Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić,
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja COLAS HRVATSKA d.d., Varaždin,
Međimurska 26, OIB 58701507957, kojeg zastupaju punomoćnici Dražen Vuković i
Saša Lalić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OPĆINA POSEDARJE, Posedarje, Trg
Martina Posedarskog 1, OIB 26599619939, kojeg zastupa punomoćnik Antonio
Vedrić, odvjetnik u Zadru, radi ispunjenja ugovorne obveze i naknade štete,
odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj
P-88/2019-86 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2024.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2019-86 od 7. studenog 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2019-86 od 7.
studenog 2023. naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana izgradi osnovnu
infrastrukturu sa svim instalacijama (cesta, voda, struja i telefon) kako bi tužitelj na
svojim nekretninama označenim kao čest. zem. 109/113, površine 21.004,00 m2
upisanim u zk. ul. 680 k.o. Slivnica i čest. zem. 1790/22, površine 23.136,00 m2,
upisanoj u zk. ul. 2127 k.o. Posedarje mogao ostvariti priključke na tu infrastrukturu
(točka I. izreke) kao i da mu u istom roku plati iznos od 255.479,92 eura /
1.924.913,42 kuna sa zateznim kamatama od 1. studenoga 2017. do isplate po stopi
propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke) i nadoknadi parnične troškove u iznosu
od 62.827,58 eura / 473.374,40 kuna (točka III. izreke).
2. Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešne
primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako prvostupanjski sud
zaključuje kako je u ovoj pravnoj stvari nesporno postojanje ugovora i neispunjenje
Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2 2
tuženikove obveze da u roku od tri godine od dana sklapanja ugovora izgradi
infrastrukturu, te da pri tom nije bilo ekskulpacijskih razloga za neispunjenje
ugovorne obveze u smislu odredbe članka 343. Zakona o obveznim odnosima, iako
je među strankama bilo neprijeporno da je izgradnja elektrodistribucijske mreže i
potom priključak tužitelja na mrežu, izvan nadležnosti tuženika, kao i da sam sud
utvrđuje kako su postojale određene okolnosti na strani HEP-a koje su
onemogućavale priključak. Kako te okolnosti i dalje postoje, žalitelj smatra da one
objektivno onemogućavaju priključak tužitelja, pa je tuženikova obveza prestala na
temelju odredbe članka 208. Zakona o obveznim odnosima koju je prvostupanjski
sud trebao primijeniti. Dalje, navodi kako je tijekom postupka ostalo sporno ima li
objekt tužitelja građevinsku i uporabnu dozvolu, koje su neophodne za dobivanje
priključka električne energije, pa ako tih isprava nema, ne može biti ni riječi o
uzročnoj vezi između nastanka štete i djelovanja tuženika, budući da bi tužitelj
svejedno trebao koristiti agregate. Također navodi kako je tuženik bio svjestan
postojanja problema kod izvršenja ugovorne obveze već u trenutku sklapanja
ugovora jer ovo nije prvi takav projekt poslovne zone, međutim upravo zbog tih ranijih
iskustava nije mogao znati da treća osoba - HEP ODS, Elektra Zadar d.d. neće biti u
mogućnosti 14 godina osigurati uvjete za priključenje tužitelja na elektrodistribucijsku
mrežu, odnosno kako se u svakom slučaju radi o vanjskoj, izvanrednoj i
nepredvidivoj okolnosti koja se nije mogla spriječiti, otkloniti ili izbjeći bilo kakvom
radnjom tuženika. To pak znači kako se podredno ima primijeniti i odredba članka
373. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, pa tužitelj ne može zahtijevati
ispunjenje ugovorne obveze izgradnje infrastrukture – struje, nego isključivo raskinuti
ugovor ukoliko ovakvo djelomično ispunjenje ugovora na odgovara njegovim
potrebama i ne može tražiti naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovorne
obveze zbog nemogućnosti priključenja na elektrodistribucijsku mrežu, jer se radi o
obvezi čije je ispunjenje nemoguće zbog okolnosti za koje tuženik ne odgovara.
Smatra kako tužitelju odgovara djelomično ispunjenje ugovora budući da je započeo
s poslovanjem na predmetnoj lokaciji prije sklapanja predmetnog ugovora i za to
vrijeme nije plaćao nikakvu naknadnu tuženiku za korištenje nekretnine, što ukazuje
na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odluku o troškovima postupka
pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu
presudu tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan i tužitelju naloži da
tuženiku nadoknadi parnične troškove. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj je naveo da su žalbeni razlozi neosnovani ili
nedopušteni, zato što je tuženik tek u žalbi iznio prigovor da mu je ispunjenje
predmetne obveze postalo nemoguće, zatim da nije ispunjen nijedan od uvjeta za
primjenu članka 208. Zakona o obveznim odnosima, te da u postupku uopće nije bilo
sporno da je objekt (pogon) tužitelja legalan jer je tužitelj u spis dostavio potvrdu
izvedenog stanja od 13. prosinca 2011. Smatra da je prvostupanjska presuda
pravilna i zakonita, kao i da je tuženik svoju žalbu podnio iz formalnih razloga, te
predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi
prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalba je osnovana.
Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2 3
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14,
70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj
dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.
točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava
(članak 356. ZPP-a).
6. Pod točkom 8. obrazloženja presude navedeno je kako je predmet spora
zahtjev za naknadu štete ispunjenjem ugovorne obveze kao i naknada materijalne
štete nastale zbog proizvodnje skupljim energentom odnosno zbog neispunjenja
ugovorne obveze, iz čega bi proizlazilo kako je i prvi tužbeni zahtjev usmjeren na
naknadu štete iako iz njegovog sadržaja proizlazi da je usmjeren na ispunjenje
ugovorne obveze koja se sastoji u izgradnji osnovne infrastrukture sa svim
instalacijama (cesta, voda, struja i telefon) kako bi tužitelj na svojim nekretninama
mogao ostvariti priključke na tu infrastrukturu, a drugi zahtjev predstavlja naknadu
štete zbog neispunjenja te ugovorne obveze.
7. Iz ostalog dijela obrazloženja razvidno je kako prvostupanjski sud nije
naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovan prvi tužbeni zahtjev, jer
je nakon što je izložio sadržaj izvedenih dokaza ispitivao samo osnovanost tužbenog
zahtjeva za naknadu štete. Zašto smatra da je tuženik dužan izgraditi predmetnu
infrastrukturu i zašto smatra da to može napraviti baš u roku od 15 dana, nije jasno iz
obrazloženja presude. Posebno nije jasno je li tuženik izgradio druge vidove
infrastrukture (cestu, vodu i telefon), budući da se u prvostupanjskom postupku
raspravljalo samo o nemogućnosti priključka na električnu energiju. Nije raspravljeno
ni što bi u stvarnosti predstavljalo obvezu izgradnje infrastrukture za priključak na
električnu energiju odnosno koji dio te infrastrukture tuženik može sam izgraditi bez
sudjelovanja ovlaštene treće osobe koja se bavi izgradnjom elektroenergetske
infrastrukture i je li ga izradio. S druge strane, odluka o tužbenom zahtjevu mora biti
takva da je provediva u paricijskom roku, u suprotnom ona gubi značaj sudske
odluke na temelju koje se može tražiti prisilna ovrha.
8. Iz podataka u spisu razvidno je kako se tuženik, između ostalog, već u
odgovoru na tužbu protivio prvom tužbenom zahtjevu tvrdnjom da nije u njegovoj
moći ispunjenje te ugovorne obveze, jer ovisi o radu treće osobe, ali se
prvostupanjski sud nije upuštao u ispitivanje istinitosti tih tvrdnji. Samo je
konstatirano da je među strankama bilo neprijeporno da tuženik tu obvezu nije
ispunio, kao jednu od pretpostavki potrebnih za postojanje ugovorne odgovornosti za
naknadu štete. U vezi s tim, valja dodati kako tužitelj u odgovoru na žalbu pogrešno
tvrdi da je riječ o činjenicama na koje se tuženik prvi puta poziva u žalbi.
9. U odnosu na zahtjev za naknadu štete iz obrazloženja presude ne može se
ispitati je li taj zahtjev prihvaćen nakon što je sud našao da su istinite one činjenice
na kojima je tužitelj zasnivao tužbeni zahtjev ili one koje je utvrdio vještak. Iz
činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako je tužitelj naveo da šteta koju trpi predstavlja
razliku između izdataka za dobivanje električne energije preko agregata i izdataka
koje bi tužitelj imao da je mogao koristiti električnu energiju preko elektroenergetske
mreže. Takvu štetu je utvrdio prema svojim podacima o potrošnji goriva i cijeni
Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2 4
električne energije i to u mjesečnim iznosima u razdoblju od siječnja 2013. do
studenog 2017. čiji zbroj iznosi 1.795.980,72 kn. Iz nalaza i mišljenja vještaka,
vidljivo je da je vještak utvrđivao druge činjenice na koje se tužitelj nije pozivao u
prilog osnovanosti svog zahtjeva. Unatoč tome, sud je nalaz i mišljenje vještaka
paušalno ocijenio stručnim i vjerodostojnim, ali presuda uopće ne sadrži razloge o
odlučnim činjenicama koje su utvrđene tim dokazom. Tako se sud u obrazloženju
presude poziva samo na konačan izračun visine štete i prihvaća ga bez ispitivanja je
li vještak pravilno utvrdio one činjenice na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev.
Ovome treba dodati da je primjedbe na vještačenje, pored tuženika, imao i tužitelj
tvrdeći da je vještak koristio pogrešnu metodu obračuna visine štete, jer bi šteta
trebala biti manja. Okolnost da je tužitelj kasnije povukao svoje primjedbe, ne može
osloboditi sud potrebe pravilne ocjene svakog dokaza, pa tako i vještačenja. Osim
toga, vještačenjem rukovodi sud i on postavlja pitanja vještaku i traži dodatna
razjašnjenja koja je vještak dužan dati (članak 259. ZPP-a).
10. Također, prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru zastare koji je tuženik
stavio još u odgovoru na tužbu. Nije odlučio ni o preinaci tužbe promjenom činjenične
osnove, povećanjem tužbenog zahtjeva po osnovi glavnice i isticanjem drugog
zahtjeva u odnosu na zatezne kamate, iako se tuženik protivio preinaci tužbe, štoviše
tvrdio je da uopće nije dopuštena jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog
postupka (podnesci od 3. veljače 2022 i 18. travnja 2023.).
11. Pobijana presuda nema razloga ni o prigovorima tuženika koji se tiču
postojanja građevinske i uporabne dozvole tužiteljevog objekta za proizvodnju asfalta
koji je bio izgrađen prije sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina. Iz podataka u
spisu razvidno je da je takve prigovore tuženik istaknuo u podnesku od 3. prosinca
2019. (listovi 162. i 163. spisa) i da se tužitelj očitovao na navode iz toga podneska te
dostavio određene dokaze, koje prvostupanjski sud nije cijenio, niti je naveo razloge
zašto to nije učinio.
12. Osnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio okolnost
što obveza izgradnje infrastrukture koju je tuženik preuzeo ugovorom o kupoprodaji
nekretnina, ne ovisi o postupanju tuženika barem u onom dijelu koji se odnosi na
izgradnju elektroenergetske infrastrukture i stvaranje uvjeta za priključenje na
električnu mrežu. Pod točkom 30. obrazloženja presude navedeni su razlozi zbog
kojih sud smatra da se ne radi o onim razlozima koji oslobađaju dužnika od
odgovornosti iz članka 343. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:
35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) koji se mogu svesti
na zaključak da su sve one okolnosti na koje se tuženik poziva postojale i u vrijeme
sklapanja ugovora. Međutim, prvostupanjski sud zanemaruje okolnost da je to bio i
razlog zašto je dospijeće obveze izgradnje infrastrukture odgođeno za tri godine od
sklapanja ugovora o kupoprodaji, pa bi nemogućnost ispunjenja trebalo promatrati u
svijetlu tih okolnosti, dakle utvrđivati ih nakon isteka roka za ispunjenje te obveze, a
ne u vrijeme sklapanja ugovora.
13. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je trebao
uzeti u obzir i okolnost da je tuženik preuzeo obvezu koja ovisi o postupanju treće
osobe i ispitati koliko ta okolnost onemogućava tuženika u ispunjavanju obveze za
Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2 5
koju inače ne bi odgovarao i može li se zahtijevati ispunjenje takve obveze ako bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja u smislu članka 344. ZOO-a.
14. Glede visine štete koju je dužnik dužan nadoknaditi svom vjerovniku ako
ne ispuni ugovornu obvezu, odredbom članka 346. stavka 1. ZOO-a propisano je da
vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu
neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao
moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile
poznate ili morale biti poznate. Samo u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te
neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika
naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što
dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale (stavak 2. toga
članka). Prema tome, kod povrede ugovorne obveze dužnik je u pravilu dužan
nadoknaditi samo predvidivu štetu, onu koju je dužnik mogao predvidjeti kao
posljedicu povrede ugovorne obveze, a naknadu cjelokupne štete vjerovnik ima
pravo zahtijevati samo ako dokaže da je do nje došlo zbog prijevare, namjere ili
grube nepažnje dužnika. Ni o tim bitnim činjenicama pobijana presuda nema uopće
razloga. U ovoj pravnoj stvari bitno je je li tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o
kupoprodaji nekretnina mogao predvidjeti da ni nakon tri godine od sklapanja
ugovora neće moći ispuniti obvezu koju je preuzeo.
15. Navedeno predstavlja takve nedostatke zbog kojih se pobijana presuda ne
može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog
postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi
po službenoj dužnosti s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i dan stupanja na
snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“ broj 70/19).
16. Zbog toga je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
17. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nepravilnosti i
nedostatke presude na koje je ukazano ovim rješenjem tako da će prije svega
odlučiti o preinaci tužbe vodeći računa o procesnim i materijalnim razlozima (do kojeg
stadija postupka se tužba može preinačiti i je li to svrsishodno za konačno rješenje
odnosa među strankama), a potom pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, posebno
vještačenja, i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o ostalim
materijalnopravnim prigovorima tuženika, uključujući prigovor zastare i prigovor
nemogućnosti ispunjenja ugovorne obveze, utvrditi prirodu te obveze, eventualni
doprinos tužitelja neispunjenju (zbog nedostatka građevinske i uporabne dozvole) i
pravu tužitelja na naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze, kao i o obujmu
takve štete (ovisno o tome može li se tuženiku pripisati prijevarno ili namjerno
postupanje ili postupanja s krajnjom nepažnjom), te dati jasne i valjane razloge o
odlučnim činjenicama koje su stranke navele i koje je utvrđivao u ovom postupku.
18. S obzirom na to da je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno
suđenje, ukinuta je i odluka o troškovima postupka. U novoj odluci o tužbenom
Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2 6
zahtjevu prvostupanjski sud će ponovo odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.
Zagreb, 20. veljače 2024.
Predsjednik vijeća
Raoul Dubravec
Kontrolni broj: 049c9-7d63d-c16ac
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.