Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-709/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička Cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1162/2025-13 od 21. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1162/2025-13 od 21. travnja 2026. u točkama I.,II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012335916 od 13.03.2007. sklopljenog između tužitelja OU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

- u čl. 12.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna).'

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici OU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 132,72 eur sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2007. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Djelomično se odbija tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 8,19 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2007. do isplate te u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 132,72 eur za razdoblje od 13. ožujka 2007. do 10. srpnja 2007.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici OU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 323,42 eur sa zateznim kamatama od 21. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik navodeći da pobija predmetnu presudu u cijelosti i to zbog svih zakonom propisanih razloga ( sadržajno pobijajući istu u točkama I.,II. i IV. izreke. Smatra da u obrazloženju ne postoje valjani razlozi zbog kojih sud nije prihvatio navode tuženika o tome da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik smatra da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva jer se jednostavnim čitanjem odredbe može shvatiti koje protučinidbe se plaćaju (jasno iz samog naziva) te koji je njezin ekonomski doseg (svaki prosječan potrošač sposoban je izračunati postotak od ukupnog iznosa kredita). Činjenica da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori ne znači da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Presuda ne sadrži pojedinačnu procjenu načela savjesnosti i poštenja tuženika prilikom unošenja u ugovor predmetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao niti o neravnoteži koju je ta odredba navodno unijela u predmetni ugovorni odnos. Sud propušta obrazložiti temeljem kojih izvedenih dokaza je utvrdio da je tuženik u konkretnom slučaju postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na tužitelju je teret dokaza da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što tužitelj nije dokazao. Zbog toga se zaključak o ništetnosti (kao posljedici eventualne nepoštenosti) ne može ispitati. Nadalje, nije pojašnjeno iz kojeg dokaza i kojih utvrđenih činjenica proizlazi da je upravo u konkretnom slučaju sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Značajna neravnoteža u pravima i obvezama mora postojati u svakom pojedinom slučaju da bi se pojedina odredba uz ispunjenje drugih pretpostavki mogla smatrati ništetnom. Činjenica da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi automatski do utvrđenja da je sporna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu. Ocjena o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare ne može se ispitati, jer je tužitelj 14. lipnja 2019. pred naslovljenim sudom pokrenuo postupak pod posl.br.: P-9898/2019 radi utvrđenja ništetnosti odredbi istog ugovora o kreditu. Tužitelj se tada pozvao na iste odredbe ZZP-a na koje se poziva i u ovom postupku, a bio je zastupan po punomoćniku odvjetniku. Nedvojbeno je tužitelj već tada znao odnosno morao znati da je prema njegovim navodima ništetna i odredba 12.3. predmetnog ugovora o ulaznoj naknadi. Po stavu tuženika nesporno proizlazi da je tužiteljevo potraživanje u zastari s obzirom da je čak i prije 14. lipnja 2019. znao da je predmetna odredba o ulaznoj naknadi ništetna i da je od tog trenutka svakako protekao zastarni rok, pa tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Nije obrazloženo iz kojeg dokaza proizlazi da je tuženik bio nepošten od dana stjecanja predmetnih iznosa. Budući da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, tuženik prigovara i dosuđenom trošku. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da se naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka zajedno s troškom za sastav žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

5. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.3. ugovora o kreditu broj 9012335916 od 13. ožujka 2007. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju te odredbe

- da je iz Ugovora o kreditu broj: 9012335916 utvrđeno da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita 13. ožujka 2007. u iznosu od 79.139,88 CHF (čl.1.), s namjenom za kupnju stana (čl. 2.), da je čl. 12.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna)

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj je kredit trebao za kupnju stana u kojem živi

- da se ne sjeća da bi joj u banci itko spominjao naknadu

- da je u vrijeme sklapanja kredita bila učiteljica, a da je cijeli iznos kredita utrošen na kupnju stana

- da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik OPG-a ili trgovačkog društva

- da joj njezin osobni bankar nije pojasnio odredbe ugovora, da je čitala ugovor o kreditu, ali neke stvari da se ne mogu razumjeti ili predvidjeti

- da je tužiteljica kao korisnik kredita imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da iz dijela sporne odredbe 12.3. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 1.000,00 kuna, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna

- da tuženik nije dokazao da je odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora u navedenom dijelu određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi

- da je iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati

- da je tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti

- da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici

- da je utvrđeno da tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog

- tužiteljici su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu

- da je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih

- da sporna odredba nije određena niti odrediva, pa je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava

- da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a

- da je osnovan tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu kako je presuđeno u točki I izreke presude, temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29)

- da je tuženik učinio nespornom činjenicu da je tužiteljica 11. srpnja 2007. na ime naknade za obradu kredita platila iznos od 1.000,00 kn

- da je tužiteljica podneskom od 27. svibnja 2025. zahtijevala isplatu iznosa od 132,72 eur sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2007. do isplate

- da visina u pogledu iznosa od 132,72 eur među strankama nije sporna dok se u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva u dijelu radi isplate tuženik usprotivio povlačenju tužbe

- da nije osnovan prigovor zastare

- da sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se izvrši uvid u spis naslovnog suda poslovni broj P-9898/2019, na okolnost da je u navedenom postupku tužiteljica 14. lipnja 2019. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi istog ugovora, te da je znala odnosno da je morala znati da je predmetna odredba o ulaznoj naknadi ništetna

- da sud smatra da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi

- da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem

- da je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao djelomično osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 132,72 eur sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2007. do isplate.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno, a najviše 1.000,00 kuna (slovima: tisuću kuna).

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,00% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje - dalje: ZOO), te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, - dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim Ugovor o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 132,72 EUR naplaćen temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka uplate, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, tj. bez valjane pravne osnove.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I.,II. i IV. izreke.

19. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka III. izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina