Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3679/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KMŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Zagoršćak&Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 6021/2023-35 od 30. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6021/2023-35 od 30. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valutna klauzula uz koju je vezana glavnica kredita. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.150,08 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.575,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2026. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valutna klauzula uz koju je vezana glavnica kredita te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Isto tako, neosnovano tuženik upire na to da tužiteljica nije dokazala da je sporni Ugovor o kreditu bio predmetom postupka koji se vodio pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013. (na koji postupak se tužitelj pozivao u navodima tužbe), s time da je tužiteljica još u tužbi predložila provesti dokaz uvidom u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a čija utvrđenja i sadržaj tuženik tijekom postupka nije osporavao kako to proizlazi iz odgovora na tužbu, već se je u odgovoru na tužbu i sam pozivao na neke navode iz te presude tako da ove navode tuženik prvi puta ističe u žalbi, a prema odredbi čl. 352. ZPP takve činjenice ovaj sud nije ovlašten razmatrati.

7. Isto tako, tuženik u žalbi pogrešno tumači pravila o teretu dokazivanja. Naime, kako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u konkretnom slučaju je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 12. srpnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelj ici da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

8. Nadalje, u odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta “jednakosti oružja“ koju sadržajno ističe tuženik, valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne s tavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pra titi postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik pogrešno navodi da nije saslušana tužiteljica kao stranka u postupku. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušati zaposlenika banke, a isto tako i javnog bilježnika te tužitelj icu, da bi tijekom postupka odustao od saslušanja djelatnika banke.

9. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, prije svega valja reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, a uopćene okolnosti na koje se tuženik poziva radi saslušanja javnog bilježnika ne opravdava prihvaćanje navedenog dokaza budući da isti nije mogao tužiteljici niti pojasniti raspon do koje te promjene valutne klauzule mogu ići. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Budući da sud ne utvrđuje „sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora“, za zaključiti je da neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju ističe tuženik, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

10. Isto tako, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj na koju ukazuje žalitelj budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

11. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

12. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

13. Isto tako, neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je namjena kredita – kupnja novog vozila marke Citroen, a koji je sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovom zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti pri čemu je i sama tužiteljica u svom iskazu navela da je kupovala vozilo za osobne potrebe, otišla je u banku gdje su joj ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF, a kredit je osobno otplaćivala te nije bila nositelj obrta. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica potrošač tako da su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.)

14. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

15. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 12. srpnja 2007., kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredit u iznosu od 22.377,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje novog vozila;

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 5,49% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u iznosu anuiteta primjenom srednjeg tečaja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 31.277,96 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 4.151,31 €. Nadalje je utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom srednjeg tečaja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -9,30 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -1,23 EUR, slijedom čega je tužiteljica umanjila tužbeni zahtjev za tzv. negativnu razliku koju visinu je utvrdio vještak i to tako da je umanjen prvi dospjeli iznos iz uređenog tužbenog zahtjeva pa zahtjeva isplatu u visini iznosa od 4.150,08 €;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupovala vozilo za osobne potrebe, otišla je u banku gdje su joj ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF, a nitko je nije upozorio na bilo kakve rizike, nije se pregovaralo o valutnoj klauzuli, ugovor je pročitala, odgovarala joj je visina rate kredita koju može plaćati, a nije nije znala da bi se promjenom tečaja CHF mijenjala i rata kredita.

16. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, slijedom čega su navodi koje ističe tuženik tijekom postupka neosnovani. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovom konkretnom slučaju čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Osim toga, tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužiteljica bila u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljicom, već samo neosnovano ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da je ugovor solemniziran, a što nije sporno u odnosu na postupak solemnizacije. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je odlučio kao pod točkom I. izreke dok je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev za iznos od 4.150,08 € kao pod točkom II. izreke presude.

17. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

18. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelj ice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, kako je već i navedeno dok tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao.

20. Isto tako, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužiteljice izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

21. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

22. Nadalje, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu, kao i saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku pri čemu je, pravilno, stranački iskaz tužiteljice prihvatio kao vjerodostojan, raspravio o spornom pitanju ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kroz primjenu mjerodavnih odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03 koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi dok nisu točni žalbeni navodi da je sud o pravnoj osnovi tužbe raspravio isključivo imajući u vidu pravni učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, jer to ne proizlazi iz obrazloženja presude. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud o ništetnosti sporne ugovorne odredbe raspravio samo kroz primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu, već je u ovom predmetu u kojem tužitelj ica ostvaruje individualni restitucijski zahtjev, radi raspravljanja o osnovanosti tog zahtjeva, proveo individualne dokaze koje je tužiteljica predložila (saslušanje tužitelja, uvid u ugovor o kreditu, kao i svu priležeću dokumentaciju) te je kroz ocjenu tih dokaza i kroz primjenu mjerodavnih odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03 zaključio o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o suprotnom, jer je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljici prilikom sklapanja predmetnog ugovora, u banci tuženika nije bilo omogućeno pregovaranje o ugovornim odredbama pa tako ni o spornoj o valutnoj klauzuli u CHF. Iz izloženog jasno slijedi da je tuženik propustio na jasan način informirati tužiteljicu o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, pa se stoga i prema ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, i stoga o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO), što je sve sud jasno obrazložio u pobijanoj presudi.

24. Dakle, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa kako se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te su bile unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

25. Isto tako, suprotno navodima žalitelja valja ukazati i da je presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga, kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

26. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelj icu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

27. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza pri čemu su i prigovori tuženika, istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Naime, tuženik je isticao da je prvostupanjski sud protivno volji ugovornih strana primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka jer je izradio nalaz kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Dakle, prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka su materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak slijedom čega je sud prvog stupnja, sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, pri čemu je suprotno žalbenim navodima tužiteljica i umanjila tužbeni zahtjev za negativne razlike u iznosu od 1,23 € i to tako da je umanjen prvi dospjeli iznos iz uređenog tužbenog zahtjeva pa zahtjeva isplatu u visini iznosa od 4.150,08 €.

28. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

29. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

30. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojo j se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 10. lipnja 2023., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

31. Isto tako, u pogledu prigovora da je nastupila zastara zakonske zatezne kamate jer da je zastara određena u roku od 3 godine od dospijeća valja reći da zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom, slijedom čega kako nije nastupila zastara glavnog potraživanja to ni zakonske zatezne kamate nisu u zastari.

32.Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od ukupno 4.150,08 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), kao pod točkom II. izreke pobijane odluke.

33. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023), a koju tuženik posebno ne osporava.

34 Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić