Poslovni broj: 19 Kž-597/2023-4

 

Poslovni broj: 19 Kž-597/2023-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene A. M.., zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: 34 K-2417/2021-4 od 3. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Prihvaća se djelomično žalba optužene A. M. te se njenim prihvaćanjem i po službenoj dužnosti preinačuje pobijana presuda na način da se izriče:

 

              Optužena A. M. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

k r i v a   j e

 

             

              što je u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017. u Z., kao direktor i odgovorna osoba trgovačkog društva A.-P. j.d.o.o. sa sjedištem u Z., L. 3, u namjeri da trgovačkom društvu A.-P. j.d.o.o. pribavi nepripadnu materijalnu dobit prikratom novčanih sredstava po osnovu poreza na dodanu vrijednost, koja pripadaju Državnom proračunu Republike Hrvatske, iako trgovačko društvo A.-P. j.d.o.o. nije bilo upisano kao obveznik u sustav PDV-a, izdavala račune sa obračunatim PDV-om koji su bili prijavljeni u sustavu fiskalizacije Porezne uprave, a za koje račune nije podnijela prijavu poreza na dodanu vrijednost nadležnoj poreznoj upravi iako je ostvarila promet u 2016. godini od 387.597,20 kn, niti se prijavila poreznoj upravi radi upisa u Registar obveznika PDV-a, postupivši protivno članku 90. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te članku 186. stavku 1. i 3. Pravilnika o porezima na dodanu vrijednost, svjesna da više nije mali porezni obveznik, te nije ni proknjižila obvezu u poslovnim knjigama za trgovačko društvo i nije platila porez na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 47.448,59 kn za 2016. godinu, suprotno članku 85. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, za koji je iznos pribavila nepripadnu imovinsku korist trgovačkom društvu A.-P. j.d.o.o. Z. i oštetila državni proračun Republike Hrvatske,

dakle, s ciljem da potpuno izbjegne plaćanje poreza u slučaju obvezne prijave ne prijavi prihod, predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja za utvrđivanje porezne obveze, pa zbog toga dođe do neutvrđenja porezne obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna,

 

čime je počinila kazneno djelo protiv gospodarstava – utaju poreza ili carine - opisano u članku 256. stavka 1. KZ/11.,

 

te se na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11

 

o s u đ u j e

 

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 (ŠEST) MJESECI.

 

Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženoj A. M. se

 

i z r i č e

 

UVJETNA OSUDA

 

te se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08) dosuđuje se imovinskopravni zahtjev oštećenoj Republici Hrvatskoj u iznosu od  6.297,51 euro / 47.448,59 kuna koji iznos je, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, optužena A. M., OIB: ... iz Z., R. c., dužna platiti u roku od 30 (trideset) dana od pravomoćnosti presude u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, dok se s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 22.405,51 euro / 168.814,31 kuna oštećena Republika Hrvatska upućuje u parnicu.

 

II              Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optužene A. M. te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom suda prvog stupnja optužena A. M. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11 (valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio naznačiti broj „Narodnih novina“ 61/15, a da je umjesto broja 101/17 pogrešno napisao broj 70/17) na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude te je na temelju istog zakonskog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da joj je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1.              Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 (sud prvog stupnja je propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) u svezi s čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93., 34/99., 52/00., 118/03., 146/08., 137/09., 152/11. – pročišćeni tekst, 111/12., 68/13., 40/19. i 34/22. – valja primijetiti da  je sud prvog stupnja i ovdje propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećenoj Republici Hrvatskoj u iznosu od 216.262,90 kune / 28.703,01 euro, te je određeno da taj iznos optužena A. M.. ima uplatiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

1.2.              Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 optuženica je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna / 132,72 eura.

 

2.               Protiv te presude je optužena A. M. putem branitelja M. B., odvjetnika, pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači na način da je oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu „na ponovni postupak i odluku“.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-707/2023 od 9. listopada 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

5.              Žalba je djelomično osnovana.

