REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-826/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Ležaiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Andreja Ležaića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika BĆ, odvjetničke vježbenice, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OĆ isplati iznos od 3.189,37 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2012. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju OĆ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 28.2.2012. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br.: 237839 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, a da je u čl. 5. toga Ugovora o kreditu utvrđena njegova obveza, kao korisnika kredita, na isplatu naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i to u iznosu od 3% jednokratno na iznos glavnice odobrenog kredita uvećane za iznos ugovorenih redovnih kamata iz prvih 6 mjesečnih rata pri čemu tvrdi da mu je navedena naknada i naplaćena dana 9.3.2012. u iznosu od 24.030,28 kn odnosno 3.189,37 eur. Smatra da je navedena odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo nego mu je ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu "uzmi ili ostavi" ističući da ista nije ugovorena u dobroj vjeri i da je prouzročila neravnotežu na štetu njega, kao korisnika kredita, a da na nju, kao potrošač, nije imao utjecaja. Osim toga mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa ove naknade i pruženih usluga u smislu koji bi se to objektivno nastali troškovi trebali podmiriti iz te naknade, a nije mu niti razjašnjeno kako je banka došla do navedenog iznosa. Stoga tužitelj potražuje povrat isplaćenog iznosa od 3.189,37 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10.3.2012. do isplate, iako je na ročištu 8.5.2026. sam predao dopis tuženika od 26.6.2025. (stranica 75) iz kojeg je razvidno da mu je ova naknada za osiguranje potraživanja naplaćena 6.3.2012. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan iz slijedećih razloga:

- jer je potraživanje tužitelja u zastari zato što je tužba podnesena tek 10.2.2026. pa kada bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara;

- jer odredba o naknadi za osiguranje propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita s obzirom na to da je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00% na iznos glavnice kredita, što ju čini lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njenu eventualnu nepoštenost;

- za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja),

a predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je očito da se je o toj naknadi pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom potvrdile primjenu Tarife, a tužitelj je u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Stoga se ne radi o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 8.5.2026. (stranica 73) naveo da ne osporava da je tužitelju predmetna naknada za osiguranje potraživanja naplaćena u utuženom iznosu i to 6.3.2012.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 4- 37) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 76 i 77).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br.: 237839 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 28.2.2012. (stranica 4-14, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 100.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama obračunato po kupovnom tečaju za devize Volksbank d.d. na dan korištenja kredita, a da je u čl. 5.2. toga Ugovora o kreditu utvrđena obveza tužitelja, kao korisnika kredita, na isplatu naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i to u iznosu od 3% jednokratno na iznos glavnice odobrenog kredita uvećane za iznos ugovorenih redovnih kamata iz prvih 6 mjesečnih anuiteta koju korisnik kredita mora podmiriti prije isplate kredita.

6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan iznos ove naplaćene naknade vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 76 i 77) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje i uređenja kuće u kojoj je pored stanovanja mislio, kao vlasnik trgovačkog obrta, obavljati i tu trgovačku djelatnost, ali kako u tome nije uspio jer to nije mogao financirati, to je ovu kuću koristio samo za stanovanje sve dok ju nije prodao dvije do tri godine nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu jer više nije mogao isti otplaćivati. Navodi da u to vrijeme nije bio klijent Volksbank d.d., već je to postao pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a tvrdi da o pojedinim ugovornim odredbama nije mogao pregovarati jer je morao prihvatiti uvjete kreditiranja kakvi su mu ponuđeni s time da ovaj ugovor nije detaljno niti pročitao prije potpisivanja, već mu je samo rečeno kakva će biti kamatna stopa pa je vezano uz to pitao može li ista biti niža, ali mu je rečeno da ne može jer da su takvi uvjeti kreditiranja. Stoga nije niti uočio da se je obvezao na plaćanje naknade za osiguranje kredita te mu o tome nije ništa rečeno niti pojašnjeno prije potpisivanja ugovora pa mu tako nije rečeno niti koliko će ova naknada točno iznositi kao niti kod kojeg će se osiguravajućeg društva ovaj kredit osigurati, već mu je navedena naknada samo naplaćena s time da nikada nije dobio na uvid nikakvu policu osiguranja. Stoga tvrdi da niti o toj ugovornoj odredbi nije bilo nikakvog pregovaranja.

8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ova ugovorna odredba sastavni dio predmetnog tipskog ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika sukladno njegovim uvjetima kreditiranja pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno zašto ovu naknadu mora platiti te zašto ista iznosi baš toliko koliko je u tom Ugovoru o kreditu navedeno s time da mu nije navedeno niti kod kojeg će se osiguravajućeg društva ovaj kredit osigurati, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

9. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 4-14) utvrđeno je da niti u istom nije navedeno kako je prednik tuženika utvrdio iznos ove naknade i zašto se ista mora platiti, a posebno nije navedeno niti kod kojeg će se osiguravajućeg društva ovaj kredit osigurati i pod kojim uvjetima pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je slijedom toga pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.189,37 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23 i 69/26, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao tj. od 6.3.2012., ali kako tužitelj potražuje na taj iznos zatezne kamate tek od 10.3.2012., to mu je stoga priznato pravo na zatezne kamate od 10.3.2012. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

10. Naime, tuženik je na ročištu 8.5.2026. (stranica 73) naveo da ne osporava da je tužitelju predmetna naknada za osiguranje potraživanja naplaćena u utuženom iznosu dana 6.3.2012.

11. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju ustanovljena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

12. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 8.5.2026. i 2.7.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 600,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 150,00 eur pa to onda ukupno iznosi 750,00 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 26.8.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

13. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika