REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-519/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Jurec Baras, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Irenu Jurec Baras, odvjetnicu, te zamjenice punomoćnika tuženika JD, odvjetničke vježbenice, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu br.: 780676 od 28. rujna 2004. koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiri posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužiteljici SD isplati iznos od 186,87 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2004. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužiteljici SD nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,55 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 28.9.2004. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu br.: 780676 radi kupnje vozila u iznosu od 20.643,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate. Nadalje, navodi da je u čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu od 1,40% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica ovu ugovornu odredbu smatra ništetnom jer joj prednik tuženika nije niti prethodno niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova odnosno od čega se isti sastoje i u kojem su konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,40% od iznosa kredita. Stoga je ovakva njena obveza kao potrošača potpuno neodređena i neodrediva pa je ova ugovorna odredba nepoštena i ništetna temeljem odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima pri čemu napominje da se radi o standardnom unaprijed formuliranom ugovoru koji je prednik tuženika sklapao s korisnicima kredita, a da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa ona nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Stoga ovu ugovornu odredbu predlaže utvrditi ništetnom te potražuje povrat iznosa od 186,87 eur isplaćenog po tom osnovu zajedno sa zateznom kamatom od 1.10.2004. kada joj je ova naknada naplaćena pa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je prije svega ukazao na previsoko označenu vrijednost predmeta spora smatrajući da ista iznosi samo 186,87 eur imajući u vidu da deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu činidbu. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan iz slijedećih razloga:

- jer je potraživanje tužiteljice u zastari zato što je tužba podnesena tek 27.1.2026. pa kada bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara;

- jer odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita s obzirom na to da je izražena u točno naznačenom postotku od 1,40% od iznosa kredita, što ju čini lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njenu eventualnu nepoštenost;

- za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice),

a predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je očito da se je o toj naknadi pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom potvrdile primjenu Tarife, a tužiteljica je u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Stoga se ne radi o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala niti osnovu tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 8.5.2026. (stranica 298) naveo da ne osporava činjenicu da je tužiteljici predmetna naknada u utuženom iznosu naplaćena 1.10.2004.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužiteljica vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eur naznačila očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 186,87 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 8.5.2026. rješenjem (stranica 298) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.328,00 eur imajući u vidu da je tužiteljica pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavila i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.141,13 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužiteljica na glavnicu od 186,87 eur potražuje i zatezne kamate i to od 1.10.2004., dakle, za razdoblje više od 21 godinu.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 7- 71) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 300).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br.: 780676 od 28.9.2004. (stranica 62-66, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 20.643,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora na dan isplate kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl. 6.1. toga Ugovora o kreditu određeno da se prilikom puštanja kredita u tečaj naplaćuje jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita 1,40% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn.

7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

8. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 300) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za osobne potrebe, a da nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva s time da u to vrijeme nije bila klijent Volksbank d.d., već je to postala pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi da tu nije bilo pregovaranja jer da se je radilo o "špranciranom" ugovoru koji joj je kao takav ponuđen na potpisivanje te joj je samo rečeno koliki joj je iznos kredita odobren i uz koju kamatnu stopu tako da nije detaljno niti čitala cijeli ugovor. Stoga nije pregovarala niti o spornoj ugovornoj odredbi niti joj je pojašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto ju mora platiti. U svakom slučaju tvrdi da joj je ova naknada naplaćena pri isplati odobrenih sredstava.

9. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužiteljicu na njezin zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 1,40% od sredstava koji su joj odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 62-66) utvrđeno je da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 186,87 eur tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23 i 69/26 u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od 1.10.2004. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Naime, tuženik je na ročištu 8.5.2026. (stranica 298) naveo da ne osporava činjenicu da je tužiteljici predmetna naknada u utuženom iznosu naplaćena 1.10.2004.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 30.3.2026. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 8.5.2026. i 2.7.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi zatraženih 80,00 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.106,55 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 26.8.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćniku tuženika