 

6.              Optuženica smatra da je prvostupanjski sud počinio „povredu pravila kaznenog postupka“, odnosno ustvari bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, jer nije postupio u skladu s odredbama čl. 9. st. 1. i čl. 459. st. 1., 4. i 5. ZKP/08 te da je ostvario bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08. Valja, međutim odgovoriti žaliteljici da su prigovori koje iznosi u potkrjepu ove tvrdnje u pretežitom dijelu činjenične naravi i odnose se na sudsku ocjenu dokaza (npr. da su predmetni dokazi vrednovani selektivno, da nije izveden niti jedan dokaz koji nedvojbeno tereti optuženicu, da sud prvog stupnja svoju odluku temelji na pretpostavci, a ne na nedvojbeno utvrđenim činjenicama i da nije uzeo u obzir argumentaciju optuženice, te nije u potpunosti utvrdio činjenice), što se ne može podvesti pod ovu žalbenu osnovu, budući da prigovori takve vrste zapravo spadaju u domenu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u nastavu ovog obrazloženja.

 

6.1.              Suprotno stavu žaliteljice pobijana pisana presuda odgovara onoj koja je izrečena i ima uvod, izreku i obrazloženje (čl. 459. st. 1. ZKP/08), a u obrazloženju su iznijeti razlozi za svaku točku presude (čl. 459. st. 4. ZKP/08).

 

6.2.              U obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja je postupio u skladu s obvezom iz čl. 459. st. 5. ZKP/08, a svoj prigovor da o njenom obrazloženju nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama te da su dani razlozi nejasni i proturječni, zbog čega se ista ne može ispitati, optuženica de facto nije ničime argumentirala. Naime, u tom dijelu žaliteljica samo djelomično reproducira zakonsku odredbu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 koju, međutim, ne konkretizira.

 

6.3.              U sklopu žalbene osnove „pogrešne primjene materijalnog prava“, a ispravno, prema zakonskoj terminologiji povrede kaznenog zakona, optuženica prigovara da pobijana presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju postupala s izravnom namjerom utaje poreza, što ustvari potpada pod žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, a ne povrede kaznenog zakona. No suprotno takvoj primjedbi ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud obrazložio ovu odlučnu činjenicu u točki 15. obrazloženja osporene presude, tako da niti u tom segmentu nije ostvarena bitna postupovna povreda iz naprijed naznačene zakonske odredbe.

 

6.4.              Stoga predmetna žalba iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

 

7.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

 

8.              Budući da se predmetna inkriminacija de facto sastoji od dva segmenta, od kojih se prvi odnosi na utaju poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV), a drugi na utaju poreza na dohodak i prireza na porez za Grad Z., valja na ovome mjestu konstatirati da će se ovaj žalbeni sud u sklopu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja baviti samo prvim dijelom inkriminacije koji se tiče utaje PDV-a, dok će drugi dio biti obrazložen u nastavku u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

 

9.              Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede utaje PDV-a optuženica u žalbi u bitnome ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja o postojanju njene namjere na počinjenje ovog dijela inkriminacije, jer inače ne bi fiskalizirala sve izdane račune u ukupnom iznosu koji prelaze prag za ulazak u sustav PDV-a (godišnji prihod od preko 300.000,00 kn), već bi pazila da ostane „ispod radara“, tim više što joj je puno lakši put bio da nastavi izdavati račune bez PDV-a. Ujedno žaliteljica ističe da je svjedok I. K., čiji je računovodstveni ured vodio knjigovodstvo za optuženičino trgovačko društvo A.-P. j.d.o.o. Z., sam potvrdio da nije na vrijeme obavijestio poreznu upravu o ulasku spomenutog društva u sustav PDV-a, te da je ona (žaliteljica) kao laik, bez knjigovodstvenog i poreznog znanja, upravo stoga angažirala profesionalnog knjigovođu, čiji zadatak je bio da obavijesti poreznu upravu o svim relevantnim činjenicama i podnese potrebne prijave.

 

10.              Ponajprije valja odgovoriti žaliteljici da propust upisa njena trgovačkog društva u sustav PDV-a ili kašnjenje u provedbi tog upisa ne predstavlja bitno obilježje bića kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11. Ono što je relevantno za ovaj gospodarski delikt su, između ostalog, objektivne činjenice je li optuženičino društvo u inkriminiranom razdoblju bilo porezni obveznik s osnove PDV-a i je li u tom kontekstu bila podnesena porezna prijava za ostvaren promet u 2016., a obje te činjenice su u konkretnom slučaju nepobitno utvrđene. Optuženičino trgovačko društvo A.-P. j.d.o.o. Z. je u 2016. ostvarilo prihod veći od 300.000,00 kn, točnije 387.597,20 kn, a porezna prijava za PDV nije podnesena. Isto tako je nesporan dug s osnove neplaćenog PDV-a prema državnom proračunu Republike Hrvatske za 2016. u iznosu od 47.448,59 kn, odnosno sada 6.297,51 euro. Iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je netko drugi u spomenutom trgovačkom društvu  umjesto optužene A. M., kao direktorice i odgovorne osobe u tom društvu, morao podnijeti spomenutu poreznu prijavu, pri čemu valja žaliteljici skrenuti pažnju da samo knjiženje obračuna ili ispunjavanje, odnosno sastavljanje porezne prijave od strane neke druge osobe ne ekskulpira onog tko je tu poreznu prijavu dužan potpisati i podnijeti nadležnoj poreznoj upravi. U spisu predmeta pak nema dokaza koji bi upućivao na zaključak da je prema važećem aktu društva netko drugi, a ne optuženica, u obvezi potpisivanja i podnošenja porezne prijave.

 

10.1.              Pored ovih pravilno utvrđenih bitnih činjenica koje se tiču objektivnog učina kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11 u ovom segmentu inkriminacije, sud prvog stupnja je, suprotno stajalištu žaliteljice, jednako tako osnovano utvrdio i subjektivni element tog delikta – optuženičino postupanje s izravnom namjerom utaje PDV-a. Ako trgovačko društvo nije upisano u sustav PDV-a jer ostvaruje godišnji prihod manji od 300.000,00 kn, tada ono nije dužno izdavati račune s obračunatim PDV-om. Nesporna je činjenica da je u 2016. trgovačko društvo A.-P. j.d.o.o. Z. realiziralo prihod od 387.597,20 kn i da su u inkriminiranom razdoblju izdavani fiskalizirani računi, te je u takvim okolnostima optužena A. M., u svojstvu direktorice i odgovorne osobe u tom društvu, što je također neprijeporna činjenica, i u tom smislu kao osoba koja je dužna voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, morala biti svjesna obveze prijave PDV-a i u tom smislu poduzeti odgovarajuće radnje, to tim više što je ona bila osnivač ukupno šest trgovačkih društava koja su obavljala ugostiteljsku djelatnost i u kojima je bila njihova direktorica i zaposlenica, i to neovisno o angažiranju knjigovodstvenog servisa I. K..

 

11.              Slijedom razloga iznijetih u točkama 10. i 10.1. obrazloženja ovaj drugostupanjski sud u tom dijelu nije prihvatio žalbu optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12.              Kada je u pitanju drugi dio predmetne inkriminacije koji se odnosi na utaju poreza na dohodak i prireza na porez za Grad Z. optuženica je u pravu kada u žalbi navodi da „kažnjivo ponašanje koje se stavlja na teret nije kazneno djelo, budući da se činjeničnim opisom iz pobijane presude ne ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela utaje poreza (...)“, mada u nastavku ne konkretizira ovaj prigovor. Međutim, ovaj je žalbeni sud u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08 u obvezi ispitati je li pobijanom presudom na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. U tom kontekstu je ovaj sud drugog stupnja našao da u dijelu inkriminacije koja se odnosi na utaju poreza na dohodak i prireza na porez za Grad Z. u činjeničnom opisu nisu navedene radnje počinjenja djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11. Naime, vezano za 12 pozajmica u ukupnom iznosu od 250.000,00 kn koje su izdane optuženici,  a koje nije vratila, optuženicu se tereti da „nije utvrdila ni obračunala porez i prirez na dohodak od nesamostalnog rada u 2016. i to porez na dohodak u iznosu od 100.495,19 kn, ni prirez na porez za Grad Z. po stopi od 18% u iznosu od 18.089,14 kn (...) i u 2017. (...) nije utvrdila ni obračunala porez na dohodak u iznosu od 42.567,78 kn i prirez na porez u iznosu od 7.662,20 kn (...)“. Radnja počinjenja kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11 alternativno je određena kao: a) davanje netočnih ili nepotpunih podataka o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne ili carinske obveze; ili b) neprijavljivanje prihoda, predmeta i drugih činjenica koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne ili carinske obveze. Prema tome radnja počinjenja tog kaznenog djela ne može biti „neutvrđivanje ili neobračunavanje poreza i prireza na dohodak“, što drugim riječima znači da u drugom dijelu inkriminacije koja se odnosi na utaju poreza i prireza na dohodak de facto nema kaznenog djela za koje se optuženica tereti, jer ono kao takvo u svom bitnom obilježju nije opisano u predmetnom činjeničnom supstratu.

 

13.              Iz naprijed navedenih razloga je prvostupanjski sud donoseći osuđujuću presudu i za taj dio inkriminacije na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 1. ZKP/08, a kako se zapravo radi o produljenom kaznenom djelu, ovaj je drugostupanjski sud stoga preinačio pobijanu presudu na način činjenično i pravno opisan u točki I izreke ove presude, tj. tako da je dio optužbe koji se odnosi na porez i prirez na dohodak ispustio iz činjeničnog opisa predmetne inkriminacije.

 

14.               Uslijed postupka obrazloženog u prethodnoj točki ovaj je drugostupanjski sud preinačio pobijanu presudu i u odnosu na odluku o uvjetnoj osudi i odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

 

14.1.              Imajući u vidu pravilno utvrđene olakotne okolnosti u obliku optuženičine ranije neosuđivanosti i činjenice da je samohrana majka jednog malodobnog djeteta, dok otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio, ovaj je žalbeni sud uzimajući u obzir reduciranu kriminalnu količinu preinačio odluku o uvjetnoj osudi tako da je optuženicu za kazneno djelo opisano u točki I izreke ove presude osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, što je najmanja mjera kazne propisana za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11, dok joj je u sklopu izrečene uvjetne osude zadržao vrijeme provjeravanja od dvije godine, jer je uvjerenja da je takva kaznenopravna sankcija primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi optuženice te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ/11.

 

14.2.              Budući da iz preinačenog činjeničnog opisa djela proizlazi da je Republika Hrvatska predmetnim kaznenim djelom oštećena samo za iznos od 47.448,59 kn, odnosno sada 6.297,51 euro, u tom smislu je preinačena i odluka o dosudi imovinskopravnog zahtjeva, dok je s preostalim njegovim dijelom oštećenik upućen u parnicu. Ovdje valja konstatirati da je ovaj žalbeni sud zadržao paricijski rok za ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva od 30 dana, jer bi u protivnom povrijedio načelo zabrane reformacije in peius. Naime, prvostupanjski sud je trebao paricijski rok u izloženom kontekstu odrediti na 15 dana, u skladu s čl. 328. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da se o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku odlučuje u tzv. pridruženom postupku pa bi izreka odluke o tom zahtjevu trebala odgovarati izreci kondemnatorne odluke u parničnom postupku.

 

15.              Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 donijeti odluke kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 20. veljače 2024.

 

   Predsjednica vijeća

  Vlasta Patrčević Marušić