REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-832/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Renate Šantek članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vladimir Kvaternik, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dušan Trifunović, odvjetnik u Rijeci, radi predaje u posjed i o protutužbenom zahtjevu za utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu i dopuni prijedloga tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1353/2025-3 od 29. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj Ps-3/2019-46 od 13. veljače 2025., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačeno pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Predlagateljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1353/2025-3 od 29. listopada 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj Ps-3/2019-46 od 13. veljače 2025.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica je predložila odbiti prijedlog kao neosnovan.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagateljica naznačila pravno pitanje koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je naznačila razloge važnosti. Predlagateljica je istaknula i da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje jer da je sud u pobijanoj presudi počinio tešku povredu odredaba parničnog postupka kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
4. Predlagateljica je naznačila sljedeće pitanje:
„Je li prilikom odlučivanja povodom žalbe u gornjem predmetu protiv prvostupanjske presude drugostupanjski sud počinio bitne povrede iz čl. 8. ZPP -a u vezi čl. 353 st.1. i čl. 354. st.2 toč. 11 ZPP-a, jer je u svojoj odluci sam promijenio osnovu stjecanja prava vlasništva tužiteljice, pa je umjesto dosjelosti koju je utvrdio prvostupanjski sud, utvrdio da je osnova stjecanja prava vlasništva darovni ugovor.“.
5. Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu, ocijenio je da tužiteljica i prednici stranaka nisu međusobno podijelili predmetnu nekretninu odnosno da sporazuma o diobi nije bilo stoga niti roditelji stranaka, kao ni tuženica, bez odgovarajućeg sporazuma s tužiteljicom, nisu mogli steći pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnine dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZV-a), s obzirom da nisu bili pošteni posjednici realnog dijela nekretnine jer su znali i morali znati da su tek suvlasnici cjelokupne nekretnine. Sud je u pobijanoj presudi zaključio da je za pravo suvlasništva svojih roditelja znala i ovdje tuženica koja se pozivala na predmetnu presudu svojih roditelja kojom je pravomoćno odlučeno da su prednici tužiteljice i tuženice suvlasnici predmetne nekretnine u omjeru od 58/100. Stoga kako prednici stranaka nisu bili vlasnici određenog realnog dijela predmetne nekretnine nego tek suvlasnici zgrade, sve i da su darovnim ugovorom i prenijeli svoje pravo na predmetnoj nekretnini na ovdje tuženicu, ista ne može steći pravnim poslom ni dosjelošću vlasništvo na realnom dijelu nekretnine koje potražuje. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u točki 1. izreke i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjeva za utvrđenje da je tuženica vlasnica točno određenog realnog dijela nekretnine.
6.1. Znači da tuženica u naznačenom pitanju polazi od pogrešne pretpostavke da je sud u pobijanoj presudi utvrdio da je osnova stjecanja prava vlasništva darovni ugovor (jer sud u pobijanoj presudi to nije utvrdio) kao i od pogrešne procesne pretpostavke da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Stoga naznačeno pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6.2. Slijedom iznesenog, u odnosu na naznačeno pitanje nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP te je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačeno pitanje trebalo odbiti sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke.
7. Predlagateljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije navela i da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) jer da je drugostupanjski sud počinio tešku povredu odredaba parničnog postupka, da nije dovoljno obrazložio odluku te da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
8.1. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo jer pobijana drugostupanjska presuda nije obrazložena treba istaknuti da je sud u pobijanoj presudi obrazložio žalbene navode od odlučnog značaj sukladno čl. 375. st. 1. ZPP. Osim toga, pravo na obrazloženu sudsku odluku, sadržano u čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, ali se isto ne može tumačiti na način da su sudovi dužni dati detaljan odgovor na svaku tvrdnju (García Ruiz protiv Španjolske, 1999., st. 26.; Perez protiv Francuske, 2004., st. 81.; Van de Hurk protiv Nizozemske, 1994., st. 61.; Jahnke i Lenoble protiv Francuske, 2000.). Ovaj sud je ocijenio da je u pobijanoj presudi sud odgovorio na sve navode od odlučnog značaja. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. U postupku pred nižim sudovima tuženici je bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluju u postupku. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje odnosno predlagateljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
8.2. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na prigovore o načinu na koji je drugostupanjski sud ocijenio dokaze odnosno o tome kako je utvrdio činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima, što ovdje nije slučaj. Osim toga, to što je drugostupanjski sud zauzeo drugačije pravno shvaćanje i različito ocijenio dokaze od prvostupanjskog suda ne znači samo po sebi da je počinjena teška povreda odredaba parničnog postupka niti je predlagateljica učinila vjerojatnim da je došlo do povrede kakvog temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom i Konvencijom.
9. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
10. Slijedom iznesenog tuženica nije učinila vjerojatnim da je došlo do povrede temeljnih ljudskih prava u postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga za dopuštenje revizije. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
11. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 25. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
