Poslovni broj: Usž-1294/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička 32, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4249/2023-8 od 14. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4249/2023-8 od 14. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Gradonačelnika, Grada Zagreba, klasa: UP/II-551-06/23-014/108, urbroj: 251- 02-01/001-23-5 od 10. srpnja 2023. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, klasa: UP/I-551-06/22-013/927, urbroj: 251-09-22- 1/004-23-8 od 30. ožujka 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zamijenjeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa: UP/I- 551-06/16-013/856, urbroj: 251-10-01-16-2 od 10. studenoga 2016. na način kako je određeno izrekom tog rješenja.

3. Protiv presude prvostupanjskog suda tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbi, podnosi zahtjev za izuzeće sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji su sudjelovali u postupcima radi ocjene zakonitosti Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Ističe da je prvostupanjski sud počinio procesnu povredu odredbe članka 121. Zakona o upravnim sporovima jer je povrijedio kogentna pravila o objavi presude. Naime, ističe da je na ročištu zakazanom za objavu presude dana 14. siječnja 2026. sud tek pročitao i u zapisnik unio izreku presude, dok nije ni na koji način obrazložio istu. Ističe da navedena činjenica kratkog obrazloženja presude nedvojbeno proizlazi iz zapisnički konstatiranog trajanja ročišta za objavu presude, a koje je trajalo jednu minutu. Navodi kako joj nije na očitovanje dostavljen spis upravnog postupka unatoč tome što je isto tražila podneskom od dana 19. studenoga 2025. Ističe da joj sud nije ostavio dovoljno vremena za uvid u spis predmeta unatoč tome što joj je na raspravi održanoj dana 15. prosinca 2025. omogućio uvid u spis tuženika. Smatra da je obrazloženje presude prvostupanjskog suda nejasno te da se iz tog razloga presuda ne može ispitati. Ovo iz razloga jer iz rješenja tuženika ne proizlazi o kojem je to točno pravnom lijeku, odnosno o kojem je to njezinom prigovoru odlučeno budući da je podnijela prigovor temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, ali i prigovor na temelju odredbe članka 122. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da se prvostupanjski sud paušalno poziva na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske budući da predmet ovog postupka nije opći akt već pojedinačni upravni akt kojeg prvostupanjski sud nije ocijenio. Prvostupanjski sud ukazuje na točku 124. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u kojoj taj sud ističe da Odluka 29/21 ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti. Također ističe da upravni akt nije donesen u kogentnom roku propisanom Odlukom, odnosno najkasnije 19 dana nakon 27. veljače 2023., a na što se sud samo paušalno očituje. Ukazuje na odredbu članka 13. Zakona o općem upravnom postupku te ističe da se pravomoćna odluka kojom je stranka stekla neko pravo odnosno kojoj su stranci naređene neke obveze može poništiti ukinuti ili izmijeniti samo u slučaju propisanim zakonom, a Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja nije zakon zbog čega se na njoj ne može temeljiti pobijano rješenje koje se može izmijeniti samo pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o općem upravnom postupku o izvanrednim pravnim lijekovima. Navodi da u postupku nije proveden test razmjernosti između zaštite prava tužiteljice i javnog interesa, a što je tuženik bio dužan učiniti. Konačno nije točno da je tužiteljica paušalno prigovarala vjerodostojnosti potpisa na rješenju tuženika, odnosno da je isto bilo usmjereno samo na odugovlačenje postupka zbog čega smatra da joj je onemogućeno osporavanje u upravnom sporu vjerodostojnosti odnosno istinitosti javne isprave. Predlaže žalbu usvojiti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog dijela upravnog spora.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. i 39/26. dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Ovaj Sud nije našao osnovan prigovor tužiteljice da se presuda prvostupanjskog suda ne može ispitati. Ovo stoga što iz obrazloženja osporene presude proizlazi da isto sadrži jasne i dostatne razloge kao i sve propisane elemente sukladno odredbi članka 119. stavka 5. ZUS-a. Osim toga prvostupanjski je sud odlučio i očitovao se o svim pravno relevantnim tužbenim navodima tužiteljice, dajući pritom ocjenu svih prigovora i okolnosti bitnih za odbijanje tužbenog zahtjeva.

8. U odnosu na prigovor tužiteljice vezano za pravilnost održavanja ročišta za objavu presude, ukazuje se tužiteljici da iz zapisnika s ročišta za objavu osporene presude od 14. siječnja 2026. proizlazi da je istom pristupila odvjetnička vježbenica zaposlena kod odvjetnika, opunomoćenika tužiteljice te je zapisnik potpisala bez ikakvih primjedbi na isti. Stoga naknadno isticanje prigovora kojima se osporava pravilnost održanog ročišta za objavu presude nije od utjecaja na zakonitost osporene presude

9. Nadalje, u odnosu na navod da tužiteljici nije omogućen uvid u spis tuženika, ističe se da joj je nesporno dostavljen odgovor na tužbu tuženika na koji se ona očitovala podneskom od 19. studenoga 2025. Tuženik je dokumentaciju koja se odnosi na predmetni upravni spis dostavio sukladno odredbi članka 48. stavak 4. ZUS -a, odnosno u obliku u kojem je on vođen te je tužiteljica sukladno odredbi članka 113. ZUS-a u svako doba imala mogućnost izvršiti uvid u predmetni sudski spis koji sadrži i spis tuženika. Međutim, iz spisa predmeta ne proizlazi da se ikad koristila svojim pravom i fizički pristupila uvidu u predmetni spis iako je imala dovoljno vremena za izvršiti uvid računajući od dana podnošenja tužbe do dana održavanja ročišta za raspravu (više od dvije godine), naročito imajući u vidu okolnost da isti opunomoćenik zastupa mnogobrojne tužitelje u sporovima iste činjenične i pravne osnove koji se vode protiv istog tuženika pred istim upravnim sudom.

10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da su rješenjem tijela prvog stupnja od 30. ožujka 2023. zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, klasa: UP/I-551-06/16-013/856, urbroj: 251-10-01-16-2 od 10. studenoga 2016. na temelju odredbe članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22., dalje: Odluka/22) na način kako je to točno propisano odredbom članka 3. i 4. Odluke/22 kojom su izmijenjene odredbe članka 5. i 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18. i 20/21.) sve detaljno navedeno u izreci i obrazloženju rješenja tijela prvog stupnja. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja tijela prvog stupnja, dok je prvostupanjski sud u povodu tužbe tužiteljice rješenje tuženika kao pojedinačni upravni akt ocijenio zakonitim uz obrazloženje kakvo je u presudi dano. Stoga nije osnovan navod tužiteljice da iz obrazloženja presude nije vidljivo o kojem je prigovoru riječ u konkretnom slučaju.

11. Treba istači da je naprijed navedena Odluka/22, na temelju koje je doneseno rješenje tijela prvog stupnja, kao i rješenje tuženika, bila predmetom ocjene zakonitosti te su presudom Suda poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, a koju presudu je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka poslovni broj: U-III-1744/2023 od 21. studenoga 2023.).

12. Nadalje, glede prigovora tužiteljice da pobijani akt nije donesen u Odlukom propisanom prekluzivnom roku treba reći da je rok propisan odredbom članka 6. Odluke/22 procesni instruktivni rok istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. Osim toga, pravilno navodi prvostupanjski sud da je rješenjem Suda poslovni broj: Usoz- 143/2022-15 od 12. prosinca 2022. obustavljeno izvršenje naprijed navedene Odluke/22 koja obustava izvršenja nastupa danom donošenja rješenja i traje do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti tog općeg akta, koji je, kao što je već navedeno, ocijenjen zakonitim presudom Suda poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. pa za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno tijelo nije smjelo postupati po istoj.

13. Prigovor tužiteljice da se pravomoćni akti kojim je stranka stekla određeno pravo mogu poništiti, ukinuti, ili izmijeniti samo putem izvanrednih pravnih lijekova u slučajevima propisanim zakonom, a da Odluka/22 nije zakon te se na njoj ne može temeljiti pobijano rješenje nije osnovan. Naime, odredbom članka 130. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično, između ostalog, ako je to dopušteno zakonom. Međutim, navedeno treba tumačiti na način da se to odnosi samo na situaciju u kojoj je riječ o pravima stečenim na temelju zakona. Pravo uređeno zakonom i stečeno primjenom zakona, po prirodi stvari nije dopušteno ukinuti pravnim aktom niže pravne snage od zakona, već samo zakonom. Ako je riječ o pravu stečenom isključivo na temelju nekog drugog propisa, odnosno općeg akta, rješenje se smije ukinuti ako je to dopušteno propisom odnosno općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Protivno bi bilo svakoj logici da zakonodavac smije mijenjati ili ukidati prava koja dodjeljuje zakonom, a da lokalni „zakonodavac“ nema isto pravo u području i svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom).

13.1. S tim u vezi valja reći da je u usporedivoj situaciji u pravomoćnim presudama ovog Suda poslovni broj: Usž-4322/2022 od 22. ožujka 2023. i Usž-3384/2022 od 15. ožujka 2023. ocijenjena zakonitim intervencija u pravomoćnim aktom priznato pravo. Radilo se o primjeni Odluke o novčanoj pomoći za opremu novorođenog djeteta („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 17/17.) na temelju koje je priznato i prestalo pravo na novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta čime je suštinski (u situaciji u kojoj je pravo priznato na temelju općeg akta, bez zakonske osnove) opći akt „izjednačen“ sa zakonom.

14. Osim toga, naglašava se da u situaciji u kojoj neko pravo (u ovom slučaju čak ne pravo, nego novčana pomoć) priznato općim aktom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave bez da je za to postojala zakonska obveza, kao u konkretnom slučaju, priznavanje takvog prava odnosno davanje neke druge beneficije isključivo je izraz volje jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da prizna pravo odnosno dodijeli beneficiju. U takvoj situaciji općenormativni akt kojim se priznaje pravo odnosno daje beneficija treba smatrati „zakonom“, a što vrijedi i za sve izmjene i dopune kao i ukidanje takvog općeg akta. Takav općenormativni akt u svemu je usporediv sa zakonom (sadrži apstraktne i generalne norme), osim po donositelju. Osim toga treba reći da je na temelju odredbe članka 2. stavka 1. ZUP-a upravna stvar određena i kao stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava na temelju općeg akta.

15. Nadalje, nisu osnovani prigovori tužiteljice da je predmetnim odlukama povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. Naime, u presudi ovog Suda poslovni broj: Usoz-143/2022 od 27. veljače 2023. kojom su odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22 koju je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.) istaknuto je da je Sud u već ranijoj presudi ocijenio legitimnim cilj koji je Grad Zagreb želio postići donošenjem Odluke/21 imajući na umu nepobitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, te nije našao da bi Odlukom/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti pa s obzirom da se u Odluci/22 razdoblje primanja naknade skraćuje s ranijih 15 na 7 godina zaključio da je u tom dijelu primjenjiv stav Suda iz ranije presude (točka 35.). U konačnici je ocijenjeno da je donošenjem Odluke/22 postupljeno u skladu sa stajalištem Suda iz pravomoćne presude, poslovni broj: Usoz- 8/2022-68 od 5. srpnja 2022. te da je donositelj navedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točke 51. do 56.).

16. Konačno, u odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze (grafološko vještačenje) ističe se da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi niti dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. i 4. ZUS-a). Osnovano prvostupanjski sud nije proveo predloženi dokaz grafološkog vještačenja budući da i po ocjeni ovog Suda, tužiteljica osim što paušalno prigovara vjerodostojnosti potpisa na rješenju tuženika, isto ničim nije dovela u sumnju. Posljedično tome, nije dovela u sumnju ni vjerodostojnost javne isprave. Naime, ovaj Sud ističe da sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ZUS-a sud upravni spor treba provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućiti zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te odluku donijeti u razumnom roku, u skladu s kojim načelom je prvostupanjski sud i postupio u konkretnom slučaju.

17. Zaključno se napominje da su rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 29 Su-230/2026-45 od 10. lipnja 2026. te rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su IV-182/2026-2 od 30. lipnja 2026. odbijeni zahtjev za izuzeće u žalbi navedenih sudaca ovog Suda kao i predsjednice istog.

18. Slijedom navedenog, trebalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u točki I. izreke, dok se odluka o troškovima žalbenog dijela upravnog spora (točka II. izreke) temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 26. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić