Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-7535/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Mašić, predsjednice vijeća, te Nade Horvatović i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŠM, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.) odlučujući o žalbama tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Našice i oštećene NM, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 28. lipnja 2026., broj:Pp-804/2026-7, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Našice i preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnim sankcijama na način da se okr. ŠM za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izriče zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja supruge NM na udaljenosti manjoj od 100 metara gdje god se nalazila, u trajanju 6 (šest) mjeseci, te se na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja o obitelji izriče zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, koja će trajati najmanje šest mjeseci, a do prestanka razloga zbog kojih je izrečena.
r i j e š i o j e
Odbacuje se žalba oštećene NM kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu od 28. lipnja 2026., broj:Pp-804/2026-7 okr. ŠM proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci te presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 530,89 eura, u koju je na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona uračunato vrijeme uhićenja 28. lipnja 2026. kao dan zatvora, odnosno 39,82 eura, pa je na ime kazne preostalo za platiti 491,07 eura, u roku šezdeset dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela kazne za uplatu, te je obvezan je na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 26,54 eura.
2. Protiv te presude žalbe su podijeli tužitelj i oštećena NM.
2.1. Tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji u dijelu kojim je odbijen njegov prijedlog za izricanje zaštitnih mjera. Predlaže da se žalba prihvati.
2.2. Oštećenica je podnijela žalbu, putem opunomoćenice Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku, zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, navodeći u bitnome da je okrivljeniku trebalo izreći zaštitne mjere, radi zaštite žrtve, otklanjanja nasilničkog ponašanja i opasnosti od ponavljanja djela. Predlaže da se njezina žalba prihvati.
3. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba oštećenice nije dopuštena.
U odnosu na žalbu tužitelja
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedene zakonske odredbe, pazi po službenoj dužnosti.
5. U pravu je tužitelj kada u žalbi ističe da je okr. ŠM trebalo izreći zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Naime, razlog zbog kojeg prvostupanjski sud nije izrekao navedenu zaštitnu mjeru je, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude ranija neosuđivanost okrivljenika, očito imajući u vidu načelo razmjernosti iz čl. 51. a Prekršajnog zakona. Međutim, stupanj počiniteljeve opasnosti, a ovaj sud pretpostavlja da je prvostupanjski sud, kada se pozivao na neosuđivanost okrivljenika, imao na umu stupanj njegove opasnosti, nije jedini kriterij po kojem se razmatra razmjernost primjene zaštitne mjere. Prvostupanjski sud je zanemario da osim zbog stupnja počiniteljeve opasnosti, izricanje zaštitne mjere ovisi i o težini počinjenog prekršaja kao i prekršaja koji se mogu očekivati, koji elemente razmjernosti prvostupanjski sud uopće nije razmatrao, a bio je dužan to učiniti.
6. S obzirom da je okrivljenik proglašen krivim za dva oblika nasilničkog ponašanja u obitelji, to inkriminiranom djelu daje veću težinu budući da se radi o većem stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra. Stoga, težina djela za koji je okrivljenik proglašen krivim u povezanosti s podacima o provedenom postupku pojedinačne procjene potreba žrtve za zaštitom u kojem je utvrđena potreba za primjenom posebnih mjera zaštite, to po ocjeni ovog suda, bez obzira na okrivljenikovu neosuđivanost, ukazuje da je izricanje zaštitne mjere iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nužno kako bi se otklonile sve okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i kako bi se dodatno preventivno djelovalo na buduće ponašanje okr. ŠM. Duljina trajanja izrečene mjere šest mjeseci u okviru je zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine te je, s obzirom na sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti od ponavljanja istog.
7. U pravu je tužitelj i kada ističe da je okrivljeniku trebalo izreći i zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana iz čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, to tim više, jer je i prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prema okolnostima počinjenja djela ista nužna, međutim pogrešno kao razlog neizricanja navodeći kako nema uvjeta jer da na području nadležnosti suda nema pravne ni fizičke osobe za provođenje iste, budući da to ne može predstavljati (valjani) razlog zbog kojeg mjera nije izrečena. Pri tom se ističe kako tužitelj u žalbi navodi da u sklopu Hrvatskog zavoda za socijalni rad Osijek postoji tim za obavljanje poslova vezanih za zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tužitelja, smatrajući da je izricanje ove zaštitne mjere nužno (kako je to utvrdio i prvostupanjski sud) u cilju sprječavanja daljnjeg nasilničkog ponašanja i postizanja pozitivnih promjena u ponašanju okrivljenika. Tijelo nadležno za provedbu izvršenja zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana će, uzimajući u obzir sve relevantne parametre, odlučiti o svrsishodnosti izrečene zaštitne mjere.
8. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.
U odnosu na žalbu oštećenice
9. Sukladno čl. 192. st. 1. Prekršajnog zakona, žalbu protiv prvostupanjske presude mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik, s tim da je čl. 192. st. 4. istog Zakona, pravo na žalbu oštećenika, koji ujedno nije i tužitelj, ograničeno samo na pobijanje presude zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka. Pritom se mora raditi o troškovima koje je oštećenik imao u postupku.
10. Budući da u ovom prekršajnom postupku, oštećenica nema procesnu poziciju tužitelja, a žalbu nije podnijela zbog troškova postupka, nego zbog odluke o prekršajno pravnim sankcijama, to njezina žalba nije dopuštena.
11. Zbog navedenih razloga žalbu oštećenice je, na temelju čl. 204. st. 2. t. 4. Prekršajnog zakona, trebalo odbaciti kao nedopuštenu, bez upuštanja u ocjenu osnovanosti iznesenih navoda te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 25. kolovoza 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Ivanka Mašić, v.r.
Presuda i rješenje dostavljaju se Općinskom sudu u Đakovu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu, opunomoćenicu i tužitelja.
