Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6124/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Kristine Sesar, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ČM, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19. i 84/21.,) odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 11. svibnja 2026., broj: Pp-15317/2022-8, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o j e:

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. ČM i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. ČM je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 80,00 (osamdeset) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. ČM proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u t. I. i II. izreke pobijane presude za koje prekršaje je okrivljeniku, na temelju istih propisa utvrđena za djelo prekršaj iz čl. 22.st.2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji novčana kazna 800,00 eura, za djelo prekršaj iz čl. 22.st.3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji utvrđena novčana kazna 1.000,00 eura, te mu je temeljem odredbi čl. 39. st. 1. t.2. PZ-a izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 1.800,00 eura u koju kaznu mu je temeljem čl. 40. PZ-a uračunato vrijeme uhićenja kao jedan dana zatvora odnosno 39,82 eura pa je okrivljeniku ostalo za platiti 1.760,18 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja izrečene novčane kazne, a okr. ČM je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.

2. Protiv te presude okr. ČM je pravodobno putem branitelja Tonija Marinkovića odvjetnika iz Odvjetničkog društva Ivančević, Marinković & partneri iz Splita podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno pobijani presudu preinačiti i okrivljenika osloboditi od optužbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okr. ČM u žalbi navodi da je sud svoju odluku u odlučujućoj mjeri utemeljio na nezakonito pribavljenom dokazu odnosno audio snimci telefonskog razgovora koje je nastala na protivno ustavno zajamčenom pravu okrivljenika na tajnost komunikacije i zaštitu privatnosti. Navodi da je IM bivša supruga okrivljenika neovlašteno slušala telefonski razgovor malodobnog sina SM i okrivljenika, te ga bez znanja i pristanka okrivljenika tajno audio snimila, a takvo postupanje nedopušteno je zadiranje u ustavno pravo na tajnost i slobodu komuniciranja zajamčeno čl. 36. Ustava Republike Hrvatske i povredu prava privatnosti iz čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, i naglašava kako predmetna audio snimka nije pribavljena temeljem sudskog naloga niti provođenjem zakonom propisanih mjera nadzora komunikacije već isključivo samoinicijativnim postupanjem privatne osobe bez znanja i izričitog pristanka sudionika razgovora stoga se radi o dokazu koji nema svojstvo zakonitog dokaza. Nadalje ističe da se ne može prihvatiti stajalište prema kojem subjektivni osjećaj uznemirenosti ili povrijeđenosti osobe koja je snimku načinila predstavlja pravno opravdanje za nezakonito pribavljanje dokaza, te kako je odluku prvostupanjski sud temeljio upravo na sadržaju predmetne audio snimke kao i dokazima i zaključcima koji iz iste proizlaze time je svoju odluku zasnovao na nezakonitom dokazu te posredno i na deriviranim dokazima pribavljenim iz nezakonitog izvora, slijedom čega predmetna audio snimka kao i svi dokazi i zaključci izvedeni iz njezina sadržaja moraju biti izdvojeni i spisa kao nezakoniti dokazi na kojima se ne može temeljiti osuđujuća odluka.

6. Žalbenim navodima kojima se presuda pobija zbog nezakonitog dokaza, odnosno u kojima se navodi da je prvostupanjski sud svoju odluku u odlučujućoj mjeri temeljio na audio snimci kao nezakonitom dokazu, proizlazi da okrivljenik ističe bitnu povredu iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a. Iako je prvostupanjski sud bio dužan donijeti rješenje o izdvajanju navedene snimke iz spisa predmeta, te ju zatvoriti u poseban omot, ovaj sud ističe kako sam izostanak rješenja o izdvajanju u konkretnom slučaju ne čini presudu nezakonitom. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno je vidljivo da sud uopće nije temeljio svoju odluku na snimci koja je priložena u spisu (odlomak 18.) niti je na njoj temeljio odluku o krivnji okrivljenika, već je činjenično stanje u potpunosti utvrdio iz drugih, zakonito provedenih dokaza.

1. Slijedom navedenog, propust suda da donese rješenje o izdvajanju predstavlja procesni propust koji, u smislu čl. 195. PZ-a, nije bio niti je mogao biti od ikakva utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a u vezi s čl. 90. st. 2. t. 1. d) PZ-a.

2. Naime, potrebno je istaknuti da bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ-a postoji ako se presuda temelji na dokazu iz čl. 90. PZ-a, pri čemu treba naglasiti da „utemeljiti“ presudu znači da je sud, slobodnom ocjenom tog dokaza, ocjenjujući taj dokaz u zajedništvu s drugim, zakonitim dokazima, utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio svoju odluku. Iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da se odluka o krivnji okr. ČM temelji na osporavanoj audio snimci budući da prvostupanjski sud prilikom ocjene i analize provedenih dokaza uopće nije koristio audio snimku telefonskog razgovora (taj dokaz), pri čemu nije od značaja što je sud, nabrajajući koje je dokaze izveo, naveo da je izveo između ostaloga i taj dokaz.

7. Ostalim žalbenim navodima okrivljenik pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Konkretno, prvostupanjski je sud opravdano prihvatio kao vjerodostojan iskaz žrtve nasilja TM, bivše supruge okrivljenika u kojem je ista jasno opisujući inkriminirani događaj teretila okrivljenika navodeći da ju je dana 21. listopada 2022. godine nazvao njen sin SM te joj rekao kako ga je okrivljenik, njen izvanbračni suprug a otac maloljetnog SM nazvao na mobitel te govorio kako se ona „jebe okolo“, to je govorio skoro plačući a njegovo javljanje je kod nje izazvalo osjećaj uznemirenosti i povredu dostojanstva, te je svjedočila kako je dana 25. listopada 2022. bila u vozilu sa sinom kada je okrivljenik rekao na telefon njihovom sinu, koji razgovor je ona čula i snimila na svom mobitelu, da se „ona kurva po Sinju“ na što je njen sin počeo vikati, te se ona naljutila na okrivljenika. Dakle iz navedenog iskaza proizlazi kako je navedenim postupanjem okrivljenik, kod izvanbračne supruge žrtve prouzročilo osjećaj uznemirenosti i povrede dostojanstva. Stoga iskaz žrtve u dijelu u kojem navodi da je osobno čula okrivljenika kada govori o njoj („da se kurva po Sinju“), kao i u dijelu u kojem navodi da joj je sin iskazao što o njoj govorio okrivljenik (da se „jebe okolo“) predstavlja zakonit, izvorni odnosno neposredni dokaz, a ne derivirani dokaz, kako to pogrešno navodi okrivljenik.

4. Naime, žrtva je osobno i neposredno čula riječi okrivljenika (prekršaj opisan pod točkom II izreke pobijane presude), te je svjedočila o svom neposrednom doživljaju odnosno uznemirenosti i povredi dostojanstva koju su riječi okrivljenika o njoj upućene njihovom sinu u njoj izazvale (prekršaj opisan pod točkom I izreke pobijane presude). Budući da je uznemirenost žrtve zakonsko obilježje bića djela (posljedica) ovih prekršaja, njezino svjedočenje o tome što je okrivljenik govorio o njoj i kako je to kod nje izazvalo osjećaj uznemirenosti i povredu dostojanstva predstavlja neposredno utvrđenje odlučne činjenice. Dakle iako se dio iskaza odnosi na riječi okrivljenika koje joj je u telefonskom razgovoru prenio sin, žrtva je u svom iskazu svjedočila o tome što je sama čula od sina i kako je to što je čula kod nje izazvalo osjećaj uznemirenosti i povredu dostojanstva, pa sud ovaj dokaz prihvaća kao zakonit u odnosu na utvrđenje bića djela prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret.

5. Stoga je osnovano prvostupanjski sud prije svega na temelju iskaza svjedoka žrtve, bivše izvanbračne supruge okrivljenika LM koji je prihvatio kao uvjerljiv i u cjelini jasan te bez dvojbe u pogledu odlučnih činjenica, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik ponovio psihičko nasije u obitelji na štetu bivše izvanbračne supruge dana 21. listopada 2022. godine, te da je dana 25. listopada 2022. godine ponovio psihičko nasilje u obitelji u nazočnosti djeteta malodobnog sina SM. Kada se ovi iskazi dovedu u vezu s pisanom obranom okrivljenika u kojoj navodi da je istina da je utuženih prigoda putem mobitela razgovarao sa svojim sinom SM, kako često razgovara s njim na mobitel ali ne može se točno sjetiti o čemu je tada s njim razgovarao, po ocjeni ovog suda je zatvoren krug indicije te su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene.

6. Slijedom navedenog proizlazi kako su žalbeni navodi okrivljenika kako nije s potrebnim stupnjem izvjesnosti potvrđen identitet osobe koja je navodno izrekla inkriminirajuće riječi suprotni pravilnom zaključku suda. U odnosu na nove činjenice koje sada iznosi okrivljenik u žalbi, tako što postavlja sumnju u identitet osobe koja je vodila sporni razgovor, ističe se kako je odredbom čl.193.st.5. PZ-a propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokaze nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je okrivljeniku u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno sudjelovanje i iznošenje obrane u skladu sa zakonom. Navedeni razgovor bio je dio dokaznog materijala tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, što znači da je okrivljenik od samog početka imao saznanja o tom dokazu. Unatoč tome, okrivljenik je tvrdnju o pogrešnom identitetu odnosno o sumnji u identitet osobe koja je vodila sporni razgovor iznio tek u žalbenim navodima protiv osuđujuće presude, a pri tom su navodi iz žalbe u suprotnosti s navodima obrane gdje je okrivljenik naveo da je utuženih prigoda razgovarao sa sinom ali se ne može se točno sjetiti o čemu je tada s njim razgovarao, čime ovaj sud smatra da su izneseni žalbeni navodi neosnovani.

8. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza, imao dovoljno osnova za nedvojbeni zaključak da je okrivljenik ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Navodi žalbe u kojima okrivljenik bezuspješno nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza žrtve te time pravilnost i potpunost utvrđenja svih relevantnih činjenica, nisu osnovani, a odluku o krivnji okrivljenika prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud, zbog čega niti za ovaj sud nema sumnje da je okrivljenik počinio nasilje u obitelji iz čl. 22. st. 2. i 3 . Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7. Stoga žalitelj neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Iz sadržaja žalbe, vidljivo je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a, jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

10. U odnosu na navode žalbe da je prvostupanjski sud trebao u dvojbi odlučiti u korist okrivljenika, ističe se da isti nije osnovan jer prvostupanjski sud prema rezultatima dokaznog postupka, nije niti došao u poziciju da bi bio u dvojbi u pogledu odlučnih činjenica pa da bi trebao primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Iz tog razloga nije bilo uvjeta za oslobađanje okrivljenika od optužbe a kako se to sugerira u žalbenim navodima.

11. Iako okrivljenik u žalbi ne pobija presudu zbog izrečenih novčanih kazni, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao ukupnu novčanu kaznu koja je i više nego primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, okrivljeniku je izrečena prije svega blaža vrsta kazne odnosno novčana kazna za prekršaje za koji je propisana i kazna zatvora kao teža kazna, a potom su utvrđene pojedinačne novčane kazne u gotovo minimalnim propisanim iznosima za predmetne prekršaje. Iz navedenog je vidljivo da je prvostupanjski sud dao prednost olakotnim okolnostima, cijeneći okolnosti proteka dužeg vremenskog perioda od počinjenja djela Pravilno je prvostupanjski sud ukazao i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 60 dana računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

12. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 80,00 eura, predstavlja iznos troška postupka u gotovo najnižem iznosu troška postupka te po ocjeni ovog suda neće bitno ugroziti egzistenciju okrivljenika.

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Kristina Sesar, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja