. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik prigovara i načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed provedenog financijskog vještačenja od strane tužitelja, budući da vještačenje kao način dokazivanja spornih činjenica može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Slijedom toga, nema mjesta tvrdnji tužitelja da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
2.1. Tužitelj je podneskom od 13. svibnja 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja s obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik predlaže da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.189,64 HRK uvećane za zatezne kamate.
3. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama (l.s. 9-17), Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (l.s. 20-22), izračun utjecaja promjene kamatnih stopa na visinu kamata sukladno Ugovoru o kreditu (l.s. 35-39), Financijsko vještačenje po mr.sc. Martini Mate, Stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo (l.s. 115- 131) te je saslušao tužitelja kao stranku (l.s. 156).
4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. t. 1. Ugovora o kreditu broj 060630296476 od 3.7.2006. , sklopljen između tužitelja ĆS i tužitelja i zahtjev za isplatu iznosa od 4.646,49 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16.2.2008. do isplate, koji iznos je izračunat po Sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo mr.sc. Martini Mate, a odnosi se na više plaćani anuitet u odnosu na auitete po prvom otplatnom planu, s kamatnom stopom od 4,39 %, od početka otplate do 31. siječnja 2014.
6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice koje mađu strankama i nisu sporne:
- da su stranke 3.7.2006. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, kojim je u članku 3.1. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja iznosi 4,39 %
- da su stranke 18.1.2016. sklopile Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošakom kreditiranju (NN 102/15).
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača
- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.
7. Tužitelj je saslušan kao stranka, naveo da je kredit podigao za kuću u kojoj živi. Naveo je da mu je tada bio ponuđen „švicarac“ jer je kamatna stopa bila najpovoljnija. Naveo je da misli da mu nisu objasnili o čemu ovisi promjena kamatne stope.
8. Iz iskaza tužitelja razvidno je da je isti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača te da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili jasno i razumljivo predočeni parametri o kojima ovisi promjena ugovorene kamatne stope.
8.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev osnovan je u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, pravomoćno je utvrđeno u kolektivnom postupku da je takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope bio protivan pravima potrošača, budući da kriteriji za njezinu promjenu nisu bili jasno i razumljivo određeni niti je potrošač mogao utjecati na njihovu primjenu.
9. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošakom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu) broj: 151109070338 (novi broj), broj: 060630296476 (stari broj), razvidno je da je u članku 5. Dodatka suglasno promijenjen članak 3. Osnovnog ugovora, dok čl. 3.1. prema izmjeni glasi:
“3.1. Umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjenjuje se promjenjiva kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je Banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, i koja je iznosila 5,49% (slovima: petzarezčetrdesetšestposto) godišnje.
3.2. Kamatna stopa u trenutku zaključenja ovog Dodatka br. 1 iznosi 5,84 % (slovima: petzarezosamdesetčetiriposto) godišnje, a čini je 6-mjesečna Nacionalna referentna stopa jedan (u daljnjem tekstu: NRS 1) važeća na dan 1.6.2015.g. (slovima:prvoglipnjadvije tisućepetnaeste) godine za valutu EUR u visini od 2,36 % (slovima: dvazareztridesetšestposto) godišnje i marža banke u visini od 3,48 % (slovima:trizarezčetrdesetosamposto) godišnje.
3.3. Kamatna stopa sastoji se od promjenjivog parametra NRS1 te od fiksne marže, a promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s izmjenama NRS1 i to u šestomjesečnom obračunskom razdoblju.
3.4. Metoda i dinamika promjena pobliže je opisana u Odluci o kamatama Banke sukladno Politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, te njezinim izmjenama i dopunama.
3.5. Obračun kamata se vrši proporcionalnom metodom."-
9.1. Nadalje u čl. 7.1. Dodatka navedeno je:
„ Ugovorne strane suglasno utvrđuju da potpisom ovog Dodatka br. 1:
Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa svim uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom prije sklapanja Osnovnog ugovora, te mu je uručena otplatna tablica sa iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan izrade otplatne tablice, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju čl. 5. i čl. 10. te mu je uručen Obrazac o informacijama prije sklapanja Osnovnog ugovora i Dodatka br.1 sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama.
Ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito:
a. Odluku o kamatama Banke
b. Odluku o naknadama Banke
c. Poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave ili podneske Banke. d. Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovnistvom e. Pravilnik o obračunu kamata i naknada u poslovanju sa stanovništvom OTP banke dd Ugovorne strane sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, članak 305 (NN159/13), suglasno potvrđuju da je Banka korisnika kredita upoznala obavjestila i objasnila o odredbe iz prethodnog stavka i mogući financijski utjecaj na položaj Korisnika kredita potpisom ovoga Dodatka br. 1. Ugovorne strane suglasno potvrđuju da je Banka korisnika kredita upoznala s parametrima o kojima ovisi donošenje odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, uzročno-posljedične veze kretanja parametra o kojima ovisi kretanje promjenjive kamatne stope te ga upoznaje s razdobljima u kojima se razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope.
Banka je upozorila i objasnila Korisniku kredita sve rizike promjenjivosti kamatne stope, te su jasno i nedvojbeno ovim Dodatkom br. 1 ugovoreni promjenjivi elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.
10. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK) provedena je konverzija kredita, kojim je između ostalog određena kamatna stopa i to suglasnom voljom stranaka.
11. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više fizičkih osoba i osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK/15, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 102/15), te je ocijenio da su navedeni zakoni suglasni s Ustavom.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je odgovorio na pitanje o valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZIDZPK-a, u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
13. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, od dana sklapanja Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF. Navedeni više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZIDZPK/15 propisao je detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila sklapanju Aneksa Ugovoru o kreditu, kao i njegov sadržaj, čime je tužitelj kao potrošač bio u prilici prije sklapanja Aneksa proučiti njegove odredbe.
13.1. Primjena posebnog propisa, odnosno ZIDZPK/15, derogira primjenu općih odredbi ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način kako je to određeno ZIDZPK/15.
13.2. Potrošači koji su prihvatili konverziju, za razliku od onih koji je nisu prihvatili, učinili su izbor koji je ZIDZPK/15 jasno definirao. Prihvaćanjem konverzije potrošači se više ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga se radilo o valjanom izboru korisnika kredita i potrošača, učinjenom u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.
13.3. Kao i u navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako je i u konkretnom slučaju djelomično osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, i to za razdoblje od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu do dana prestanka obveze izvršenog konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015. godine. Navedeni dio nije obuhvaćen obračunom konverzije niti je uređen ZIDZPK/15, pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju članka 1111. i članka 1115. ZOO-a.
14. Slijedom navedenog, citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjiva je i na konkretni slučaj. Visina pripadajućeg iznosa utvrđena je na temelju financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing mr.sc. Martini Mate, koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim.
15. Sud je odlučio u okviru granica postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatom zateznih kamata, pri čemu je tužitelju dosudio manje od onoga što je tražio. Naime, tužitelj je zatezne kamate na preplaćene iznose zahtijevao do isplate, dok je sud, primjenom pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21, dosudu zateznih kamata ograničio do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015. Nadalje, sukladno članku 31. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, odnosno u konkretnom slučaju od dana podnošenja tužbe.
16. U odnosu na prigovor zastare, ističe se da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je prigovor zastare od strane tuženice neosnovan.
17. Prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku nije osnovan. Naime, iznos od 14.189,64 HRK, odnosno 2.545,31 EUR, koji je tužitelju priznat u postupku konverzije, već je uračunat u konverziju i iskorišten za otplatu preostalog duga po kreditu. Stoga se navedeni iznos ne može ponovno isticati kao tražbina tuženika prema tužitelju radi prebijanja s tužiteljevom tražbinom u ovom postupku. Osim toga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa više plaćenih anuiteta u odnosu na anuitete prema prvom otplatnom planu je odbijen, slijedom čega u tom dijelu ne postoji tražbina tužitelja s kojom bi se tražbina tuženika mogla prebiti. Stoga je prigovor radi prebijanja neosnovan.
18. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 1358/2023., 107/2025., dalje u tekstu: Tarifa), s obzirom na to da je podjednak uspjeh stranaka u cjelokupnom postupku, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Benkovac, 26. kolovoza 2026.
Sutkinja
Božana Mihalj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA :
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
