Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1014/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-13 od 23. veljače 2026., te žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-6 od 15. listopada 2025. na sjednici održanoj 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-13 od 23. veljače 2026. u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika kao osnovana i preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-6 od 15. listopada 2025. na način da se vrijednost predmeta spora određuje u iznosu od 680,95 EUR.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-13 od 23. veljače 2026. u dosuđujućem dijelu pod stavkom III. izreke za iznos od 856,18 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate.

III. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-13 od 23. veljače 2026. u dosuđujućem dijelu pod stavkom III. izreke, preko iznosa od 856,18 EUR do iznosa od 1.079,63 EUR, dakle za iznos od 223,45 EUR, te se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija.

IV. Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2025-13 od 23. veljače 2026. u dijelu pod stavkom III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude i rješava:

Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 93,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 26. kolovoza 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6,

OIB:14036333877 da tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 23,44 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 156-138/2006 od 3. kolovoza 2006. sklopljenog između tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, kao prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja u dijelu čl. 5. glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''.

II. Nalaže se Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 680,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2006. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužiteljici ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2.1. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod stavkom III. izreke kojim nije prihvaćen njen zahtjev za naknadu troškova pristupa na ročište za objavu presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava propisanih čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih razloga i prihvati zahtjev za naknadu troškova pristupa na ročište za objavu presude u cijelosti. Traži troškove sastava žalbe.

2.2. Protiv prvostupanjske presude i posljedično protiv odluke o troškovima postupka žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih razloga i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužiteljice je osnovana. Žalba tuženika je djelomično osnovana, samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 680,95 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prvenstveno, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama je nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita, i prednik tuženika kao kreditor 3. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 156-138/006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine; a kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 88.900,00 CHF; da je odredbom čl. 5. st. 2. ugovora određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, a koja tzv. ulazna naknada je naplaćena prilikom isplate kredita 11. kolovoza 2006. u iznosu od 680,95 EUR.

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj ica sklopila predmetni ugovor radi kupovine stana, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu čl. 3., čl. 59., čl. 81., 83., 84 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 680,95 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na čl. 1115. ZOO.

12. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da za tražbinu na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Prvenstveno, valja istaknuti da su neosnovni žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama ZZP/03 za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirala kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora, ali i iz iskaza tužiteljice iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju stana, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pri tome okolnost što je nekoliko godina nakon sklapanja tog ugovora tužiteljica u stan "preselila" obrt sama po sebi nije odlučna niti ne upućuje na drugi zaključak. Stoga je po stavu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju svrhu i cilj sklapanja predmetnog ugovora koja se odnosila na zadovoljavanje tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, propisana čl. 84. ZZP/03, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18. Međutim, u navedenom slučaju vrijedi predmnjeva jer je tužiteljica s tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe.

19. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

20. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

21. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

22. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi na ime troškova obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

23.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "jednokratnim troškovima obrade ", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

23.2. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita i ne može se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što je uključena u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

23.3. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su čl. 1021. ZOO definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.

24. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi prednik tužiteljice prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

27. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj prednika tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kred ita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

29. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 5. st. 2. tog ugovora, tužiteljica preuzela i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih uz izradu Ugovora (navedeno u čl. 5. 3. Ugovora). Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koju nije potkrijepio stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

30. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

31. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna.

32. Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.).

33. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove tzv. ulazne naknade jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

34. Naime, ovdje valja ukazati na već izraženo, ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

35. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

36. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je naplaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 680,95 EUR, to je valjalo obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

37. Nadalje, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu.

38. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I.i II. izreke.

39. U odnosu na odluku o troškovima postupka opravdano tuženik tvrdi da je pogrešno po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 15. listopada 2025., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.400,00 EUR. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 680,95 EUR, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 680,95 EUR (stavak I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

40. U skladu sa odredbom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. i 107/25.), a prema vrijednosti predmeta spora od 680,95 EUR tužiteljici na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pripada za sastav tužbe (Tbr. 7/1) i podneska od 13. lipnja 2025. (Tbr.8/1) te pristup na 2 ročišta (Tbr.9/1) po 150,00 EUR, uz PDV u iznosu 150 EUR te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR i presudu u iznosu 53,09 EUR – sveukupno 856,18 EUR s pripadajućom zateznim kamatama na temelju čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 151. st. 3. ZPP. Preko iznosa od 856,18 EUR do iznosa od 1.079,63 EUR, za iznos od 223,45 EUR, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova nije osnovan jer je bez uporišta u odredbi čl. 155. st. 2. ZPP i primjeni Tarife, a što znači da je vezano za taj dio po prvostupanjskom sudu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te je na temelju čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučeno kao pod stavkom II. i III. izreke ovog rješenja.

41. S druge strane, osnovano tužiteljica potražuje trošak pristupa na ročište za objavu presudu, koji je tužiteljici valjalo priznati u iznosu od 93,75 EUR u smislu Tbr. 9/3, Tbr.46 i Tbr. 54. Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.), te je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod stavkom IV. izreke ovog rješenja.

42. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je odlučeno kao pod stavkom V. izreke ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP)

43. Tužiteljici je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 23,44 EUR u smislu Tbr. 10/4, Tbr.46 i Tbr. 54. Tarife (VPS žalbe – 125,00 EUR) a prema uspjehu tužiteljice u žalbi (75%), o kojem trošku je odlučeno kao pod stavkom VI. ovog drugostupanjskog rješenja. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu jer spisu ne prileži dokaz da je ista plaćena (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 236/2023-2 od 28. ožujka 2023.).

U Varaždinu, 26. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec