REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7043/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Albinu Hotiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 14. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice BS, odvjetničke vježbenice, te punomoćnika tuženika Domagoja Lovrića, odvjetnika, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103653198 od 28. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja ĆS, kao korisnika kredita, i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem isti zahtijeva utvrditi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103653198 od 28. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja ĆS, kao korisnika kredita, i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, a koje sadržajno prelaze smisao i sadržaj odredbi čija je ništetnost utvrđena pod točkom I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ĆS isplati zatezne kamate na iznos od 1.030,91 eur i to na iznos od:

- 14,83 eur od 1. veljače 2008.,

- 15,02 eur od 1. ožujka 2008.,

- 15,20 eur od 1. travnja 2008.,

- 14,77 eur od 1. svibnja 2008.,

- 14,65 eur od 1. lipnja 2008.,

- 14,78 eur od 1. srpnja 2008.,

- 14,52 eur od 1. kolovoza 2008.,

- 14,58 eur od 1. rujna 2008.,

- 14,84 eur od 1. listopada 2008.,

- 16,07 eur od 1. studenoga 2008.,

- 15,13 eur od 1. prosinca 2008.,

- 16,24 eur od 1. siječnja 2009.,

- 16,31 eur od 1. veljače 2009.,

- 16,38 eur od 1. ožujka 2009.,

- 16,17 eur od 1. travnja 2009.,

- 26,13 eur od 1. svibnja 2009.,

- 25,75 eur od 1. lipnja 2009.,

- 25,32 eur od 1. srpnja 2009.,

- 25,50 eur od 1. kolovoza 2009.,

- 25,81 eur od 1. rujna 2009.,

- 25,50 eur od 1. listopada 2009.,

- 25,47 eur od 1. studenoga 2009.,

- 25,84 eur od 1. prosinca 2009.,

- 26,14 eur od 1. siječnja 2010.,

- 26,52 eur od 1. veljače 2010.,

- 26,43 eur od 1. ožujka 2010.,

- 27,09 eur od 1. travnja 2010.,

- 26,95 eur od 1. svibnja 2010.,

- 27,11 eur od 1. lipnja 2010.,

- 28,87 eur od 1. srpnja 2010.,

- 28,48 eur od 1. kolovoza 2010.,

- 29,92 eur od 1. rujna 2010.,

- 29,04 eur od 5. listopada 2010.,

- 21,05 eur od 5. studenoga 2010.,

- 22,24 eur od 6. prosinca 2010.,

- 23,18 eur od 5. siječnja 2011.,

- 22,60 eur od 4. veljače 2011.,

- 22,68 eur od 4. ožujka 2011.,

- 22,17 eur od 5. travnja 2011.,

- 22,72 eur od 5. svibnja 2011.,

- 14,42 eur od 6. lipnja 2011.,

- 14,08 eur od 5. srpnja 2011.,

- 15,77 eur od 4. kolovoza 2011.,

- 15,84 eur od 5. rujna 2011.,

- 14,44 eur od 5. listopada 2011.,

- 3,26 eur od 4. studenoga 2011.,

- 3,21 eur od 5. prosinca 2011.,

- 3,27 eur od 5. siječnja 2012.,

- 3,32 eur od 6. veljače 2012.,

- 3,32 eur od 5. ožujka 2012.,

- 3,29 eur od 5. travnja 2012.,

- 3,30 eur od 4. svibnja 2012.,

- 3,32 eur od 5. lipnja 2012.,

- 3,29 eur od 6. srpnja 2012.,

- 3,31 eur od 3. kolovoza 2012.,

- 3,28 eur od 5. rujna 2012.,

- 3,26 eur od 5. listopada 2012.,

- 3,30 eur od 6. studenoga 2012.,

- 3,29 eur od 7. prosinca 2012.,

- 3,31 eur od 8. siječnja 2013.,

- 3,25 eur od 7. veljače 2013.,

- 3,25 eur od 8. ožujka 2013.,

- 3,31 eur od 5. travnja 2013.,

- 3,26 eur od 6. svibnja 2013.,

- 3,20 eur od 5. lipnja 2013.,

- 3,21 eur od 5. srpnja 2013.,

- 3,21 eur od 6. kolovoza 2013.,

- 3,24 eur od 5. rujna 2013.,

- 3,28 eur od 4. listopada 2013.,

- 3,27 eur od 8. studenoga 2013.,

- 3,29 eur od 6. prosinca 2013. te na iznos od

- 3,26 eur od 8. siječnja 2014., sve do 30. rujna 2015., sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ĆS isplati zatezne kamate na iznos od 7.114,15 eur i to na iznos od:

- 3,51 eur od 1. veljače 2008.,

- 7,12 eur od 1. ožujka 2008.,

- 10,69 eur od 1. travnja 2008.,

- 2,32 eur od 1. svibnja 2008.,

- 2,54 eur od 1. srpnja 2008.,

- 3,61 eur od 1. listopada 2008.,

- 27,28 eur od 1. studenoga 2008.,

- 9,28 eur od 1. prosinca 2008.,

- 30,60 eur od 1. siječnja 2009.,

- 31,95 eur od 1. veljače 2009.,

- 33,31 eur od 1. ožujka 2009.,

- 29,24 eur od 1. travnja 2009.,

- 28,97 eur od 1. svibnja 2009.,

- 24,52 eur od 1. lipnja 2009.,

- 19,30 eur od 1. srpnja 2009.,

- 21,45 eur od 1. kolovoza 2009.,

- 25,23 eur od 1. rujna 2009.,

- 21,55 eur od 1. listopada 2009.,

- 21,19 eur od 1. studenoga 2009.,

- 25,56 eur od 1. prosinca 2009.,

- 29,07 eur od 1. siječnja 2010.,

- 33,65 eur od 1. veljače 2010.,

- 32,54 eur od 1. ožujka 2010.,

- 40,43 eur od 1. travnja 2010.,

- 38,72 eur od 1. svibnja 2010.,

- 40,60 eur od 1. lipnja 2010.,

- 61,58 eur od 1. srpnja 2010.,

- 56,94 eur od 1. kolovoza 2010.,

- 74,02 eur od 1. rujna 2010.,

- 63,57 eur od 5. listopada 2010.,

- 55,80 eur od 5. studenoga 2010.,

- 74,80 eur od 6. prosinca 2010.,

- 89,94 eur od 5. siječnja 2011.,

- 80,59 eur od 4. veljače 2011.,

- 81,94 eur od 4. ožujka 2011.,

- 73,72 eur od 5. travnja 2011.,

- 82,45 eur od 5. svibnja 2011.,

- 106,89 eur od 6. lipnja 2011.,

- 97,72 eur od 5. srpnja 2011.,

- 143,30 eur od 4. kolovoza 2011.,

- 145,34 eur od 5. rujna 2011.,

- 107,54 eur od 5. listopada 2011.,

- 108,59 eur od 4. studenoga 2011.,

- 102,13 eur od 5. prosinca 2011.,

- 110,06 eur od 5. siječnja 2012.,

- 116,10 eur od 6. veljače 2012.,

- 115,48 eur od 5. ožujka 2012.,

- 111,96 eur od 5. travnja 2012.,

- 113,57 eur od 4. svibnja 2012.,

- 116,01 eur od 5. lipnja 2012.,

- 112,78 eur od 6. srpnja 2012.,

- 114,56 eur od 3. kolovoza 2012.,

- 111,24 eur od 5. rujna 2012.,

- 108,75 eur od 5. listopada 2012.,

- 112,96 eur od 6. studenoga 2012.,

- 111,97 eur od 7. prosinca 2012.,

- 114,19 eur od 8. siječnja 2013.,

- 107,36 eur od 7. veljače 2013.,

- 107,74 eur od 8. ožujka 2013.,

- 114,42 eur od 5. travnja 2013.,

- 109,25 eur od 6. svibnja 2013.,

- 101,79 eur od 5. lipnja 2013.,

- 102,91 eur od 5. srpnja 2013.,

- 103,08 eur od 6. kolovoza 2013.,

- 106,56 eur od 5. rujna 2013.,

- 110,94 eur od 4. listopada 2013.,

- 109,93 eur od 8. studenoga 2013.,

- 112,09 eur od 6. prosinca 2013.,

- 108,36 eur od 8. siječnja 2014.,

- 103,25 eur od 7. veljače 2014.,

- 103,98 eur od 7. ožujka 2014.,

- 102,66 eur od 7. travnja 2014.,

- 101,65 eur od 7. svibnja 2014.,

- 100,70 eur od 6. lipnja 2014.,

- 101,85 eur od 7. srpnja 2014.,

- 105,26 eur od 7. kolovoza 2014.,

- 106,46 eur od 10. rujna 2014.,

- 105,79 eur od 7. listopada 2014.,

- 109,58 eur od 11. studenoga 2014.,

- 110,14 eur od 10. prosinca 2014.,

- 110,72 eur od 9. siječnja 2015.,

- 110,87 eur od 9. veljače 2015.,

- 110,87 eur od 9. ožujka 2015.,

- 110,87 eur od 9. travnja 2015.,

- 110,87 eur od 1. svibnja 2015.,

- 110,87 eur od 1. lipnja 2015.,

- 110,87 eur od 1. srpnja 2015.,

- 110,87 eur od 1. kolovoza 2015. te na iznos od

- 110,87 eur od 1. rujna 2015., sve do 30. rujna 2015., sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 1.030,91 eur zatraženog s osnova preplate zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zateznom kamatom počev od 1. listopada 2015. do isplate kao i za isplatu iznosa od 7.114,15 eur zatraženog s osnova preplate zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznom kamatom počev od 1. listopada 2015. do isplate.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od:

