Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-172/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupane po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave, održane 14. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 26. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2003 od 23. travnja 2003., zaključenog između tužitelja SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznos 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) jednokratno, unaprijed".

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 150,00 EUR (sto pedeset eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. travnja 2003. pa do isplate, po stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , a sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,55 EUR (devetsto osamdeset jedan euro i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. kolovoza 2026. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 23. travnja 2003. sa Slavonskom bankom d.d., Osijek, kao prednikom tuženika, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2003 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 EUR, prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate od deset godina, uz uvjete i način kako je to određeno Ugovorom o kreditu.

1.1. Tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, te da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače i dominantne ugovorne strane, te da tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Naveo je da se prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Tužitelj je nadalje naveo da je tuženik u Ugovor o kreditu, koji je bio tipa uzmi ili ostavi, ugradio odredbu čl. 6., koja glasi: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznos 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) jednokratno, unaprijed".

1.4. Tužitelj je naveo da mu je tuženik prilikom isplate predmetnog kredita naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno obavljanje bankarskih usluga, u iznosu od 150,00 EUR (1.130,82 kn), i to 28. travnja 2003.

1.5. Nadalje je naveo da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom o kreditu utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva, niti da mu je točno prezentirao koje će tuženik troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita , pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti da mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi tih naknada u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

1.6. Tužitelj je naveo da se u pogledu predmetne naknade za obradu kredita radilo o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer je to bila odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naveo je da je takav način određivanja naknada potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, i da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je stoga takva odredba Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja, te posljedično tome ništetna.

1.7. Tužitelj je naveo da jednako tako tuženik prije zaključenja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je stoga predmetna odredba Ugovora o kreditu, protivna kogentnim odredbama ZZP-a, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

1.8. Tužitelj je naveo da sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe.

1.9. Nadalje je naveo da sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vri jednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka, određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.10. Tužitelj je zaključno naveo da je tuženik temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, naplatio 28. travnja 2003. od tužitelja iznos od 150,00 EUR, čime je tuženik jednostranim i protupravnim postupanjem stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 150,00 EUR, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja; te da tužitelj stoga ima pravo na povrat tog iznosa.

1.11. Tužitelj je naveo da radi navedenog ovim tužbenim zahtjevom, temeljem odredbi čl. 1111. st. 1., i čl. 1115. ZOO-a, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja po osnovi ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u vidu naknade za obradu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja naknade pa do isplate.

1.12. Tužitelj na temelju naprijed izloženog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznos i 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) jednokratno, unaprijed"; te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 150,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. travnja 2003. pa do isplate; kao i da tuženik tužitelju naknadi troškove predmetnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, s tim da je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da ne spori da je od tužitelja 28. travnja 2003. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 150,00 EUR (1.130,82 kn).

2.1. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

2.2. Tuženik je nadalje naveo da je Ugovor o kreditu zaključen u travnju 2003., i da je tužitelj njime dobio na raspolaganje iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, i da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u neznatnom dijelu od 1,50% od iznosa kredita (odnosno u iznosu od 1.130,82 kn); ta da je stoga u slučaju ništetnosti sporne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu (što tuženik osporava), riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 107. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje u tekstu: ZOO/78), slijedom čega tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

2.3. Tuženik je naveo da tužitelju osporava i status potrošača u predmetnom postupku.

2.4. Tuženik je nadalje naveo da je u čl. 6. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te da smatra da je stoga te činidba na koju se tužitelj obvezao, a u vezi koje je naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, u potpunosti određena.

2.5. Tuženik je naveo da je u skladu sa odredbom čl. 1066. st. 2. ZOO/78-a, kojom je propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, imao pravo naplatiti od tužitelja kao korisnika kredita troškove obrade kredita koji čine uvjete davanja kredita, a koji uključuju i troškove obrade kredita.

2.6. Tuženik je nadalje naveo da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (dalje u tekstu: EKS), a da je to kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Istaknuo je da je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke, dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a, te da se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti.

2.7. Tuženik je naveo da je odredbom čl. 173. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj: 84/02) propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, te da je u pogledu Ugovora o kreditu tuženik navedenu obvezu ispunio.

2.8. Tuženik slijedom navedenog smatra da je članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz EKS, pa da stoga za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Istaknuo je i da se takva naknada izrijekom navodi u odredbi čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14, dalje u tekstu: Pravilnik), kojom je propisano da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, te naknadu/premiju za osiguranje potraživanja.

2.9. Tuženik je u pogledu tužiteljevih tvrdnji o nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, naveo da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva, razumljiva i nedvosmislena. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. Ugovora o kreditu istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, te da je ista svakako i razumljiva i nedvosmislena. Naveo je da je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. ZZP- a.

2.10. Tuženik je naveo da su o spornoj odredbi Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te da su tužitelju kao klijentu tuženika stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, kao i da je tuženik pritom postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Tuženik pri tome ukazuje i na odredbu čl. 296. st. 3. ZOO-a, kojom je propisano da se odredba istog članka, stavka 1., ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj, slijedom čega tuženik smatra da sporna odredba Ugovora o kreditu nije i ne može biti ništetna. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, te da je stoga tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu iskazao svoju volju za sklapanjem istoga pod predočenim uvjetima.

2.11. Tuženik je nadalje naveo da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). Naveo je da je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019., Sud Europske unije zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Naveo je da je Sud Europske unije zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, te da je razlog za to izuzimanje u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Naveo je da je prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.

2.12. Tuženik se u prilog njegovim tvrdnjama pozvao i na sudsku praksu izraženu u presudama: Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-2/2021 od 28. travnja 2022., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 2437/2022 od 24. svibnja 2023., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023, , Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-230/2023-3 od 9. veljače 2023., Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-517/2018 od 5. ožujka 2020., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.

2.13. Tuženik je prigovorio i vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, navodeći da je ista suviše visoko određena, uzimajući u obzir da se tužbom potražuje isplata iznosa od 150,00 EUR.

2.14. Tuženik je zaključno naveo da slijedom navedenog, a posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu sporne naknade i dostavljenu sudsku praksu, predlaže sudu da odbije tužbu i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj se u podnesku od 13. svibnja 2026. očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, navodeći da su svi prigovori tuženika iz odgovora na tužbu pravno i činjenično neosnovani te protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

3.1. Tužitelj je glede tuženikovog prigovora u pogledu vrijednosti predmeta spora, naveo da u predmetnoj tužbi osim isplate iznosa od 150,00 EUR, traži i utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita, odnosno za obavljanje bankarskih usluga. Tužitelj je istaknuo da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode prvenstveno u pogledu deklaratornog zahtjeva, a podredno u pogledu zahtjeva za isplatu, odnosno da se dokazi izvode vezano za više tužbenih zahtjeva. Naveo je da stoga vrijednost spora u predmetnom postupku čini deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 150,00 EUR, što čini vrijednost predmeta spora koja je određena prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, u ukupnom iznosu od 1.477,23 EUR, a sve sukladno odredbama čl. 35. i čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj se u prilog navedenog pozvao i na sudsku praksu iz odluke Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2796/2024 od 19. ožujka 2025., i odluke Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-768/2024 od 10. travnja 2025.

3.2. Tužitelj je u odnosu na tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine naveo da se u ovoj pravnoj stvari radi o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju nema propisanog zastarnog roka. Tužitelj se pri tome pozvao na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-3202/2023 i broj U-3204/2023. od 13. i 14. lipnja 2024., u kojima su odbijene ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d., te je potvrđen stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da utvrđenjem ništetnosti, potrošač (u ovom slučaju tužitelj) ima pravo na obeštećenje i nije u zastari potraživanja, i da mu zastarni rok počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti.

3.3. Tužitelj je također osporio i tuženikove navode iz odgovora na tužbu da je sporna odredba Ugovora o kreditu dopuštena i jasna; te je tužitelj naveo da se radi o nedozvoljenoj i ništetnoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuju veliku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a kako je to pobliže naveo u podnesenoj tužbi. Tužitelj se pritom pozvao i na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., navodeći da je u istima utvrđeno da su nepoštene i ništetne "ugovorene" naknade za obradu kredita, te da se moraju vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, uz obračun zateznih kamata.

3.4. Tužitelj je naveo da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Nadalje, da je isti pravni stav zauzeo i Sud Europske unije u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Tužitelj je istaknuo da ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. ZZP-a, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog, standardnog ugovora trgovca.

4. U predmetnom postupku provedeni su slijedeći dokazi: uvidom u Ugovor o kreditu, s otplatnim planom, uvidom u Pravilnik, uvidom u Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u predmetnom postupku nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 EUR prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika (Slavonske banke d.d. Osijek) važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od deset godina.

6.1. Među strankama nije sporna visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporno da je tuženik po osnovi odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja 28. travnja 2003. iznos od 150,00 EUR (1.130,82 kn) na ime naknade za obavljanje bankarskih usluga, što čini naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita.

6.2. Među strankama nije sporna niti pasivna legitimacija, odnosno nije sporno da je Slavonska banka d.d. Osijek prednik tuženika - Addiko bank d.d. Zagreb.

7. Među strankama je u predmetnom postupku sporno je li ništetna ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) jednokratno, unaprijed", te da li ta odredba proizvodi pravne učinke.

7.1. Sporno je i ima li tužitelj pravo na povrat odnosno isplatu iznosa od 150,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. travnja 2003. pa do isplate, a koji iznos je tuženik naplatio od tužitelja po osnovi naprijed navedene naknade.

7.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, kao i ima li tužitelj u predmetnom postupku status potrošača, te je sporna i vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj.

8. Sud je u skladu s odredbama čl. 37. st. 1. ZPP-a, i čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP), na pripremnom ročištu održanom 10. lipnja 2026. prihvatio i odredio vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.477,23 EUR, iz razloga što se tužba sastoji više tužbenih zahtjeva, i to deklaratornog tužbenog zahtjeva za koji se prihvaća da vrijednost predmeta istoga iznosi 1.327,23 EUR, te kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 150,00 EUR, što zbrojeno iznosi 1.477,23 EUR. O takvom načinu računanja vrijednosti predmeta spora postoji i identična sudska praksa izražena primjerice u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 54 P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

9. Tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine nije osnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da se odluka suda u pogledu predmetne tužbe odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji kao posljedica proizlazi iz utvrđenja ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe; glede predmetne tužbe nije niti počeo teći zastarni rok, odnosno nije po osnovi zastare prestalo pravo tužitelja iz predmetnih tužbenih zahtjeva.

10. U odnosu na spornu činjenicu pitanja ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije po jedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 81. st. 3. ZZP-a, propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.1. Odredbom čl. 83. ZZP-a, propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a, propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Vijeće Europskih zajednica donijelo je 5. travnja 1993. Direktivu 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), čija je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (čl. 1. Direktive).

11.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom čl. 3. st. 2. Direktive propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive propisano je da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. U pogledu navedenog, svoje stajalište izrazio je i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

11.2. Odredbom čl. 4. st. 1. Direktive propisano je da ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom čl. 7. st. 1. Direktive propisano je da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprječavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

11.3. U presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-26/2013, od 30. travnja 2014., navedeno je da čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u predmetnom slučaju znači da potrošaču u ugovoru moraju biti na jasan i transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju jasnih, točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze u vezi prijevremene otplate kredita.

11.4. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o svim ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

11.5. Praksa Suda Europske unije iz predmeta poslovni broj C-26/2013 od 30. travnja 2014., odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti potrošača da utječe na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača, Direktiva obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako se bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. U hrvatskom zakonodavstvu ta materija je prvenstveno regulirana odredbama ZZP-a.

12. Tužiteljica je prilikom provođenja dokaza njezinim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. srpnja 2026., iskazala da joj je 2003. bio potreban kredit radi završetka kuće, te da je radi ostvarivanja tog kredita otišla u poslovnicu tadašnje Slavonske banke d.d. u [adresa]. Iskazala je da je sa njom u banku došao i njezin suprug AN, te da su rekli kakav kredit im je potreban, pa da su potom sa djelatnikom banke dogovorili da po osnovi njenih primanja, koja je tada imala kao djelatnica u Fotocentru u [adresa], može ostvariti kredit u iznosu od 10.000,00 EUR, za namjenu adaptacije obiteljske kuće. Iskazala je tom prilikom sa djelatnikom banke osim iznosa kredita dogovorila samo još rok otplate kredita i iznos rate, te da joj pri tome nije išta rečeno od strane djelatnika banke da će za realizaciju kredita bita dužna platiti banci i naknadu za obavljanje bankarskih usluga. Iskazala je da je nakon tog prvog dolaska u banku, bila pozvana ponovo u banku nakon nekoliko dana, kada je bio pripremljen ugovor o kreditu, da ga dođu potpisati ona kao korisnik kredita te njen suprug AN kao sudužnik. Iskazala je da su došli u dogovoreno vrijeme, te da im je predočen ugovor o kreditu, koji su potom odnijeli na ovjeru potpisa kod javnog bilježnika Kate Marošević u [adresa]. Iskazala je da kada su došli taj drugi put u banku, da im niti tada od strane djelatnika banke nije išta rečeno o obvezi plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga, te da na to nisu bili upozoreni niti od strane javnog bilježnika prilikom ovjere predmetnog ugovora. Iskazala je da im je prije potpisivanja i ovjere ugovora, isti predočen, ali da se ne sjeća da li su ga imali priliku i pročitati, jer da su odmah upućeni na potpisivanje ugovora, odnosno nošenje na ovjeru istoga kod javnog bilježnika. Iskazala je da u svakom slučaju, ako je i čitala nešto od tog ugovora, da svakako nije uočila odredbu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga, jer da jeste, da bi se toga sigurno sjećala. Iskazala je da je prilikom isplate kredita vidjela da im je isplaćeno nešto manje novaca od onog iznosa na koji je kredit glasio, ali da nije znala da je to zbog toga što im je naplaćena naknada za obavljanje bankarskih usluga, te da je smatrala da će im možda kasnije biti dodatno isplaćeno i to što im u trenutku isplate kredita nije bilo isplaćeno. Iskazala je da je prije nekoliko mjeseci, odnosno prije podizanja predmetne tužbe, čula od kolegice sa posla da je toj kolegici naplaćena takva naknada, te da je potom posumnjala da je i njoj naplaćena ta naknada prilikom realizacije predmetnog ugovora o kreditu, i da se onda obratila odvjetnici, te podnijela predmetnu tužbu. Tužiteljica je iskazala i da u vrijeme realizacije predmetnog ugovora o kreditu nije bila obrtnica, niti je imala ikakvu firmu, već da je dakle bila samo djelatnica u fotografskoj radnji, a također da niti njezin suprug nije bio obrtnik, niti je imao ikakvu firmu, i da su sredstva od predmetnog kredita utrošena za adaptaciju njihove obiteljske kuće, koju nisu ikada iznajmljivali, niti su ostvarivali ikakve prihode od te kuće.

13. Iskaz tužitelja je po ocjeni ovog suda bio uvjerljiv, iskren, jasan i nedvosmislen, bez uočenih elemenata neodlučnosti ili kontradiktornosti, te mu sud stoga u cijelosti poklanja vjeru.

13.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi utvrđenje suda da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije imao priliku i mogućnost pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, koja odredba je bila unaprijed formulirana, te da stoga tužitelj nije imao mogućnost niti utjecati na njezin sadržaj.

14. Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru b ilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 295. st. 2. ZOO-a, propisano je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

14.1. Odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/78-a, propisano je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom st. 3. istog čl., propisano je da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.

15. Na temelju iskaza tužitelja i uvida u Ugovor o kreditu, a napose njegovu odredbu čl. 6., ocjena je suda da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika (tuženikovog prednika) kao sastavni dio standardnog ugovora o nenamjenskom kreditu, odnosno da je činila dio općih uvjeta ugovora sadržanih u formalnom (tipskom) Ugovoru o kreditu; te da zbog toga tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. Pri tome valja navesti da tuženik, na kojemu je na temelju odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, teret dokaza o istome, nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu.

17. S obzirom da se po utvrđenju suda o spornoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije imao ikakvu mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, kao i da je od tužitelja po osnovi iste nesporno naplaćena naknada za obradu kredita odnosno naknada za obavljanje bankarskih usluga, u iznosu od 150,00 EUR, 28. travnja 2003.; ocjena je suda da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.1. Tužitelj pri tome nedvojbeno ima status potrošača, budući da je po osnovi Ugovora o kreditu tužitelj, koji u vrijeme realizacije Ugovora o kreditu nije bio obrtnik, ishodio kreditna sredstva koja su mu bila potrebita za adaptaciju obiteljske kuće; a odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu se stoga na temelju odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, smatra nepoštenom, te je kao takva na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP- a ništava.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/78-a), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav (priroda) onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a (čl. 210. st. 1. ZOO/78-a), propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO-a (čl. 210. st. 2. ZOO/78- a), propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a (čl. 210. st. 3. ZOO/78-a), propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. (čl. 104. st. 1. ZOO/78-a) i odredbi čl. 1111. ZOO-a (čl. 210. ZOO/78-a), dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 150,00 EUR, koji je primio odnosno naplatio od tužitelja na temelju odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu.

20.1. Pri tome valja navesti da se po ocjeni suda u predmetnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a (čl. 107. st. 2. ZOO/78-a), na koju se poziva tuženik, a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Naime u predmetnom slučaju radi se o tužbi koja je podnesena na temelju odredbi ZZP-a, napose odredbi čl. 81. ZZP-a, koje se odnose upravo na zaštitu potrošača u slučaju da potrošački ugovori sadrže (pojedine) nepoštene odredbe, u smislu kojih nepoštenost i posljedično tome ništavost pojedine ugovorne odredbe, kao što je u ovom predmetu slučaj sa odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu, nije opravdano smatrati zabranom manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a (čl. 107. st. 2. ZOO/78-a).

21. Tuženik je u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a (čl. 277. st. 1. ZOO/78-a), dužan tužitelju naknaditi i potraživanu zateznu kamatu, koja po osnovi odredbe čl. 1115. ZOO-a (čl. 214. ZOO/78-a), teče od dana kada je od tužitelja naplaćena sporna naknada i kada je tuženik kao nepošteni stjecatelj stekao naplaćeni iznos naknade (150,00 EUR), odnosno kako to tužitelj potražuje od 28. travnja 2003. pa do isplate.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladna vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju je tako priznat potraživani trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 981,55 EUR, a koji se odnosi na slijedeće radnje: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. i Tbr. 54. OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 13. svibnja 2026. kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 10. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. srpnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), te za pristup tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude održano 26. kolovoza 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. i Tbr. 54. OT-a). Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 55,00 EUR.

22.1. Tužitelju je na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, na dosuđeni parnični trošak dosuđena i potraživana zatezna kamata, koja teče od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate.

23. Zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u ukupnom potraživanom iznosu od 500,00 EUR, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz razloga što je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

24. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Županji 26. kolovoza 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje.

2. Tuženik po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba.