REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-142/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika Igora Metelko, odvjetnika, te zamjenika punomoćnice tuženika UR, odvjetničkog vježbenika, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3674418 od 13. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja BR i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju BR nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 13.8.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3674418 koji u čl. 1. sadrži odredbu kojom je određeno plaćanje jednokratne naknade u visini od 4% od iznosa kredita pa kako predmetni Ugovor predstavlja tipski ugovor koji je tuženik, kao kreditor i trgovac, unaprijed sastavio, a o toj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te ga tuženik niti prije niti u vrijeme sklapanja toga Ugovora nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade pa tako niti o tome na što se ta naknada odnosi i zašto iznosi upravo tih 4% od iznosa kredita kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega i kakva je struktura tih troškova, a nisu mu uručeni niti drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano tako da tužitelj na tu odredbu nije mogao utjecati pri čemu tvrdi da mu je ova naknada i naplaćena, to tužitelj predlaže ovu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti smatrajući da tužbu treba odbaciti jer se radi o tužbi za utvrđenje, a tužitelj nema pravni interes za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva jer ne potražuje isplatu naplaćene naknade. Također prigovara i statusu tužitelja kao potrošača te ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo izrijekom dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama, a da pored toga prema odredbi čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a da se u konkretnom slučaju radi upravo o takvoj odredbi pri čemu smatra da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje, ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a osim toga smatra da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao niti znatniju ekonomsku neravnotežu budući da je riječ o postotku od 3% (?) od iznosa kredita. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3674418 od 13.8.2007. (stranica 5, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 156 i 157).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu i to na iznos od 10.000,00 kn, a da je u čl. 1. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 4% od iznosa kredita što iznosi 400,00 kn.

6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna. Pored toga je sporno ima li tužitelj status potrošača.

7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 156 i 157) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio zato što su mu bila potrebna sredstva za podmirenje njegovih životnih potreba te da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva kao niti OPG-a. Napominje da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer mu je predmetni Ugovor o kreditu ponuđen na potpis kao gotov s upravo takvim uvjetima tužene banke te da mu prije potpisa toga ugovora nije predočen niti troškovnik tužene banke s time da je taj Ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja pa je vidio da je u čl. 1. ugovorena njegova obveza plaćanja jednokratne naknade u iznosu od 400,00 kn, ali mu niti o toj odredbi nije ništa pojašnjeno u smislu zašto tu naknadu mora platiti te na što se ista odnosi i zašto iznosi upravo toliko, a kada je zaposlenika banke pitao zašto to mora platiti, rečeno mu je samo da su takvi uvjeti banke. Tvrdi da mu je ova naknada naplaćena odmah pri isplati odobrenih sredstava te da je ovaj kredit u cijelosti sam otplatio.

8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 4% od iznosa odobrenog kredita, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

9. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 5) utvrđeno je da u istome nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

10. Pri tome ovaj sud, suprotno navodu tuženika, smatra da tužitelj ima status potrošača jer u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio zato što su mu bila potrebna sredstva za podmirenje njegovih životnih potreba te da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva kao niti OPG-a, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 5) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

11. Što se pak tiče navoda tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje predmetne parnice zato što tužbenim zahtjevom traži samo utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) jer u slučaju usvajanja istoga može potraživati od tuženika ono što je platio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe.

12. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 31.3.2026. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 15.5.2026. i 3.7.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.000,00 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 26.8.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23 i 69/26).

U Zagrebu, 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnici tuženika