Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-650/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7009/2024-12 od 27. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7009/2024- 12 od 27. ožujka 2026. pod stavkom I., II. te III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj nadoknaditi tužitelju BJ trošak parničnog postupka u iznosu od 382,72 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom III. izreke u dijelu kojim je tuženoj naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate te pod stavkom IV. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužitelj BJ sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju BJ da tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 228,26 EUR-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj:178-50-3282398 sklopljenog 22. veljače 2006. između tužitelja i tužene koja glasi:“ /treće/ naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju BJ iznos od 314,61 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2006. do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate (stavak III. izreke) dok je tužena odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. do isplate (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,30 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Tužena prije svega u žalbi tvrdi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer se prvostupanjski sud nije očitovao na sve prigovore tužene.

5.1. Naprijed iznesenim tvrdnjama tužena nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer protivno navodima žalbe pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužene, tuženoj je omogućeno raspravljati o predmetu spora te je osigurano načelo kontradiktornost i postupka. Prvostupanjska presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud prvog stupnja obrazložio je na valjan i prihvatljiv način pa stoga nije nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna već je jasna, određena i neproturječna i zbog čega ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem iste tuženoj bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6. Nadalje, i spitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili 22. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 178-50-3282398 radi kupnje osobnog vozila na iznos od 15.370,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te da je čl. 3. ugovoreno da se u iznosu od 3,30% iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada prilikom prvog korištenja kredita, te da je po toj osnovi tužitelj isplatio tuženoj iznos od 314,61 EUR-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tužene, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

9. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9.1. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u sm islu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 314,61 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor tužene o zastari potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), pa time nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 326.a i 186. c ZPP na koju također u žalbi ističe tužena.

16. Međutim, odlučujući o troškovima parničnog postupka sud prvoga stupnja pogrešno je odlučio o visini vrijednosti predmeta spora utvrđujući ga primjenom odredbe čl. 37. st.1. ZPP u iznosu od 1.641,83 EUR-a, pri čemu kao vrijednost deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti utvrđuje iznos od 1.327,22 EUR-a, a kao vrijednost kondemnatornog zahtjeva za isplatu iznos od 314,61 EUR-a.

16.1. Naime, prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda u slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, dakle u konkretnom slučaju to je iznos od 314,61 EUR-a (takvo stajalište zauzeto je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026., poslovni broj Su IV-100/2026-3 Zagreb od 2. lipnja 2026).

17. Imajući u vidu navedeno, tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP valjalo priznati kao opravdan trošak sastava tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), sastav podneska od 15. rujna 2025. 25 bodova (Tbr.8/1), pristup ročištu 19. rujna 2025. 25 bodova (Tbr. 9/1) te ročištu 19. veljače 2026. 25 bodova (Tbr.9/1) što ukupno iznosi 100 bodova ili 200,00 EUR-a što uvećano za 25% PDV-a na taj iznos ili 50,00 EUR-a te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR-a i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR-a sveukupno iznosi 382,72 EUR-a.

18. Stoga je valjalo djelomično odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu i sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom

II. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Tuženoj je valjalo priznati trošak sastava žalbe po Tbr.10/1 Tarife u iznosu od 125 bodova ili 250,00 EUR-a. No, kako je sa žalbom uspjela u omjeru od 51,81% to joj je za sastav iste valjalo priznati 129,52 EUR-a što uvećano za 25% PDV-a ili 32,38 EUR- a te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 EUR-a sveukupno iznosi 228,26 EUR-a.

U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić