Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-3179/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Andreji Krstinić, odvjetnici iz Raba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 3. srpnja 2026., u prisutnosti pun. tužiteljice te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 26. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetna i bez pravnog učinka odredba iz točke 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu broj: 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20.01.2006. godine sklopljenim između tužitelja VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao Banke, u dijelu u kojem ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, i dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i plaćanje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20.01.2006. godine, isplati iznos od 7.267,40 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 01. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, od 01.siječn ja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - a, u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 12,83 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 16,33 EUR od 07.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,59 EUR od 02.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 20,56 EUR od 30.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,55 EUR od 28.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 15,52 EUR od 28.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 9,72 EUR od 14.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 5,90 EUR od 14.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 6,42 EUR od 28.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 9,08 EUR od 28.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 8,42 EUR od 30.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 7,25 EUR od 30.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 12,21 EUR od 30.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 15,51 EUR od 16.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 21,21 EUR od 01.03.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 20,42 EUR od 12.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 27,93 EUR od 14.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 36,60 EUR od 01.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 31,59 EUR od 14.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 54,80 EUR od 02.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 41,09 EUR od 01.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 72,12 EUR od 01.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 61,02 EUR od 02.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 53,11 EUR od 01.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 79,34 EUR od 10.01.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 97,41 EUR od 08.02.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 80,18 EUR od 10.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 80,91 EUR od 30.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 72,94 EUR od 12.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 88,62 EUR od 12.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 109,62 EUR od 13.07.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 133,28 EUR od 16.08.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 163,68 EUR od 08.09.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 120,54 EUR od 13.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 106,30 EUR od 11.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 110,63 EUR od 14.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 109,70 EUR od 09.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 119,24 EUR od 09.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 124,92 EUR od 09.02.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 125,90 EUR od 12.03.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 122,05 EUR od 10.04.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 124,05 EUR od 11.05.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 127,23 EUR od 13.06.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 123,65 EUR od 12.07.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 123,99 EUR od 10.08.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 116,27 EUR od 11.09.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 118,04 EUR od 10.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 124,10 EUR od 12.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 124,01 EUR od 14.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 125,19 EUR od 10.01.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 116,70 EUR od 11.02.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 117,08 EUR od 11.03.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 124,77 EUR od 09.04.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 116,82 EUR od 09.05.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 110,68 EUR od 13.06.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 107,97 EUR od 09.07.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 111,87 EUR od 09.08.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 114,30 EUR od 09.09.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 120,76 EUR od 10.10.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 119,02 EUR od 12.11.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 122,51 EUR od 09.12.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 120,31 EUR od 09.01.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 110,49 EUR od 10.02.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 113,10 EUR od 10.03.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 112,24 EUR od 11.04.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 108,84 EUR od 09.05.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 107,74 EUR od 11.06.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 108,85 EUR od 09.07.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 112,99 EUR od 12.08.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 115,07 EUR od 11.09.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 115,64 EUR od 16.10.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 118,26 EUR od 11.11.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 119,74 EUR od 11.12.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 119,28 EUR od 12.01.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 10.02.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 11.03.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 10.04.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 05.05.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 03.06.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 08.07.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 07.08.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 119,35 EUR od 11.09.2015. godine pa do isplate

sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20.01.2006. godine, isplati iznos od 5.961,89 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 01. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, od 01.siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 13,41 EUR od 30.09.2007. godine pa do isplate

- na iznos od 13,38 EUR od 28.11.2007. godine pa do isplate

- na iznos od 13,54 EUR od 28.12.2007. godine pa do isplate

- na iznos od 13,49 EUR od 28.01.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 13,72 EUR od 23.02.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 13,85 EUR od 28.03.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 53,18 EUR od 29.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 51,89 EUR od 28.05.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 51,37 EUR od 30.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 52,00 EUR od 30.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 51,06 EUR od 31.07.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 51,10 EUR od 31.08.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 51,80 EUR od 01.10.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 88,37 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 83,73 EUR od 29.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 89,17 EUR od 07.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 89,91 EUR od 02.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 90,12 EUR od 30.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 89,21 EUR od 28.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 88,96 EUR od 28.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 87,64 EUR od 14.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 86,76 EUR od 14.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 86,87 EUR od 28.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 87,46 EUR od 28.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 87,30 EUR od 30.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 87,02 EUR od 30.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 88,15 EUR od 30.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 88,88 EUR od 16.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 90,17 EUR od 01.03.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 89,98 EUR od 12.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 91,67 EUR od 14.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 93,63 EUR od 01.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 92,47 EUR od 14.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 97,73 EUR od 02.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 182,11 EUR od 01.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 102,04 EUR od 01.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 99,48 EUR od 02.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 97,65 EUR od 01.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 103,62 EUR od 10.01.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 90,28 EUR od 08.02.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 87,00 EUR od 10.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 87,11 EUR od 30.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 85,57 EUR od 12.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 88,53 EUR od 12.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 92,47 EUR od 13.07.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 96,92 EUR od 16.08.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 102,65 EUR od 08.09.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 94,46 EUR od 13.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 91,73 EUR od 11.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 78,42 EUR od 14.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 78,25 EUR od 09.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 79,74 EUR od 09.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,61 EUR od 09.02.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,72 EUR od 12.03.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,08 EUR od 10.04.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,35 EUR od 11.05.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,83 EUR od 13.06.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,22 EUR od 12.07.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,23 EUR od 10.08.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 78,96 EUR od 11.09.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 79,21 EUR od 10.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,13 EUR od 12.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,07 EUR od 14.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 80,22 EUR od 10.01.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,83 EUR od 11.02.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,85 EUR od 11.03.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 80,01 EUR od 09.04.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,82 EUR od 09.05.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 77,70 EUR od 13.06.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 77,23 EUR od 09.07.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 77,79 EUR od 09.08.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,13 EUR od 09.09.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 79,10 EUR od 10.10.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,76 EUR od 12.11.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 79,26 EUR od 09.12.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 78,76 EUR od 09.01.2014. godine pa do isplate

sve u roku od 15 dana

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelj ici iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 265,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.528,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 26. kolovoza 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 17. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom kao kreditorom sklopila dana 21. siječnja 2006. ugovor o kreditu broj 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod poslovnim brojem OU-109/06. Navela je da je člankom 2. ugovora tuženik joj se obvezao staviti na raspolaganje iznos od 113.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredit te da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju kuće. Sukladno članku 3. ugovora o kreditu na kredit u otplati da se obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,25 % dekurzivno godišnje, a promjenjivost kamatne stope da je utvrđena u članku 6. ugovora o kreditu. Navela je da je rok otplate ugovoren na 29 godina od stavljanja kredita u otplatu prema članku 4. ugovora o kreditu te se kredit otplaćuje u 348 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 632,91 CHF. Navela je da je tuženik tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama bez valjanih obavijesti, razjašnjenja i njezine suglasnosti pa je zbog takvih ništetnih i nepoštenih jednostranih odluka tuženika ista nezakonito mijenjana. Citirane odredbe ugovora o valutnoj klauzu li i kamatnoj stopi da su nepoštene i kao takve da su povrijedile njezina prava kao korisnika kredita jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kao trgovac nije nju kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti se o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Navela je da je Trgovački sud u Zagrebu u predmetu poslovni broj P - 1401/12 o kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa potrošača utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. Navedena presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. Navela je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 zaključeno da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Navela je da je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik u predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojim je glavnicu kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navela je da nije mogla s tuženikom pregovarati o odredbama ugovora nego samo prihvatiti unaprijed sastavljeni standardni tipski formulirani ugovor tuženika. Navela je da niti o jednoj odredbi ugovora se nije pojedinačno pregovaralo nego je jedino imala izbor takav kredit prihvatiti ili ne prihvatiti te da je navedeno u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja te da ju je stavljalo u neravnopravan položaj, a pored činjenice da nije bila informirana o rizicima koje nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF da nije raspolagala ni ostalim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Navela je da se poziva na pravna utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovora promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke kao i ništetnost odredbi kojim je ugovorena valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navela je da je s tuženikom dana 15. travnja 2006. sklopila aneks uz ugovor o kreditu broj 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim ugovorom da su stranke izmijenile odredbe u pogledu valutne klauzule kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorile kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela te da su stranke utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna. Ocjenu nedopuštenosti odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kad je kredit konvertiran da je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., a iz kojeg proizlazi da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Navela je da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita i sklapanjem aneksa nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno da joj nije u cijelosti nadoknađena šteta odnosno vraćeno s osnova stjecanja bez osnove u vidu preplaćenih kamata i preplaćenog osnova razl ike u valutnom tečaju.

1.1.Tužiteljica je podneskom od dana 5. veljače 2026., a nakon provedenog financijskog vještačenja preinačila tužbu, međutim navedenoj preinaci tuženik se nije protivio, odnosno upustio se u raspravljanje po preinačenoj tužbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu te naveo je da kako je tužba podnesena 17. lipnja 2019. da ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naveo je da tužiteljica nema pravni interes za utvrđivanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog dana 20. siječnja 2006. iz razloga što su te odredbe stavljene van snage i ne proizvode pravne učinke. Naveo je da su osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju on i tužiteljica zaključili aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti, obveze i kamatnim stopama te da su napravili konverziju kredita. Naveo je da su sklapanjem ugovora o kreditu tj. konverzijom u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužiteljice prema njemu, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Naveo je da tužiteljica nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključila aneks ugovora o kreditu tj. prihvatila je konverziju iz članka 19. b i članka 19. c ZID/ZPK, a osobito nema pravo ako aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke budući da nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Naveo je da smatra da su on i tužiteljica pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu obzirom da je tužiteljica mogla birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF i da je tužiteljica donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjena kamatne stope te valutna klauzula u CHF. Naveo je da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama pa da je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni ugovor o kreditu da sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke, pod kojim se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Naveo je da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena kao što je i danas sukladno odredbi članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Predmetne ugovorne odredbe da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer da je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Naveo je kako porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanje stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu pa da u trenutku sklapanja on nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Naveo je da iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer da nije razumno od njega očekivati da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je razumno zahtijevati od njega da isključivo on snosi valutni rizik. Naveo je da osporava tijek zateznih kamata i da se protivi financijskom vještačenju.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 306-42/2006, Aneks ugovora o kreditu, izračun konverzije, specifikaciju uplata za predmetni kredit, pregled prometa za predmetni kredit, obavijesti o promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, otplatni plan za predmetni kredit, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužiteljicu kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 306-42/2006, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kred ita sklopili istoga i to dana 20. siječnja 2006. na iznos od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima. Utvrđeno je da je rok otplate bio 29 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

3.2. Sporni su dijelovi odredbe čl.2, čl.3., čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od dana 20. siječnja 2006.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,25%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 31.01.2006. do 31.08.2007. iznosila 5,25%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. iznosila je 5,50%, od 29.02.2008. do 30.09.2008. iznosila je 6,20%, od 30.09.2008. do 30.11.2010. iznosila je 6,75%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. iznosila je 6,50%, od 30.09.2011. do 31.12.2013. iznosila je 6,30%, dok je od 31.12.2013. do 30.09.2015. iznosila 3,23%

5. U svom nalazu i mišljenju od 24. studenog 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 5.961,89 €. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 2.608,14 €. Riječ je o razlikama nastalim za vrijeme primjene zakonske kamatne stope od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 7.267,40 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 521,36 €. Nedovoljno umanjen iznos glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 5.218,13 € . Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama da nije dosegla iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđeni manjak da iznosi 2.394,12 € na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate tečaja i kamate (točke 1 i 3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 iznose 5.589,88 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo da bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 3 i 4. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

5.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 4. veljače 2026.

5.2. U svom očitovanju od dana 2. ožujka 2026. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da tuženik prigovora Nalazu i mišljenju te ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno obzirom vještak ne „obrazlaže način izračuna u istom.“ Navedeno da nije točno budući da je svaki izračun pojasnio prije svake tablice, a što da je i vidljivo u nalazu. Tuženik da ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Također da ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Navedeni prigovor, kao i ostali prigovori u podnesku da spadaju u prigovore pravne prirode, u koje da ne može ulaziti, jer se zapravo odnose na zadanu zadaću, a vještaci da postupaju prema zadaći suda, ne niti jedne strane u sporu te da je tako zadanu zadaću u cijelosti i ispunio.

5.3. Vještak je pozvan i na ročište dana 28. svibnja 2026., međutim sud je zabranio tuženiku pitanje "Koje računske operacije je koristio prilikom izrade nalaza i mišljenja odnosno da obrazloži metodu rada." i to iz razloga što se navedeno pitanje odnosilo na stručnost vještaka te prema stavu ovoga suda odgovor na isto ne bi dovelo do drugačijih utvrđenja u nalazu i mišljenju te mu je zabranio i pitanje "Je li u nalazu i mišljenju utvrdio postojanje razdoblja u otplati kredita u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od iznosa navedenih u početnom otplatnom planu i ukoliko je, je li ih potom uračunao u svoj izračun." budući navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja na stranici 13, 15 i 19.

6. Tužiteljica je u svome iskazu navela da je od none odnosno bake dobila jednu staru nekretninu koja je izgrađena 1925. te da su ona i suprug počeli živjeti u istoj, međutim kako baš zbog starosti iste nisu bili uvjeti za život u njoj, da su je odlučili adaptirati te da je uzela predmetni kredit za adaptaciju te nekretnine koja da je bila njezina stambena nekretnina. Navela je da nekretnina nije bila za najam te na adresi iste nikad nije bilo registrirano nikakvo trgovačko društvo. Navela je da se vjenčala 2005., a 2006. da su uzeli predmetni kredit upravo da riješe svoje stambeno pitanje.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 20. siječnja 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 306- 42/2006 predmet kojeg je iznos od 113.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 29 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 5,25% godišnje koja kamata se obračunava primjenom dekurzivne metode te nije sporno da je u odredbi čl.6 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti p romjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od kolovoza 2008. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 5,25% povisivao tako da je kamatna stopa od 31.08.2007. do 29.02.2008. iznosila 5,50%, od 29.02.2008. do 30.09.2008. iznosila je 6,20%, od 30.09.2008. do 30.11.2010. iznosila je 6,75%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. iznosila je 6,50%, od 30.09.2011. do 31.12.2013. iznosila je 6,30% te je intervencijom zakonodavca kamatna stopa smanjena i od 31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila je 3,23%.

11. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.2, čl.3, čl.4 i čl.6 ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju od rujna 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 5.961,89 EUR-a i iznosa od 7.267,40 EUR-a također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 20. siječnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 5- tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljica kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime sporna odredba čl.6 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,25%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.2 i čl.4 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, naknade za korištene kredita, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 20. siječnja 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.6 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.2, čl.3 i čl.4 Ugovora o kreditu od dana 20. siječnja 2006.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

42. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

43. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

44. Kako je tuženik u razdoblju od rujna 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 5.961,89 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 7.267,40 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužiteljica ne osporava, dok ga tuženik u cijelosti osporava u podnesku od dana 4. veljače 2026., nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,25% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore te očitovanje vještaka, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u toč. II. i III. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

45. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.2. čl.3, čl.4 i čl.6 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od listopada rujna 2007. pa do rujna 2015.

46. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

47. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen dana 29. ožujka 2016. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika. Utvrđeno je da je čl. 2 ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita (ovdje tužiteljica), tim Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 62.503,86 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 0,00 kn te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da manjak na dan 30.9.2015. iznosi 2.361,42 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama.

48. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

49. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ogranič iti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

50. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

51. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

52. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

52.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

52.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 17. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od rujna 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

52.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

53. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18)

54. Vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 2.608,14 €. Riječ je o razlikama nastalim za vrijeme primjene zakonske kamatne stope od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatila 521,36 €.

54.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelj ice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

54.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

54.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika k redita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelj ice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelj ice.

54.4. Tuženik je na ročištu dana 14. studenog 2024. istaknuo i prigovor radi u iznosu od 265,00 eura. Međutim valja navesti da na strani same tužiteljice (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala. Slijedom navedenog valjalo je u cijelosti odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

55. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer da su zajedno s tužiteljicom predmetnu tužbu trebali podnijeti i sudužnici, međutim stav je ovoga suda da isti nije osnovan i to iz razloga što je upravo tužiteljica korisnica kredita te će utvrđenja u predmetnom postupku u odnosu na nju obuhvaćati i sudužnike.

56. Valja navesti da tuženik nije tužiteljici osporio status potrošača.

57. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na sedam ročišta i to šest u iznosu od 200,00 eura za svako i jedno u iznosu od 100,00 eura (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja četiri podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 575,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 3.528,09 eura.

57.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 26. kolovoza 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika