Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1758/2026-3

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1660/2023-13 od 12. ožujka 2026., dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1660/2023-13 od 12. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 2.030,00 eura sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjeseče iznose od dana nakon dana dospijeća do isplate; u toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.160,84 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate; u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP). Tuženica se u žalbi posebno poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženica se u žalbi poziva i na bitnu povredu odredaba članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a. Žaliteljica predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ukine predmetna presuda i vrati predmet na ponovno suđenje, sve uz naknadu parničnih troškova i troškova žalbenog postupka tuženiku, uz pripadajuću zateznu kamatu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi članka 7. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3381070 sklopljen s tuženicom 3. travnja 2006. o primjeni valutne klauzule kod otplate kredita vezane za tečaj CHF.

6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi.

8. Neosnovano tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP -a budući pobijana presuda sadrži sve zakonom propisane sastavne dijelove, jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te razloge o ocjeni provedenih dokaza i primjeni materijalnog prava, zbog čega ju je moguće ispitati.

9. Iz sadržaja spisa proizlazi da su u ovom postupku utvrđene odlučne činjenice i da je prvostupanjski sud donio zaključke kako slijedi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, 3. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, namjena kojega je kupnja novog vozila koje je tužitelj koristio u osobne svrhe,

- da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženica ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 20.608,93 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora/tuženice na dan korištenja kredita,

- da je prema članku 2. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženici platiti i redovnu kamatu u visini 5,20% godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice,

- da je člankom 4. ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da su člankom 7. ugovoreni otplatni anuiteti vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj CHF,

- da je kredit u cijelosti isplaćen,

- da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da je tužitelju predmetni ugovor u valuti CHF ponuđen kao jedina opcija i da banka nije informirala tužitelja o specifičnosti valute CHF, odnosno o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak,

- da tužitelj ima status potrošača,

- da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj platio tuženici više zbog tečajne razlike po otplaćenoj glavnici-valutna klauzula u ukupnom iznosu od 2.030,00 eura,

- da potraživanje tužitelja nije zastarilo,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje tužen ica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14) i to člancima 49. i 50., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- da prema odredbi članka 118. ZZP/14 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da postupanje tuženica glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je nakon što je utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) tuženici naložio da tužitelju isplati na ime pretplate nastale primjenom ništetne valutne klauzule iznos od 2.030,00 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

11. Imajući na umu da tuženica tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu namjena kojeg je bila kupnja osobnog automobila u osobne, a ne poslovne svrhe, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Prema članku 118. ZZP/14 i članku 138.a ZZP/07, odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu radi zaštite svojih prava.

13. Stoga u ovom postupku nije bilo potrebno ponovno dokazivati činjenice koje su već pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu, što je u skladu i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018.

14. Okolnost da je ugovor o kreditu u cijelosti izvršen ne isključuje pravo tužitelja zahtijevati restituciju zbog ništetnih ugovornih odredbi, niti su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a.

15. Budući je predmetni ugovor sklopljen u razdoblju obuhvaćenom kolektivnom presudom te da tuženica nije dokazala kako je tužitelja prije sklapanja ugovora potpuno informirala o rizicima valutne klauzule niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

16. Teret dokazivanja da predmetni ugovor odstupa od činjeničnog supstrata kolektivnog spora bio je na tuženici, koja nije dokazala da su sporne ugovorne odredbe bile pojedinačno ugovorene niti da su bile razumljive u smislu sudske prakse domaćih sudova i Suda Europske unije.

17. Pravilno prvostupanjski sud nije smatrao odlučnim saslušanje javnog bilježnika jer se tim dokazom ne može utvrđivati je li banka prije sklapanja ugovora potrošaču pružila potrebne informacije o valutnom riziku, što proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.

18. Tuženica nije dokazala da je tužitelju na jasan i razumljiv način objasnila ekonomske posljedice ugovorene valutne klauzule. Sukladno praksi Suda Europske unije (C-186/16), zahtjev transparentnosti podrazumijeva da potrošač može procijeniti moguće financijske posljedice takve ugovorne odredbe.

19. Zahtjev za vraćanje iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe predstavlja zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO -a, pri čemu je cilj uspostaviti pravni i činjenični položaj u kojem bi se potrošač nalazio da takve odredbe nije bilo.

20. Kako među strankama nije sporna visina preplate od 2.030,00 eura, prvostupanjski sud pravilno je obvezao tuženicu na isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama primjenom članaka 1111. i 1115. ZOO-a.

21. Pravilno je odbijen i prigovor zastare. U skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018), pokretanjem kolektivnog spora prekinuta je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, koja ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Budući da je odluka o ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11. ožujka 2023., zahtjev nije zastario.

22. Pravilna je i odluka o troškovima postupka. Tužitelju je osnovano priznat trošak ročišta za objavu presude kao potreban parnični trošak sukladno člancima 155. i 164. ZPP-a te Tbr. 9. t. 3. OT, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu, budući da je pristojbena obveza nastala prije stupanja na snagu ZSP/23.

23. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Split, 26. kolovoza 2026.

predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi