Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2672/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7572/2024-12 od 5. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7572/2024-12 od 5. ožujka 2026.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. III. izreke kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 9. ožujka 2006., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „ 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 389,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2006. do isplate (toč. II. izreke), te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 71 4,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2026. do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Tužiteljica žalbom pobija toč. III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači u skladu s navodima žalbe ili da se ukine i predmet vrat prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je zaključen između stranka i restitucijski zahtjev za isplatu temeljem te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe u obrazloženju presude naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, te koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, te je suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda sačinjena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

8. Isto tako nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 326.a i čl. 186.c ZPP , jer je pogrešan pravni pristup tuženika da dio tužbenog zahtjeva za isplatu još nije dospio i da ga treba odbaciti.

9. Neutemeljeni su žalbeni navodi tuženika da mu je postupanjem suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustava), jer je pobijana odluka obrazložena i sadrži dostatne i valjane razloge, te je sud, suprotno tvrdnjama tuženika, pravilno ocijenio u navedenoj odluci sve dokazne prijedloge, ne zanemarivši pritom navode i dokazne prijedloge tuženika.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Između stranaka nije sporno da su 9. ožujka 2006. zaključile potrošački Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 19.081,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita i da je čl. 3. ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno da je tuženik 9. ožujka 2006. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 389,80 EUR (tada 2.936,99 kn). Sporno je da li je predmetna odredba ništetna, a posljedično tome i je li osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), jer je kredit podigla radi kupnje osobnog vozila u privatne svrhe, da je predmetni ugovor zaključen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da joj sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije spomenuta prilikom sklapanja ugovora, niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto se naplaćuje baš u toj visini, a nije postojala niti mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi. Konačno, utvrđeno je da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

13. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da je je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja da tužiteljici temeljem odredbe čl. 1115. ZOO vrati iznos koji je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate.

14. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

15. Obzirom na visinu naknade i izostanak pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da nije riječ o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, te da se ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi ne može smatrati odredbom manjeg značaja, jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, već se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba i da nju sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO).

16. Odlučna okolnost prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, je da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe potrebno je u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

17. U smislu odredbe čl. 81. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

18. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

19. Tuženik u žalbi tvrdi da je sporna odredba ugovora o kreditu bila jasno istaknuta i da ju je svaki potrošač mogao razumjeti, jer je u ugovoru bilo jasno navedeno da se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa odobrenog kredita, koja je bila prihvaćena suglasnom voljom stranaka i da banka kao kredita institucija imao pravo naplatiti ovu naknadu.

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

21. Imajući u vidu da se je tužiteljica kao potrošač bio ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj ica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

22. Kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništena u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, posljedično tome pravilno je naloženo tuženiku kao nesavjesnom st jecatelju da vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323.st. 1. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

23. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO) , tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 47/2020, koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju nište tnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP . Suprotno žalbenim navodima tuženika tužiteljici su osnovano dosuđeni troškovi sastava obrazloženih podnesaka od 25.2.2025. i 2.10.2025. po Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje; Tarifa), svaki po 50 bodova, jer su u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bili potrebni za postupak. Jednako tako, tužiteljici je pravilno priznat i trošak ročišta za objavu presude po Tbr. 9./3. Tarife u iznosu od 25 bodova, jer je riječ o trošku koji je bio potreban za parnicu, budući da pravo svake stranke da u postupku sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice što je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

25. Tužiteljica žalbom osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa uz tvrdnju da je parnične radnje trebalo utvrditi prema vrijednost predmeta spora od 1.716,82 EUR, odnosno prema zbroju deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kako je to naznačeno u tužbi. Iznijetu žalbeni navod nije osnovan, jer u situaciji kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul kondemnatornom zahtjevu za isplatu, te se vrijednost predmeta spora deklaratornog preambula ne uzima u obzir, već, obzirom da je riječ o sporu o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – odnosno povrat novčanog iznosa od 389,80 EUR, upravo navedeni novčani iznos predstavlja vrijednost predmeta spora. Stoga su sve parnične radnje pravilno priznate tužiteljici prema toj vrijednosti predmeta spora, dok suprotna žalbena izlaganja tužitelja u tom pravcu nisu osnovana.

26. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbe stranka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš