Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3714/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Cvrković & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Vukovaru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-603/2025-13 od 9. srpnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-603/2025-13 od 9. srpnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te pod točkom III. u dijelu kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 281,25 € sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2026. do isplate kao i pod točkom IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P - 603/2025-13 od 9. srpnja 2026. u dijelu izreke pod točkom III. kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 281,25 € do iznosa od 687,50 € (za iznos od 406,25 €), s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 406,25 € s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 01. travnja 2006. zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 63,06 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2006. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 687,50 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. srpnja 2026. do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 01. travnja 2006. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te zahtjev za povrat iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Isto tako neosnovani su žalbeni navodi o zastari novčanog potraživanja pa da bi deklaratorni zahtjev radi pomanjkanja interesa tužitelja trebalo odbaciti jer tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nište tnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla. Osim toga, tužiteljica ima pravni interes za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer je pitanje ništetnosti spornih odredbi ugovora prethodno pitanje za odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, a nije niti nastupila zastara potraživanja pa da tužiteljica ne bi imala pravni interes za postavljeni tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 01. travnja 2006. za kupnju vozila prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 4.204,27 CHF. na rok otplate od 84 mjeseci;

- da iz odredbe čl. 12. 3. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da kada je došla u banku predočen joj je već sačinjeni obrazac ugovora o kreditu kojeg je pročitala, nisu joj sve stvari u ugovoru bile jasne, kao što su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a ne sjeća se je li u kreditu uočila odredbu o ulaznoj naknadi niti koliko je ona iznosila, ali niti jednu odredbu ugovora nije mogla promijeniti niti je mogla pregovarati o odredbama ugovora;

- da iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope za tužiteljicu od 01. travnja 2006. proizlazi da je tužiteljica prilikom ugovaranja kredita broj [broj kredita] od 01. travnja 2006. zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita platila iznos od 63,06 € i isti iznos je naplaćen od tužiteljice 01. travnja 2006.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, da je odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obradu kreditnog zahtjeva) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011124030 od 01. travnja 2006. ništetna. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje ZPP/03), a slijedom čega je i ništetna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužiteljicu koja u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužiteljica apsolutno nije imala mogućnosti utjecaja. Stoga, zaključuje da kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužiteljice da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi točke 12.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 01. travnja 2006. nije pojedinačno pregovaralo, to utvrđuje da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, slijedom čega zaključuje da je sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga odredba ništetna u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. pobijane odluke.

10. Nadalje, budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe te je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO), obvezan vratiti tužiteljici navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 12. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njezinog iskaza.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužitelj icom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade , dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla pregovarati s bankom te niti jednu odredbu ugovora nije mogla promijeniti niti je mogla pregovarati o odredbama ugovora, a niti ne proizlazi da joj je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platila ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogla pregovarati niti išta mijenjati u vezi te odredbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

14. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj ica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

16. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelj ici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužiteljica mogla utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) , kao niti razlozima ugovaranja naknade za osiguranje. Dakle, imala je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mog la razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužiteljica s time upoznata, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelj ice koji je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica, budući da tužiteljica nije imala utjecaj na ugovaranje navedene odredbe.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužiteljice tijekom postupka proizlazi da je morala platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i osiguranje nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranje, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

26. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

27. U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Direktive 93/13 EEZ, žalitelju valja reći da što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo budu djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Dakle, obveza je nacionalnih sudova da domaće zakonodavstvo tumače u svjetlu prava Europske unije i kada se na sporni pravni odnos to pravo još uvijek nije primjenjivalo (načelo usklađenog tumačenja). Pri tome, navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12), slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Niti okolnost da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pravno nije odlučna jer tužiteljica ispunjenjem obveza iz tog ugovora ne gubi pravo tražiti da se utvrdi ništetnim odredbe tog ugovora.

29. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. Naime, žalbeni navodi glede ništetne odredbe ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

33. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), dok tuženiku pravilno nije dosuđen trošak postupka kao pod točkom IV. izreke.

34. Međutim, osnovano tuženik prigovara da je vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena, te je sud bio dužan vrijednost predmeta spora utvrditi sukladno kondemnatornom zahtjevu.

35. Naime, u slučaju kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Stoga, pri odmjeravanju parničnog troška treba imati u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

36. Slijedom toga, vrijednost predmeta spora za odmjeravanje parničnog troška je iznos od 63,06 €, tako da je tužiteljici vrijednost pojedine parnične radnje trebalo odmjeriti u iznosu od 25 bodova i to za trošak sastava tužbe, trošak sastava obrazloženog podneska te pristup na dva ročišta, ukupno 100 bodova te trošak pristupa na ročište za objavu presude 12,5 bodova, odnosno ukupno 112,5 bodova uz vrijednost boda od 2,00 € te PDV od 25% odnosno ukupno 281,25 €, tako da joj na ime parničnog troška pripada ukupno iznos od ukupno 281,25 €, a ne 687,50 €. Stoga, kako je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 687,50 €, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom III. izreke kojom je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 281,25 € do iznosa od 687,50 € (za iznos od 406,25 €), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od 406,25 € pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

37. Isto tako, u odnosu na žalbene navode glede troška za pristup na ročište za objavu presude, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 9. srpnja 2026. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužitelj sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište.

38. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić