Broj:10.P-1106/2019-26

 

             Broj:10.P-1106/2019-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz O., OIB, zastupane po punomoćniku R. Z., odvjetniku iz O., protiv tuženika P. banke Z. d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz O. društva L. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. siječnja 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja R. Z., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika K. P., odvjetničke vježbenice u O. društvu O. i R. iz O., nakon donošenja i objave dana 20. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010706096, sklopljenog dana 15. rujna 2005., između tužitelja M. N. iz O., OIB, kao korisnika kredita i tužene P. banke Z. d.d. iz Z., OIB, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

II/              Nalaže se tuženiku P. banci Z. d.d. iz Z., OIB, da tužitelju M. N. iz O., OIB, isplati iznos od 3.094,41 eura/23.314,00 kuna[1] (slovima: tritisućedevedesetčetirieuraičetrdesetjedancent/dvadesettritisućetristočetrnaestkuna) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužiteljici kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta, počam od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., po stopi koju određuje člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 1. kolovoza 2015., a od 1. kolovoza 2015., za 3 postotna poena, te nastavnim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, i to:

- na iznos od 7,65 EUR / 56,97 kn počam od 31.08.2007. do isplate

- na iznos od 1,75 EUR / 13,22 kn počam od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 9,55 EUR / 71,99 kn počam od 31.07.2008. do isplate

- na iznos od 20,12 EUR / 151,58 kn počam od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 1,05 EUR / 7,92 kn počam od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 21,40 EUR / 161,25 kn počam od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 24,82 EUR / 187,01 kn počam od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 26,19 EUR / 197,31 kn počam od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 21,90 EUR/ 164,98 kn počam od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 22,58 EUR / 170,11 kn počam od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 16,99 EUR/ 128,00 kn počam od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 12,22 EUR/ 92,05 kn počam od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 12,76 EUR/ 96,12 kn počam od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 37,09 EUR/ 279,42 kn počam od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 15,20 EUR/ 114,49 kn počam od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 12,58 EUR/ 94,75 kn počam od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 17,48 EUR/ 131,69 kn počam od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 21,05 EUR/ 158,60 kn počam od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 27,03 EUR/ 203,67 kn počam od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 25,53 EUR/ 192,38 kn počam od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 32,96 EUR/ 248,34 kn počam od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 31,34 EUR/ 236,10 kn počam od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 34,73 EUR/ 261,65 kn počam od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 57,21 EUR/ 431,08 kn počam od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 52,41 EUR/ 394,88 kn počam od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 86,79 EUR/ 653,94 kn počam od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 61,20 EUR / 461,14 kn počam od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 52,38 EUR / 394,64 kn počam od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 68,11 EUR 513,19 kn počam od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 89,32 EUR/ 672,97 kn počam od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 74,72 EUR/ 562,98 kn počam od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 80,02 EUR/ 602,89 kn počam od 29.02.2011. do isplate

- na iznos od 72,90 EUR/ 549,26 kn počam od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 73,97 EUR/ 557,33 kn počam od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 101,51 EUR/ 764,82 kn počam od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 103,41 EUR/ 779,14 kn počam od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 127,79 EUR/ 962,84 kn počam od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 137,30 EUR/1.034,49 kn počam od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 102,29 EUR/ 770,72 kn počam od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 100,67 EUR/ 758,50 kn počam od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 99,51 EUR/ 749,78 kn počam od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 105,23 EUR/ 792,87 kn počam od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 111,25 EUR/ 838,19 kn počam od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 111,70 EUR/ 841,60 kn počam od 28.02.2012. do isplate

- na iznos od 107,67 EUR/ 811,22 kn počam od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 109,66 EUR/ 826,26 kn počam od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 111,55 EUR/ 840,46 kn počam od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 108,56 EUR/ 817,92 kn počam od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 109,60 EUR/ 825,81 kn počam od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 107,92 EUR/ 813,10 kn počam od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 103,94 EUR/ 783,10 kn počam od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 11,85 EUR/ 89,30 kn počam od 31.10.2012. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

III/              U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 5,35 eura/40,32 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 30. rujna 2005., do isplate, je neosnovan.

 

IV/              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.470,07 eura, u roku od 15 dana.

 

V/              U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelji u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 15. rujna 2005., zaključio Ugovor o kreditu broj 9010706096, na iznos od 35.729,75 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Kao bitan sastojak ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu u članku 7. Ugovora, kojom se ugovorna obveza povrata iznosa kredita veže uz valutu CHF, i to na način da se otplata anuiteta veže za drugu nepoštenu ništetnu odredbu iz članka 4. Ugovora o kreditu, u kojoj je tuženik odredio promjenu kamatne stope, koja ovisi o jednostranoj odluci banke bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Ugovor koji je sastavio i ponudio tuženik zasnovan je na ugovornim odredbama koje su u zajedničkom djelovanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na način da je tužitelj unatoč redovitoj otplati kredita uz znatno povećanje mjesečnog anuiteta, njegova ukupna obveza po kreditu rasla, umjesto da se smanjila. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti niti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer zato nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, niti je mogao o istom pregovarati s tuženikom. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom, a tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF-a. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ni štetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao iznos koji će biti naknadno utvrđen vještačenjem nakon pribave dokumentacije. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, a potvrđene presudom broj Pž-6632/2017, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom  se utvrđuje da  je između ostalih tuženik P. banka Z. d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom  kreditiranju, ugovorima  o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti  potrošača, kao  i Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik P. banka   Z. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do  31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima  koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odredbom članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača, sada određen odredbom 118. Zakona o zaštiti potrošača, određeno je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Odredbom članka 502. c. ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. tog zakona, za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Kako tužitelj ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom vezanom za predmetni ugovor o kreditu, a tuženik nije postupio po zahtjevu tužitelja od 3. lipnja 2019., za dostavom predmetne dokumentacije, to tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, to će tužitelj sukladno članku 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, postaviti određeni tužbeni zahtjev, nakon dostave navedene dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplata preplaćenih iznosa zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.               Tuženik se po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je isti pogrešno koncipiran na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. U konkretnom slučaju, stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, kao i u pogledu valutne klauzule te je tužitelj time u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta tijekom razdoblja korištenja kredita, a tužitelju su i prije samog zaključenja Ugovora o kreditu pružene sve informacije te je bio upoznat i s valutnom klauzulom i rizicima tečaja kao i promjene kamatne stope po kojem činjenice je potpuno neosnovano pozivanje tužitelja na nepoznavanje bilo kojeg segmenta predmetnog ugovornog odnosa. Ugovaranje valutne klauzule u potpunosti je zakonito, a sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima, a tuženik nije mogao predvidjeti niti svjetsku krizu koja je nastupila, niti izvanredni porast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je sklapanjem predmetnog ugovora pristao i na promjenjivu kamatnu stopu, a Zakon o zaštiti potrošača, a kasnije i Zakon o bankama i Zakon o kreditnim institucijama propisuju kriterije promjenjivosti kamatne stope, a tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivim temeljem odluka nadležnih tijela banke". Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti  potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je misao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi Zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka  je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Valutna klauzula je Zakonom izričito dopuštena klauzula te je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženiku potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povredu koju mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe niti prilikom sklapanja  ugovora, a niti kasnije  prilikom mijenjanja kamatne stope. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi  na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio  izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Tuženik ističe i prigovor zastare budući da pravo na povrat stečenog bez osnove dospijeva u trenutku stjecanja, odnosno u trenutku kada je plaćena rata kredita, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina nakon toga. Zastara, a kako je to definirano člankom 241. Zakona o obveznim odnosima, prekida se jedino i isključivo radnjom vjerovnika poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. Tuženik se protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, no ukoliko isto bude određeno, predlaže da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa odnosno povećanje iste, obzirom na sve kriterije koji su utjecali, odnosno mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3.        Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o kreditu broj 9010706096, od 15. rujna 2005., otplatni plan sa prikazom efektivne kamatne stope od 2. rujna 2005.; brisovno očitovanje; zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije od 3. lipnja 2019.; pregled uplata po kreditu na dan 29. rujna 2020.; knjigovodstvenu karticu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV C. d.o.o. iz O. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 17. studenog 2021., i saslušao vještaka na ročištu od 10. veljače 2023., i tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 24. svibnja 2023.

             

4.               Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 17. studenog 2021., slijedi da je dana 15. rujna 2005., tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 9010706096, temeljem kojeg Ugovora kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje iznos u visini od 35.729,75 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize Banke, važećem na dan korištenja kredita. Prilikom zaključenja Ugovora je visina kamatne stope iznosila 4,25% godišnje i ugovorena je promjenjiva. Na listu spisa 14 se nalazi Otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, koji dokument je sačinjen po tuženiku u kojem je navedeno da je kredit isplaćen dana 2. rujna 2005., kada je srednji tečaj iznosio 4,797 465 kn za 1 CHF. Visina anuiteta 492,51 CHF x 4,797 465 kn= 2.362,80 kn mjesečno. Zadnji anuitet 492,05 CHF x 4,797 465 kn=2.360,59 kn. Nalaz je sačinjen sukladno pregledu prometa po kreditu, odnosno pregledu uplata izraženih u kunama i u CHF i knjigovodstvenoj kartici sve dostavljeno po tuženiku. Razlika između izračunatih anuiteta i plaćenih anuiteta, i to samo razlika koja iskazuje više plaćene iznose je 23.354,52 kn. Tako je 2005. godine razlika anuiteta iznosila više plaćen 40,32 kune, u 2007. godini više plaćeno 56,97 kuna, u 2008. godini više plaćeno 405,96 kuna, u 2009. godini je više plaćeno 1.814,51 kuna, u 2010. godini je više plaćeno 4.664,18 kuna, u 2011. godini je više plaćeno 8.885,62 kune, i u 2012. godini je više plaćeno 7.486,96 kuna, a svi navedeni iznosi su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama.

 

5.               Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 13. prosinca 2021., na način da potražuje isplatu iznosa 23.354,52 kn, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a podneskom od 3. veljače 2023. sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

 

6.               Tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka, budući je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Predlaže da se provede dopunsko vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa/povećanje kamatne stope, obzirom na sve kriterije koji su utjecali/mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita.

 

7.               Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje su pravne prirode, budući tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

 

8.               Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila s tuženikom na iznos od oko 35.000,00 CHF, s namjerom zatvaranja starog kredita koji je tada postojao i koji je bio u eurima. Naime, kada je došla u banku, djelatnik banke joj je predložio da zatvori postojeći stambeni kredit u eurima, koji je bio za vlastite potrebe za kupnju nekretnine, te da podigne kredit u CHF, budući je kamata u to vrijeme bila povoljnija, što je i učinila. Nije znala da će ta kamatna stopa biti promjenjiva, odnosno nisu joj objasnili način promjene kamatne stope, niti su ju upozorili na mogući rast CHF-a. U to vrijeme nije bila vlasnik obrta ili tvrtke. Kredit je otplaćen u cijelosti i tužiteljica ga je otplatila. Ugovor o kreditu je bio sačinjen kao obrazac, odnosno kao gotova špranca, koju je samo potpisala i nije niti o čemu pregovarala s tuženikom. Javni bilježnik joj nije objasnio pojedine odredbene ugovora, niti joj ga je pročitao. Rata joj je porasla za više od 50% iznosa. Nije išla u banku pitati što se događa s kamatnom stopom i sa tečajem CHF da se toliko povećavaju, a banka joj nije slala obavijesti o promjeni visine kamatne stope. U banci joj nisu niti nudili kredit u drugoj valuti, odnosno rekli su da je kredit u CHF-u najpovoljniji.   

 

9.               Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan, okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem osobnog bankara A. T..

 

10.      Prigovor zastare sud smatra djelomično osnovanim i to u odnosu na potraživanje tužitelja u iznosu od 5,35 eura/40,32 kune, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća od 30. rujna 2005., do isplate, sve pobliže opisano pod III/izreke presude, stoga odluka kao pod III/izreke presude. U preostalom dijelu prigovor zastare je neosnovan, budući nije protekao zastarni rok od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u točki II/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih  II-tuženik PBZ d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i II-tuženik u razdoblju od 1. studeni 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

 

11.          Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

12.          Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

13.          Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed  formulirao  trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

14.          Člankom 87. istog Zakona, propisano je da  je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

15.          Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

16.          Člankom 323. stavak 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju  ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

17.          Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

18.          Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 

 

19.        Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010706096, dana 15. rujna 2005., na iznos od 35.729,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 492,51 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plasmana kredita, odnosno  visina  anuiteta je iznosila 2.362,80  kuna mjesečno, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,797465  kuna za 1 CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen.

 

20.          Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio  na rizike koje nosi  valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. 

 

21.          Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

22.      Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio odredbi iz članka 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010706096, koji je sklopljen dana 15. rujna 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude, pa je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.  

 

23.          Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 3.094,41 eura/23.314,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime razlike anuiteta, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,25% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

 

24.          Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO.

 

25.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 37/2022, 126/2022).

 

26.          Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 24. rujna 2020., 10. veljače 2023., 24. svibnja 2023., 23. siječnja 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženih podnesaka od 2. rujna 2020., 13. prosinca 2021., i 3. veljače 2023., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, pristup na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 425,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,63 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.470,07 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

 

27.          Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe preko iznosa od 79,63 eura, budući je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u navedenom iznosu, dok je zahtjev tužitelja za plaćanjem na ime sudske pristojbe preko navedenog iznosa do iznosa od 160,00 eura, neosnovan, budući tužitelj nije platio sudsku pristojbu na presudu, a isti je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

U Osijeku, 20. veljače 2024.

              S U D A C:

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude putem pošte. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana.

             

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika