Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-959/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od su tkinja Tanje Novak Premec, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima u Križevcima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., [adresa], OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-935/2025-10 od 14. svibnja 2026., na sjednici održanoj 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-935/2025-10 od 14. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bro j 3210207687, broj kreditne partije 7103731930, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca pod posl. brojem OV-6541/2007 dana 12. srpnja 2007. godine, a koji ugovor je sklopljen između tužiteljice ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, u dijelu članka 2. točke 6. Ugovora pod naslovom Kamate i naknade, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473 da tužiteljici ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.254,64 eur (tisuću dvjesto pedeset i četiri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, odnosno od 14. svibnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih razloga i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe kojoj je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a na temelju koje odredbe je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu).

6. Prvenstveno, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama je nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. srpnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu; a kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF; da je odredbom čl. 2. toč. 6. ugovora ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te da je na temelju te odredbe tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu).

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti citirane odredbe ugovora, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj živi sa svojim roditeljima , da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su joj bili pojašnjeni struktura, način obračuna te visina naknada niti na koje usluge tuženika se te naknade odnose.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu čl. 3., čl. 59., čl. 81., 83., 84 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je citirana odredba predmetnog ugovora, nepoštena i ništetna, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe.

11. Vezano za pitanje pravnog interesa tužiteljice da vodi parnicu samo radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe, kao i žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni čl. 187. st. 2. ZPP, valja navesti da je odredbom čl. 187. st. 1. ZPP propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Odredbom čl. 187. st. 2. ZPP propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

12. U konkretnom slučaju tužiteljica ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost odredbe sadržane u čl. 2. toč.6. predmetnog Ugovora o kreditu. Njen pravni interes se sastoji u tome da će moći nakon pravomoćnog utvrđenja ništetnosti utužene odredbe Ugovora o kreditu u posebnoj parnici potraživati isplatu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te u potpunosti ovisi o dispoziciji tužiteljice da li će isplatu potraživati u istoj parnici u kojoj je tužila na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe ili će to učiniti u posebnoj parnici.

13. Nadalje, valja istaknuti da su neosnovni žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama ZZP/03 za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirala kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora, ali i iz iskaza tužiteljice iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za adaptaciju nekretnine u kojoj živi sa svojom obitelji, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je po stavu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju svrhu i cilj sklapanja predmetnog ugovora koja se odnosila na zadovoljavanje tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o spornooj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetn im naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, propisana čl. 84. ZZP/03, jer da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18. Međutim, u navedenom slučaju vrijedi predmnjeva jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe.

19. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

20. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne odredbe u smislu pokrivanja stvarnih troškova koje je tuženik imao pri obradi konkretnog zahtjeva i odobravanja kredita, niti to proizlazi iz pukih tvrdnji da se radilo o gotovinskom kreditu.

21. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su čl. 1021. ZOO definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.

22. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

23. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

24. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 2. toč. 6. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se odnosi, pri čemu nije odlučno što ih tuženik sada u žalbi nabraja, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o plaćanju naknada prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa naplaćene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

27. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, tužiteljica preuzela i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih uz izradu Ugovora. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknada koje nije potkrijepio stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao bilo kakve stvarno pružene usluge i/ili nastale troškove.

28. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 2. toč. 6. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna.

29. Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju svih naknada i troškova, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnose ove naknade i troškovi odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge.

30. S obzirom da je tužiteljica uspjela u parnici, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka koji su dosuđeni na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje: Tarifa). Pri tome treba reći da na naznačeni iznos vrijednosti predmeta spora tuženik nije prigovorio, već tek u žalbi, a niti je sud po službenoj dužnosti tako naznačenu vrijednost predmeta spora izmijenio svojim rješenjem, pri čemu se naznačena vrijednost predmeta spora može se mijenjati samo na jedan od načina iz odredbe članka 40. ZPP (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-1306/2010-2 od 26. veljače 2013.). Dakle, obzirom na sadržaj navedene odredbe čl. 40. ZPP prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je kao vrijednost spora uzeo iznos koji je tužiteljica naznačila u tužbi, obzirom da je predmet spora deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a ne kako to tuženik stipulira potencijalni kondemnatorni zahtjev za isplatu naplaćene naknade koji bi posljedično bio relevantan za određivanje vrijednos ti predmeta spora. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio trošak sastav podneska od 29. prosinca 2025. jer se u smislu Tbr . 8/1 Tarife radi o obrazloženom podnesku, kao i trošak pristupa na pripremno ročište u smislu Tbr.9/1 Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 855/2021 od 1. veljače 2023. i Rev- 545/2025-2 od 11. veljače 2026.), trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr.9/3 Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.), kao i plaćeni trošak sudske pristojbe na presudu u punom iznosu prema rješenju prvostupanjskog suda P-935/2025-11 od 14. svibnja 2026. (list 101- 102 spisa) jer tužiteljica nije koristila privilegij iz čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.).

31. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio.

U Varaždinu, 26. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec