REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-701/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – Regionalni ured u Splitu, OIB: 02958272670, Split, Obala kneza Branimira 14, protiv tuženika TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Draganu Marinu, odvjetniku u Makarskoj, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-60/2024-2 od 17. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-429/2022-10 od 3. travnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-429/2022-13 od 15. studenog 2023., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačavaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-60/2024-2 od 17. prosinca 2024. u točki I., III. i IV. i presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-429/2022-10 od 3. travnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-429/2022-13 od 15. studenog 2023. na način da se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 976,64 eura.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem istog suda od 15. studenog 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.132,46 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, u roku od 15 dana.
2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:
„I. Odbija se žalba tuženika TZ kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-429/2022-10 od 3. travnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-429/22-13 od 15. studenog 2023. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – Regionalni ured u Splitu iznos od 8.104,37 eura sa zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 98,32 EUR od 22. studenog 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. siječnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. veljače 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. ožujka 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. travnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. svibnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. lipnja 2018. od isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 24. srpnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. kolovoza 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. rujna 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. listopada 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. studenog 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. siječnja 2019. do isplate
- na iznos od 309,00 EUR od 21. veljače 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. travnja 2019.do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. svibnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 21. lipnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. srpnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. kolovoza 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. rujna 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. listopada 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. studenog 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. prosinca 2019. do isplate
- na iznos od 280,91 EUR od 21. siječnja 2020. do isplate.
II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28,09 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2020. do isplate te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.
III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod st. I. izreke glede stope zatezne kamate na dosuđeni iznos od 8.104,37 eura i sudi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju plati zateznu kamatu tekuću:
- na iznos od 98,32 EUR od 22. studenog 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2017. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. siječnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. veljače 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. ožujka 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. travnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. svibnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. lipnja 2018. od isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 24. srpnja 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. kolovoza 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. rujna 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 23. listopada 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. studenog 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 21. prosinca 2018. do isplate
- na iznos od 309,01 EUR od 22. siječnja 2019. do isplate
- na iznos od 309,00 EUR od 21. veljače 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. travnja 2019.do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. svibnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 21. lipnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. srpnja 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. kolovoza 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 24. rujna 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. listopada 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 22. studenog 2019. do isplate,
- na iznos od 309,00 EUR od 23. prosinca 2019. do isplate
- na iznos od 280,91 EUR od 21. siječnja 2020. do isplate
po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u povodu izjavljene žalbe u iznosu od 376,64 eura, kao neosnovan.“.
3. Ovaj je sud rješenjem poslovnog broja Revd-2736/2025-2 od 26. studenoga 2025. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:
„Ima li rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kojim se utvrđuje prestanak statusa odnosno prava osiguranika, učinak rješenja iz čl. 147. st. 2. toč.1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: 80/13, 137/13, 98/19, 33/23 - dalje: ZOZO) kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje osiguraniku nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu?“.
4. Tuženik je povodom tog rješenja, protiv drugostupanjske presude podnio reviziju u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP).
5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode tuženika te predlaže reviziju odbiti.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat nepripadno isplaćene naknade s osnova rada s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, izvršene tuženiku u razdoblju od 23. listopada 2017. do 31. prosinca 2019. u iznosu od ukupno 8.132,46 eura.
8. U postupku je utvrđeno:
- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: UP/I-502-06/14- 05/108 od **.**.2016. TZ ocu RZ priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju,
- da je iz kompjuterskog ispisa osiguranika i osiguranih osoba zavoda razvidno da je majci djeteta SZ prestao radni odnos sa danom 22.10.2017.,
- da je iz rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj R1 Ob -118/18 od 04. svibnja 2018. pravomoćno dana 28. srpnja 2018. razvidno da je razveden brak SZ i TZ, te da će zajedničko dijete RZ stanovati s majkom,
- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: UP/I-502-06/20- 05/80, ur. broj: 338-17-01-02-20-04 od 28. veljače 2020. utvrđen prestanak prava na rad s polovicom radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju tuženiku, TZ OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ocu djeteta RZ rođ. **.**.2001. i to sa danom 22. listopada 2017.
9. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je rješenjem tužitelja od 28. veljače 2020. utvrđeno da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju s danom 22. listopada 2017., da je to rješenje uredno dostavljeno tuženiku, da mu je u više navrata upućen zahtjev za povrat nepripadno isplaćenih iznosa, na što se tuženik oglušio, slijedom čega je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti nepripadnu isplatu, odnosno platiti navedeni iznos tužitelju. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari jer se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji počinje teći od dana donošenja rješenja kada je tužitelj ovlašten od tužene potraživati vraćanje isplaćene svote, u konkretnom slučaju od 28. veljače 2020. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. travnja 2022., to je sud prvog stupnja utvrdio da je ista podnesena unutar propisanog zastarnog roka.
10. Drugostupanjski sud u pretežitom dijelu potvrđuje prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO, budući da se u ovom slučaju sukladno odredbi čl. 147. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: 80/13, 137/13, 98/19 - dalje: ZOZO), primjenjuju zastarni rokovi propisani odredbama čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a. Nadalje navodi da je zastara počela teći pravomoćnošću rješenja od 28. veljače 2020. kojim je utvrđeno da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena pa s obzirom na to da je tužba podnesena 7. travnja 2022., razvidno je da nije protekao zastarni rok od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO -a.
10.1. Drugostupanjski sud obrazlaže kako u smislu čl. 147. st. 2. toč. 1. ZOZO upravo rješenje od 28. veljače 2020. kojim je utvrđeno da je tuženiku prestalo pravo na rad s polovicom punog radnog vremena ima učinak rješenja kojim je utvrđeno da je tuženiku isplaćeno primanje koje mu nije pripadalo, odnosno koje mu je pripadalo u manjem opsegu.
11. Takvo pravno shvaćanje ne prihvaća ovaj sud.
12. Nesporno je da je tužitelj donio rješenje klasa: UP/I-502-06/20-05/80, ur. broj: 338- 17-01-02-20-04 od 28. veljače 2020. kojim je utvrđen prestanak prava na rad s polovicom radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju tuženiku, TZ OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ocu djeteta RZ rođ. **.**.2001. i to sa danom 22. listopada 2017.
13. ZOZO međutim propisuje u čl. 147. st. 2. toč. 1. da tražbine naknade štete, u smislu odredbi Zakona, zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a rokovi zastare tražbina naknade štete počinju teći u slučajevima iz čl. 135. i čl. 138. st. 1. ovoga Zakona, od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu.
13.1. Takvo rješenje tužitelj nije donio već je donio rješenje kojim se samo utvrđuje prestanak prava na rad s polovicom radnog vremena.
14. Stoga odgovor na pitanje zbog kojeg je tuženiku dopuštena revizija u predmetnoj stvari glasi:
Rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kojim se utvrđuje prestanak statusa odnosno prava osiguranika nema učinak rješenja iz čl. 147. st. 2. toč.1. ZOZO kojim se utvrđuje da isplaćeno primanje osiguraniku nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu.
15. Valja međutim istaknuti da je ocjena ovog suda da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo donoseći prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu.
16. Naime, nesporno je do isplate nepripadne i nepravilne novčane potpore i naknade na koju tuženik nije imao pravo došlo pogreškom nadležnog tijela odnosno pogreškom samog tužitelja, pa u duhu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u primjeni čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17
- dalje: Konvencija), zahtjev za povrat nepripadno isplaćene naknade koja je isplaćena pogreškom nadležnog tijela predstavlja prekomjeran teret za tuženika te povredu čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju, kada stranka nije ni na koji način doprinijela tome da joj se isplati nepripadna novčana naknada odnosno potpora. Pri tome, s obzirom na to da je tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pravna osoba s javnim ovlastima nadležna za isplatu utuženih naknada i potpora, nije bilo razumno zaključiti da je tuženiku bilo poznato ili moralo biti poznato da mu se isplaćuje naknada i potpora u iznosima većim od iznosa naknade i potpore na koje je imala pravo u utuženom periodu (tako i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018. te presuda u predmetu Uzelac i Đekić protiv Hrvatske od 4. lipnja 2020., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4749/201 od 9. ožujka 2022.).
17. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju, reviziju tuženika valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.
18. S obzirom da su po reviziji tuženika preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu sa čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1., čl. 163. i čl. 164. st. 1. ZPP.
18.1. Tuženiku pripada trošak zastupanja na ročištima 17. siječnja 2023., 21. veljače 2023. i 14. ožujka 2023. svaki u iznosu od 200,00 eura ( Tbr. 9/1 OT), sastav žalbe u iznosu od 248,86 eura (Tbr. 10/1 OT), pristojbe na žalbu u iznosu od 127,78 eura, što ukupno iznosi 976,64 eura.
Zagreb, 25. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