- 29,04 eur od 1. listopada 2010. do 4. listopada 2010.,

- 21,05 eur od 1. studenoga 2010. do 4. studenoga 2010.,

- 22,24 eur od 1. prosinca 2010. do 5. prosinca 2010.,

- 23,18 eur od 1. siječnja 2011. do 4. siječnja 2011.,

- 22,60 eur od 1. veljače 2011. do 3. veljače 2011.,

- 22,68 eur od 1. ožujka 2011. do 3. ožujka 2011.,

- 22,17 eur od 1. travnja 2011. do 4. travnja 2011.,

- 22,72 eur od 1. svibnja 2011. do 4. svibnja 2011.,

- 14,42 eur od 1. lipnja 2011. do 5. lipnja 2011.,

- 14,08 eur od 1. srpnja 2011. do 4. srpnja 2011.,

- 15,77 eur od 1. kolovoza 2011. do 3. kolovoza 2011.,

- 15,84 eur od 1. rujna 2011 do 4. rujna 2011.,

- 14,44 eur od 1. listopada 2011. do 4. listopada 2011.,

- 3,26 eur od 1. studenoga 2011. do 3. studenoga 2011.,

- 3,21 eur od 1. prosinca 2011. do 4. prosinca 2011.,

- 3,27 eur od 1. siječnja 2012. do 4. siječnja 2012.,

- 3,32 eur od 1. veljače 2012. do 5. veljače 2012.,

- 3,32 eur od 1. ožujka 2012. do 4. ožujka 2012.,

- 3,29 eur od 1. travnja 2012. do 4. travnja 2012.,

- 3,30 eur od 1. svibnja 2012. do 3. svibnja 2012.,

- 3,32 eur od 1. lipnja 2012. do 4. lipnja 2012.,

- 3,29 eur od 1. srpnja 2012. do 5. srpnja 2012.,

- 3,31 eur od 1. kolovoza 2012. do 2. kolovoza 2012.,

- 3,28 eur od 1. rujna 2012. do 4. rujna 2012.,

- 3,26 eur od 1. listopada 2012. do 4. listopada 2012.,

- 3,30 eur od 1. studenoga 2012. do 5. studenoga 2012.,

- 3,29 eur od 1. prosinca 2012. do 6. prosinca 2012.,

- 3,31 eur od 1. siječnja 2013. do 7. siječnja 2013.,

- 3,25 eur od 1. veljače 2013. do 6. veljače 2013.,

- 3,25 eur od 1. ožujka 2013. do 7. ožujka 2013.,

- 3,31 eur od 1. travnja 2013. do 4. travnja 2013.,

- 3,26 eur od 1. svibnja 2013. do 5. svibnja 2013.,

- 3,20 eur od 1. lipnja 2013. do 4. lipnja 2013.,

- 3,21 eur od 1. srpnja 2013. do 4. srpnja 2013.,

- 3,21 eur od 1. kolovoza 2013. do 5. kolovoza 2013.,

- 3,24 eur od 1. rujna 2013. do 4. rujna 2013.,

- 3,28 eur od 1. listopada 2013. do 3. listopada 2013.,

- 3,27 eur od 1. studenoga 2013. do 7. studenoga 2013.,

- 3,29 eur od 1. prosinca 2013. do 5. prosinca 2013. te na iznos od

- 3,26 eur od 1. siječnja 2014. do 7. siječnja 2014.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od:

- 63,57 eur od 1. listopada 2010. do 4. listopada 2010.,

- 55,80 eur od 1. studenoga 2010. do 4. studenoga 2010.,

- 74,80 eur od 1. prosinca 2010. do 5. prosinca 2010.,

- 89,94 eur od 1. siječnja 2011. do 4. siječnja 2011.,

- 80,59 eur od 1. veljače 2011. do 3. veljače 2011.,

- 81,94 eur od 1. ožujka 2011. do 3. ožujka 2011.,

- 73,72 eur od 1. travnja 2011. do 4. travnja 2011.,

- 82,45 eur od 1. svibnja 2011. do 4. svibnja 2011.,

- 106,89 eur od 1. lipnja 2011. do 5. lipnja 2011.,

- 97,72 eur od 1. srpnja 2011. do 4. srpnja 2011.,

- 143,30 eur od 1. kolovoza 2011. do 3. kolovoza 2011.,

- 145,34 eur od 1. rujna 2011. do 4. rujna 2011.,

- 107,54 eur od 1. listopada 2011. do 4. listopada 2011.,

- 108,59 eur od 1. studenoga 2011. do 3. studenoga 2011.,

- 102,13 eur od 1. prosinca 2011. do 4. prosinca 2011.,

- 110,06 eur od 1. siječnja 2012. do 4. siječnja 2012.,

- 116,10 eur od 1. veljače 2012. do 5. veljače 2012.,

- 115,48 eur od 1. ožujka 2012. do 4. ožujka 2012.,

- 111,96 eur od 1. travnja 2012. do 4. travnja 2012.,

- 113,57 eur od 1. svibnja 2012. do 3. svibnja 2012.,

- 116,01 eur od 1. lipnja 2012. do 4. lipnja 2012.,

- 112,78 eur od 1. srpnja 2012. do 5. srpnja 2012.,

- 114,56 eur od 1. kolovoza 2012. do 2. kolovoza 2012.,

- 111,24 eur od 1. rujna 2012. do 4. rujna 2012.,

- 108,75 eur od 1. listopada 2012. do 4. listopada 2012.,

- 112,96 eur od 1. studenoga 2012. do 5. studenoga 2012.,

- 111,97 eur od 1. prosinca 2012. do 6. prosinca 2012.,

- 114,19 eur od 1. siječnja 2013. do 7. siječnja 2013.,

- 107,36 eur od 1. veljače 2013. do 6. veljače 2013.,

- 107,74 eur od 1. ožujka 2013. do 7. ožujka 2013.,

- 114,42 eur od 1. travnja 2013. do 4. travnja 2013.,

- 109,25 eur od 1. svibnja 2013. do 5. svibnja 2013.,

- 101,79 eur od 1. lipnja 2013. do 4. lipnja 2013.,

- 102,91 eur od 1. srpnja 2013. do 4. srpnja 2013.,

- 103,08 eur od 1. kolovoza 2013. do 5. kolovoza 2013.,

- 106,56 eur od 1. rujna 2013. do 4. rujna 2013.,

- 110,94 eur od 1. listopada 2013. do 3. listopada 2013.,

- 109,93 eur od 1. studenoga 2013. do 7. studenoga 2013.,

- 112,09 eur od 1. prosinca 2013. do 5. prosinca 2013.,

- 108,36 eur od 1. siječnja 2014. do 7. siječnja 2014.,

- 103,25 eur od 1. veljače 2014. do 6. veljače 2014.,

- 103,98 eur od 1. ožujka 2014. do 6. ožujka 2014.,

- 102,66 eur od 1. travnja 2014. do 6. travnja 2014.,

- 101,65 eur od 1. svibnja 2014. do 6. svibnja 2014.,

- 100,70 eur od 1. lipnja 2014. do 5. lipnja 2014.,

- 101,85 eur od 1. srpnja 2014. do 6. srpnja 2014.,

- 105,26 eur od 1. kolovoza 2014. do 6. kolovoza 2014.,

- 106,46 eur od 1. rujna 2014. do 9. rujna 2014.,

- 105,79 eur od 1. listopada 2014. do 6. listopada 2014.,

- 109,58 eur od 1. studenoga 2014. do 10. studenoga 2014.,

- 110,14 eur od 1. prosinca 2014. do 9. prosinca 2014.,

- 110,72 eur od 1. siječnja 2015. do 8. siječnja 2015.,

- 110,87 eur od 1. veljače 2015. do 8. veljače 2015.,

- 110,87 eur od 1. ožujka 2015. do 8. ožujka 2015. te na iznos od

- 110,87 eur od 1. travnja 2015. do 8. travnja 2015.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova razlike u kamati u iznosu od 760,49 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom te se odbija tuženikov prigovor radi prijeboja.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 29. travnja 2025.

II. Tužba je povučena za isplatu iznosa od 5.308,91 eur zajedno sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ĆS nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.844,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 28.8.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103653198 na iznos od 76.287,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tužene banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, a da je u čl. 7. toga ugovora ugovorena otplata kredita u 216 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, dok je u čl. 4. toga ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,650%. Nadalje navodi da je zbog jednostranih promjena kamatne stope od strane tuženika te zbog promjene tečaja CHF otplatio iznos koji je znatno premašio iznos kojeg je očekivao i kojeg je mogao predvidjeti pri zaključenju ovoga ugovora. Naime, tužitelj smatra da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, a nije ga u dovoljnoj mjeri niti upoznao s rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarski franak. Ovakvo postupanje tužene banke tužitelj smatra protivnim načelu savjesnosti i poštenja te da je isto dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obveza ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, posebno jer nije mogao pregovarati o sadržaju ovih ugovornih odredbi radi čega predlaže utvrditi ništetnima ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a kao što je to utvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojima je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podnijetoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na način da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih tamo navedenih banaka, i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je slijedom toga ništetna te u dijelu kojim je utvrđeno kako je isti u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nadalje, navodi da je s tuženom bankom dana 10.2.2016. sklopio Aneks ugovora kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa kako mu je uslijed ništetnosti valutne klauzule iznos glavnice neosnovano povećan, to po tom osnovu u tužbi od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.308,91 eur (40.000,00 kn) zajedno sa zateznom kamatom od 30.9.2015. do isplate, dok zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli u tužbi potražuje isplatu ukupnog iznosa od 6.983,34 eur (52.615,98 kn) zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Kako je tužitelj u tužbi predložio donijeti presudu kojom bi se utvrdile ništetnim i neke druge odredbe odnosno dijelovi odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, a koje sadržajno prelaze smisao i sadržaj odredbi čija je ništetnost utvrđena pod točkom I. izreke presude, to je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

3. Napominje se da je tužitelj u podnesku od 29.4.2025. (stranica 513-518) nakon provedenog financijskog vještačenja sukladno tome nalazu i mišljenju zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi konačno zatražio od tuženika isplatu iznosa od 1.030,91 eur, a zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplatu iznosa od 7.114,15 eur, što ukupno iznosi 8.145,06 eur s time da je na svaki pojedini preplaćeni iznos zatražio zatezne kamate već od dana dospijeća, pa kako je time tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva jer je tužitelj po tom osnovu u tužbi potraživao iznos od 6.983,34 eur, sud je ovakvu preinaku tužbe dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj na taj način tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja, a kako tužitelj u tom podnesku od 29.4.2025. (stranica 513-518) više ne potražuje isplatu iznosa od 5.308,91 eur (40.000,00 kn) zajedno sa zateznom kamatom od 30.9.2015. do isplate s osnova povećanja glavnice pri konverziji, to je temeljem odredbe čl. 193. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja jer je time tužba djelomično povučena, a čemu se tuženik nije protivio.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da su stranke sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od 10.2.2016. izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR što znači da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri tome je tužitelj prihvatio izračun konverzije sa stanjem na dan 30.9.2015. kojim su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF uz napomenu da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje ovoga Aneksa, dok je tužitelj bio taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom pa kako je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, to tuženik smatra tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti, a pored toga ističe i prigovor zastare cjelokupnog utuženog potraživanja smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima jer da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužitelja za naknadu štete. Nadalje, ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak pa je tako i iz samog Ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju

1 0

tužene banke za CHF te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja, dok je iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti u poslovnicama tuženika, jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita te je i iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE, koju su potencijalni korisnici kredita također dobivali u banci, vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina s time da je tuženik imao u ponudi više vrsta kredita pa je upravo tužitelj bio taj koji je donio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Slijedom svega navedenoga, smatra da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli, a osim toga je tužitelju i u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. S druge strane, tuženik ističe da on nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF pa trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje, navodi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim propisima prema kojima je o promjeni kamatne stope samo bio dužan putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način o tome obavijestiti potrošača pri čemu posebno napominje da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1.1.2014. temeljem koje je tuženik bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom se definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Stoga smatra da tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe uz napomenu da je ovim propisom fiksirana kamatna stopa na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega pa se takvo ograničenje mora uzeti u obzir pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu. Osim toga, tuženik smatra da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem prema tužitelju jer tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, a pored toga ga je tuženik u prvoj mogućoj prilici izvijestio o izmijeni kamatne stope te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora čime je i sam pridonio šteti. Osim toga, tuženik navodi da bi prema tužitelju imao protutražbinu ako sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (što inače osporava u cijelosti), a sve jer bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,65% pa bi tužitelj stoga bio dužan vratiti sve iznose koji su mu obračunati po sniženoj kamatnoj stopi od 1.1.2014. kada je kamata fiksirana na stopu od 3,23%. Stoga predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.360,34 CHF zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini potplaćeni iznos te izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnični trošak.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 10- 100) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 114-120 te 133- 198), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 487-508 te 574-594), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 473 i 474), dok dokaz

1 1

saslušanjem svjedoka ZS i ČS nije proveden iz razloga što je tuženik u podnesku od 19.9.2024. (stranica 471) odustao od provođenja ovih dokaza.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103653198 od 28.8.2007. (list 10-19, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 76.287,24 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećeg na dan puštanja kredita u tečaj te da je odredbom čl. 8. toga Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,650%. Također je nesporno da je u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se ovaj kredit otplaćuje u 216 mjesečnih obroka te da je ugovorena valutna klauzula odnosno da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika. Nadalje je nesporno da su stranke dana 10.2.2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 (list 20-26) kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR.

7. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF te zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare, a sporno je i to ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe imajući u vidu da su stranke sklopile predmetni Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 od 10.2.2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10.9.2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1 2

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. potvrđena.

10. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

12. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) kao i ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke

1 3

sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

13. Pri tome se napominje da tužitelj u svom iskazu (stranica 473 i 474) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za stanovanje njega i njegove obitelji. Tvrdi da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva niti je ovaj stan ikada iznajmljivao kao što na toj adresi nije nikada bilo prijavljeno sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva, a da je ovaj ugovor sklopio upravo s tuženom bankom zato što je sredstvima ovoga kredita kupovao stan kojeg je gradilo društvo Nivo nekretnine d.o.o. koje je poslovno surađivalo s tuženom bankom. Navodi da je o uvjetima kreditiranja razgovarao sa zaposlenikom tuženika ZS koji mu je predložio sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF navodeći da je isti najpovoljniji zbog najniže kamatne stope. Međutim, o samoj valuti CHF mu nije ništa posebno pojašnjeno niti je upozoren na postojanje bilo kakvog rizika sklapanja takvog ugovora, a kako je taj ugovor pročitao u bitnim dijelovima prije potpisivanja, to zna da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva pa je znao da se ista može mijenjati, ali nije mislio da bi dolazilo do neke veće promjene kamatne stope tijekom otplate kredita s time da mu je i zaposlenik tuženika rekao da se ista ne bi trebala značajnije mijenjati. Navodi da je ovaj kredit otplaćivao tako da su mu se rate ustezale od plaće, a da je isti otplatio prijevremeno i to 2023. kada je ovaj stan prodavao te kako su se ove rate počele značajnije povećavati već 2008. pa nadalje tako da mu je bilo teško otplaćivati ovaj kredit, to je odlučio prihvatiti prijedlog konverzije ovoga kredita kada se je pojavila takva zakonska mogućnost s time da nije znao jesu li tom konverzijom uzete u obzir sve do tada izvršene preplate, već je smatrao da je to vjerojatno tako kada je to bilo propisano zakonom. Na posebno pitanje tuženika je li imao kakvih nedoumica kada je ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja, navodi da nije jer isti nije detaljno čitao, već je samo obratio pozornost na svoje osobne podatke i iznose.

14. Dakle, i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao istinit jer je iznesen logično i uvjerljivo, proizlazi da ga tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer ga nije upozorio niti na rizičnost ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak niti mu je predočio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, dok je s druge strane tuženik u podnesku od 19.9.2024. (stranica 471) odustao od saslušanja svjedoka ZS i ČS koje je u odgovoru na tužbu predložio saslušati na okolnost da su isti, kao zaposlenici tuženika koji su ovaj kredit i ugovarali, tužitelju u dovoljnoj mjeri pojasnili značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a kako je sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. kojom je već

1 4

utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, pa je u ovom parničnom postupku na tuženiku teret dokaza na okolnost obavijesti koje je upravo on dao tužitelju, kao određenom potrošaču, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, to je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

15. Napominje se da ovaj sud nije prihvatio kao dokaz u ovome postupku Izjavu svjedokinje FS (stranica 292 i 293), koju je tuženik dostavio uz podnesak od 24.2.2020., iz razloga što bi navedeno bilo protivno odredbama ZPP-a sukladno kojima se svjedoci saslušavaju neposredno na sudu uz napomenu da sud ovaj personalni dokaz ne bi niti provodio jer tuženik niti ne tvrdi da je ista neposredno sudjelovala pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa stoga ona niti ne može imati saznanja o tome je li tužitelj upozoren na eventualni rizik sklapanja takvog ugovora.

16. Napominje se da prema odredbi čl. 99. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, pri čemu niti tuženikovi opći akti i brošure, na koje se u odgovoru na tužbu poziva u smislu informiranosti tužitelja prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 161-177), ne sadrže precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope kao niti upozorenje na rizik sklapanja ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF.

17. Stoga se ovako formulirana kamatna stopa ne može smatrati niti određenom niti odredivom, već je očito da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge ugovorne strane tj. tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd.

18. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, radi čega je irelevantno to je li tužitelj prigovorio povećanju stope redovne kamate ili eventualno zatražio okončanje ugovornog odnosa odnosno je li tijekom otplate kredita obaviješten o promjenama visine kamatne stope.

1 5

19. Iako nije sporno da su stranke dana 10.2.2026. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 (list 20-26) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15) kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, ovaj sud smatra, protivno navodima tuženika, da tužitelj ima pravi interes te je ovlašten tvrditi da su ništetne pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualna prava koja mu pripadaju u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva pri čemu se upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12.2.2019., poslovni broj Rev- 1096/2022 od 8.11.2022. i poslovni broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. Naime, provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena temeljem odredbe čl. 19.c ZIDZPK/15 nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već od ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR. Stoga tužitelju sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njegovu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećen u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora. Takvo stajalište proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4.3.2020.

20. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 487-508), utvrđeno je:

- da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos iznosi 1.030,91 eur;

- da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi 215,94 eur;

- da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos iznosi 7.114,15 eur;

- da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi 15,82 eur;

- da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 1.985,45 eur;

- da su konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun uzete u obzir sve uplate tužitelja te da je izračunom konverzije na dan 30.9.2015. (list 98) utvrđen više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR i to u iznosu od 2.781,55 eur.

21. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj nije prigovorio, već je dapače sukladno istome specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 29.4.2025. (stranica 513- 518), dok je tuženik u podnesku od 9.5.2025. (stranica 534-539) prigovorio matematičkom izračunu ovoga vještaka vezano uz izračun razlike kamata za razdoblje od 1.1.2014. do 30.9.2015. te je predložio dopuniti ovo vještačenje u odnosu na uračunavanje već priznate preplate po konverziji. Naime, tuženik navodi da vještak simulira otplatu kredita na način da nakon 1.2.2014. primjenjuje kamatne stope u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu, iako je tužitelj od tada plaćao kamatu po zakonski fiksiranoj kamatnoj stopi od 3,23%. Također ističe da s

1 6

obzirom da tužitelj traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na način promjene kamatne stope, da bi se na ovaj ugovorni odnos tijekom cijele otplate kredita trebala primjenjivati početno ugovorena kamatna stopa od 4,65% pa bi na taj način kamatna stopa koja je prvotno bila ugovorena kao promjenjiva, postala fiksna, dakle i za razdoblje od 1.1.2014. pa nadalje u kojem slučaju bi on imao protutražbinu prema tužitelju jer bi isti izašao iz režima pravne zaštite ustanovljene odredbom čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisana kamatna stopa od 3,23% tj. bio bi bez prava na povlašteni anuitet. Stoga je tuženik predložio pozvati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja tako da prikaže razliku s osnove kamatne stope u razdoblju od 1.2.2014. do dana konverzije primjenjujući kamatnu stopu od 4,65% te da iskaže negativne razlike koje su nastale u navedenom razdoblju između kamate koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,65% i stvarno plaćene kamate po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23%.

22. Napominje se da je sud rješenjem od 28.8.2025. (stranica 572) pozvao vještaka Darka Prpića na pisano očitovanje na ovakve prigovore i primjedbe tuženika te je isti u dopuni nalaza i mišljenja od 30.10.2025. (stranica 574-594) napravio i izračun prema početnom otplatnom planu bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope 3,23% na početni otplatni plan navodeći da bi tada ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosila 760,49 eur, umjesto ranije utvrđenih 215,94 eur, a u razdoblju dospijeća od 1.2.2014. do 1.9.2015., nakon čega je ovaj sud nalaz i mišljenje ovoga vještaka prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan imajući u vidu da je i tuženik u podnesku od 24.11.2025. (stranica 599 i 600) naveo da više ne prigovara njegovom matematičkom izračunu pri čemu je sukladno ovakvoj dopuni nalaza i mišljenja specificirao svoje potraživanje s osnova potplaćenih kamata (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene) na način da konačno potražuje isplatu ukupnog iznosa od 760,49 eur zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je tužitelj platio svaki "potplaćeni" anuitet.

23. Kako iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27.5.2026. proizlazi da potrošač - korisnik kredita koji je na temelju ZIDZPK/15 ugovaranjem Aneksa ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, ali da ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita 30.9.2015. i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, to iz navedenoga proizlazi da tužitelju pripada pravo samo na isplatu zateznih kamata na sve preplaćene iznose kako na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to bez umanjenja s osnova preplate utvrđene u konverziji. Stoga je tuženiku pod točkom III. izreke presude naloženo da tužitelju isplati zatezne kamate na iznos od ukupno 1.030,91 eur počev od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi , dok mu je pod točkom IV. izreke presude naloženo da tužitelju isplati zatezne kamate na iznos od ukupno 7.114,15 eur počev od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, i to sve samo do 30.9.2015. jer

1 7

je temeljem predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 (list 20-26) upravo to utvrđeni dan prestanka obveze izvršene konverzijom kredita, a sve to jer je odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenoga, valjalo je pod točkom VI. i VII. izreke presude odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na one iznose na koje tužitelj potražuje zatezne kamate već od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je iste platio.

24. Naime, ovim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 od 10.2.2016. (list 20-26), zaključenim temeljem odredbi ZIDZPK/15, izvršena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR pri čemu nije sporno da je ova konverzija kredita provedena sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK/15 odnosno da je obračun proveden u skladu s metodologijom i postupkom propisanim odredbama ZIDZPK/15 koji propis je prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske te je u tom postupku odlukom od 4.4.2017. ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvaćen prijedlog većeg broja predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske jer da u opisanim okolnostima isti zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Stoga su stranke ovaj Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 od 10.2.2016. (list 20-26) sklopile na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku pa njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.).

25. Nadalje, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27.5.2026. jasno proizlazi da su stranke sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 od 10.2.2016. (list 20-26) iznova od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na valjan način uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope pa da je prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. ZOO-a na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika pri čemu je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e ZIDZPK/15 propisana detaljna, jasna i transparentna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji kao i sadržaj toga ugovora pa da je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 od 10.2.2016. (list 20-26) proučiti njegove odredbe. Osim toga se u skladu s navedenim navodi da primjena posebnog propisa tj. ZIDZPK/15 derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103653198 od 10.2.2016. (list 20-26) , a na način kako je to određeno u ZIDZPK/15.

26. Stoga, kako je tražbina tužitelja za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu podmirena, to je pod točkom V. izreke presude

1 8

odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.114,15 eur tj. za isplatu glavnice po osnovu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli te dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.030,91 eur tj. za isplatu glavnice po osnovu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve zajedno sa zateznom kamatom počev od 1.10.2015. do isplate jer tužitelju ove zatezne kamate sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 457/2025-21 od 27.5.2026., pripadaju samo do 30.9.2015. kao utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita.

27. Ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti jer je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i ništenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena tek u postupku kolektivne zaštite potrošača pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, nije protekao jer od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014., kao i od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., pa do 11.6.2019., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina.

28. Pri tome se napominje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare za cjelokupno potraživanje tužitelja na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a jer je taj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012. što znači da je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počela teći iznova, a napominje se i to da iz odredbe čl. 223. ZOO-a proizlazi da kamate, kao sporedna tražbina, zastarijevaju tek kada zastari glavna tražbina.

29. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja ističe se da tuženik ne ulazi u kategoriju potrošača niti je zbog tzv. negativne razlike do koje je došlo promjenom kamatne stope na niže od one koja je bila početno ugovorena narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka pri čemu se napominje da tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta nije ništa primio odnosno stekao radi čega niti nema ovakvu obvezu vraćanja tuženoj banci, kao jačoj ugovornoj strani, unatoč okolnosti što je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a u konkretnom slučaju je upravo tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope

1 9

ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača , čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to i utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ovakve ništetne ugovorne odredbe, nema pravo od tužitelja, kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

30. U odnosu na troškove postupka ističe se da bi odmjeravanje istih prema uspjehu u parnici, s obzirom na to da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi takva odluka o trošku bila prekomjerni teret za tužitelja, kao potrošača, koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva bi odluka dovela do ograničenja koje umanjuje bit prava potrošača na pristup sudu i mogla bi ga odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19). Stranke su uspjele u sporu djelomično i to tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice kao i sa zahtjevom za utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik u odnosu na zahtjev za isplatu glavnice. Međutim, u situaciji kada tužitelj postavlja kondikcijski zahtjev jer je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu, bez pregovaranja, unio nepoštene ugovorne odredbe, a s obzirom na vrijednost predmeta spora, to bi troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog ovih nepoštenih ugovornih odredbi. Naime, dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl.1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine br. 18/97, 6/99,14/02,13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) te znatno smanjenje iznosa toga potraživanja, kao rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svoga vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.12.2013. i Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz odluke Čolić protiv Hrvatske od 18.11.2021.). Osim toga, o sporovima kakav je predmetni - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZIDZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba u pogledu isplate glavnice bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

31. Slijedom navedenoga, odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 13.11.2019., 18.5.2020., 24.1.2024. i 29.4.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 3. za sastav podneska od 5.11.2025. u iznosu od 100,00 eur te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 15.11.2019., 5.3.2020., 18.5.2020., 24.1.2025. i 14.5.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 2.100,00 eur čemu je

2 0

pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 525,00 eur, dok trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu iznosi 53,09 eur, a trošak financijskog vještačenja iznosi 165,91 eur pa to sveukupno daje iznos od 2.844,00 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke rješenja i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška.

32. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 26.8.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

33. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

puta o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika