Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2898/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2317/2018 od 3. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2317/2018 od 3. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I.I. izreke presude.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2317/2018 od 3. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom II.1. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2317/2018 od 3. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkama II.2., II.2.a, II.3. i III. izreke u kojim dijelovima se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Žalba tužitelja izjavljena protiv točke III. izreke presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2317/2018 od 3. svibnja 2023., se odbacuje djelomično kao nedopuštena.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključen između tužitelja i tuženika 13. srpnja 2005., ništetan te ne proizvodi pravni učinak te da je tuženik dužan isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 73.526,92 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden pod tom točkom izreke,

- pod točkom II.1. izreke je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.6 navedenog Ugovora o kreditu zaključenog 13. srpnja 2005., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 13. srpnja 2005. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 13. srpnja 2005. pa nadalje,

- pod točkom II.2. izreke je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i navedeno da je tuženik dužan isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 6.437,35 € / 48.502,19 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden pod tom točkom izreke,

- pod točkom II.2.a izreke je navedeno da se eventualno kumulirani zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog, tj. za iznos od 906,73 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, odbija kao neosnovan,

- pod točkom II.2. izreke je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu isplate po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pri čemu je suđeno:" te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 6.380,86 EUR / 48.076,59 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom…" na svaki pojedinačni iznos pobliže navedeno pod tom točkom izreke,

- pod točkom III. izreke je navedeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.658,16 € (27.562,44 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv prvostupanjske presude i to u dijelu pod točkama I.I., II.2a i III. izreke, žali se tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP) sadržajno ističući i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku odluku na način da usvoji osnovni tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi zatraženi parnični trošak ili podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude i to u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev ( toč. II.1., II.2., II.3 i III. izreke) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, pozivajući se izričito na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku, a podredno, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik osporava iznesene žalbene navode tužitelja smatrajući da su neosnovani u odnosu na pobijane točke I.I. i II.2.a presude, a u odnosu na točku III. izreke da tužitelj ne posjeduje pravni interes za pobijanje tog dijela zahtjeva, pa predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu. Potražuje i trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je djelomično neosnovana u odnosu na točku I.I. izreke pobijane presude, djelomično je osnovana u odnosu na točku II.2a. izreke, dok je djelomično nedopuštena u odnosu na točku III. izreke.

6. Žalba tuženika je djelomično neosnovana u odnosu na točku II.1. izreke, dok je u preostalom dijelu ( točke II.2., II.3. i III. izreke ) osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje cjelokupne ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između njega i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank 13.07.2005., kao i zahtjev za isplatom temeljem takve cjelokupne ništetnosti, a potom i eventualno kumulirani zahtjev na ime utvrđenja djelomične ništetnosti navedenog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te restitucijski zahtjev za isplatom s osnove ništetnosti i nepoštenosti takvog ugovaranja.

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji upiru kako tužitelj tako i tuženik.

9. Razmatrajući pobijanu odluku u granicama dopuštenosti ispitivanja ( čl. 365. st. 1. ZPP ), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba tužitelja djelomično nedopuštena. Naime, tužitelj u žalbi izričito navodi da prvostupanjsku odluku pobija i u odnosu na točku III. izreke ( kojom mu je dosuđen parnični trošak od 3.658,16 € /27.562,44 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama) navodeći da je cjelokupna odluka o troškovima postupka nepravilna ( uslijed stajališta o osnovnosti glavnog tužbenog zahtjeva koji je odbijen).

10. Tužitelj u pogledu tog dijela prvostupanjske odluke ne posjeduje pravni interes za osporavanje niti posljedično podnošenje žalbe, pa je žalbu u tom dijelu temeljem odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP, valjalo odbaciti kao nedopuštenu, te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

11. U odnosu na činjenično stanje iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke 13. srpnja 2005. sklopile ugovor o stambenom kreditu broj:[broj kredita] s namjenom kupnje nekretnine, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.900,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke važeći na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren s rokom otplate do 31. srpnja 2030. (broj mjesečnih anuiteta 300, odnosno rok otplate 25 godina), u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 574,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke počevši od 31. kolovoza 2005.,

-da je u čl. 3. ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,99 %, time da je ugovoreno da je promjenjiva sukladno odluci Banke (čl. 6.),

-da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti,

-da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Petru Bajlo koji je dostavio pismeni nalaz i mišljenje ( str. 256 -271 spisa), očitovao se na prigovore stranaka ( str. 334-335 spisa) te mišljenje iznio i usmenim putem na ročištu za glavnu raspravu ( str. 350 spisa), a temeljem kojeg dokaza je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio ukupan iznos od 508.432,32 kn, da iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 12.818,21 EUR (96.578,78 kn), da konverzijom kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. tužitelju nije utvrđena pretplata , da je s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu tužena više obračunala iznose anuiteta u iznosu od 48.502,19 kn / 6.437,35 EUR, a s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 6.380,86 EUR /48.076,59 kn,

- da je na ročištu za glavnu raspravu 15. 2. 2023. proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

12.1. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud se poziva na pravomoćne sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (toč. 8. do 10. te 16. i 17. obrazloženja) te prihvaćanjem izraženih pravnih stajališta u sklopu takvih odluka, zaključuje da su i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju nepoštene i posljedično ništetne jer da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije tužitelja kao potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što proizlazi iz iskaza tužitelja kojem je prvostupanjski sud u cijelosti poklonio vjeru. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to prvostupanjski sud pronalazi da je ono suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP).

12.2. Prvostupanjski sud se potom osvrće i na okolnosti konkretnog slučaja ističući kako se utvrđenje nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a da tuženik iako tvrdi suprotno, to nije dokazao, pri čemu je predložio saslušati svjedoka za kojeg je sam naveo kako nije sudjelovao prilikom pregovaranja i zaključivanja konkretnog ugovora, dok je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da nije bio upoznat s činjenicom promjene valutne klauzule i kamatne stope. Također, analizom prijepornog ugovora zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, utvrđuje da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što ni ne osporava, da je takvo postupanje u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR pri čemu i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo.

12.3. Prema tome, prvostupanjski sud u odnosu na ništetnost odredbi osnovnog ugovora koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i koje su bile sastavni dio standardnog ugovora unaprijed sastavljenog od banke, zaključuje da se o njima sa tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on imao utjecaj na njihov sadržaj, pa je njima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je protivno i temeljnim načelima obveznog prava (načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava). Smatra da takve djelomično ništetne odredbe ne dovode do ništetnosti cijeloga ugovora, jer on može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni i sadrži sve bitne elemente nužne za pravnu valjanost, pa odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora (toč. I. izreke presude), dok usvaja kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi o ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli (točka II.1. izreke presude).

12.4. U odnosu na prigovor tuženika i pitanje da li provođenje konverzije isključuje pravo tužitelja na isplatu i utvrđenje ništetnosti, prvostupanjski sud polazi od stajališta da provođenje konverzije same po sebi ne smije isključiti kontrolu nepoštenosti ugovornih odredbi te da potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog vještaka čije mišljenje ocjenjuje stručnim i potpunim, pa usvaja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu isplate i nalaže tuženiku platiti 48.502,19 kn / 6.437,35 EUR s osnove ugovaranja promjenjive kamatne stope (toč. II.2. presude) te je s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.380,86 EUR /48.076,59 kn (toč. II.3. izreke) dok odbija tužitelja za iznos od 906,73 EUR koji iznos predstavlja više zatražen od onog kojeg je utvrdio vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 29. prosinca 2022. s naslova promjene kamatne stope (toč. 2a. izreke presude).

13. Tužitelj u žalbenim navodima osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijen za zahtjevom za utvrđenjem cjelokupne ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom po toj osnovi, pri čemu žalbu temelji na stajalištu o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da odluka nije zakonita jer ugovaranje valutne klauzule u CHF predstavlja bitni sastojak ugovora. Osporava i odluku u dijelu kojim je odbije sa zahtjevom za isplatom (toč. II.2a izreke) kao i odluku o troškovima postupka (toč. III. izreke).

14. Tuženik u žalbenim navodima opsežno (na ukupno 40 stranica), osporava usvajajući dio prvostupanjske presude iznoseći višestruke i brojne primjedbe, pa ovaj drugostupanjski sud prije svega s obzirom na takav opseg žalbe, smatra nužnim ukazati da pravo na obrazloženu sudsku odluku (kao jedan o procesnih aspekata prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije) nije apsolutno te se ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki navod stranke, već su dužni pružiti dostatne, ozbiljne i relevantne razloge koji ovise o okolnostima konkretnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka (u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.).

15. U tom smislu će se u pogledu žalbenih navoda tuženika ukazati na dostatne i relevantne razloge odlučne za predmet i pravnu narav konkretnog spora , polazeći od toga da se navodi tuženika mogu u bitnom sažeti na način da osporavaju tužitelju pravo na bilo kakvu zaštitu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora, a koji razlozi se sadržajno iznose u većem dijelu žalbe (toč. 3. - 5., 21. – 34 te 94-123) sa čime tuženik povezuje i pogrešno ispunjenje pretpostavki za stjecanje bez osnove (toč. 124-134 žalbe), potom tuženik obrazlaže stajalište da se učinci tzv. kolektivne tužbe ne mogu primijeniti na konkretan slučaj (toč. 9. - 20., 55-64 žalbe) pri čemu upire i na stav o neprimjeni odredbe čl. 502c ZPP. Nadalje, smatra i kako nalaz i mišljenje vještaka nije doneseno sukladno zakonu (toč. 35. – 43., 57-64, žalbe), da prvostupanjski sud nije iznio odlučne razloge u pogledu utvrđenja nepoštenosti ugovaranja (toč. 44. do 54. žalbe), da je neosnovano utvrđeno kako je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (toč. 65-80 žalbe) te je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i u pogledu valutne klauzule u CHF (toč. 81 -93 žalbe), propisa o zaštiti potrošača (toč. 135-141 žalbe), te prava EU (toč. 142-156 žalbe) kao i istaknutog prigovora zastare (toč. 157-163 žalbe). Zaključno osporava i odluku o troškovima postupka.

U odnosu na žalbu tužitelja

16. U odnosu na osporeni odbijajući dio glavnog zahtjeva u sklopu kojeg se traži ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu te isplata po toj osnovi (toč. I. izreke presude), valja naglasiti da tužitelj polazi od nepravilnog stajališta u sklopu kojeg smatra da nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u sklopu osnovnog ugovora o kreditu dovode do ništetnosti cjelokupnog ugovora.

17. Naime, sustav zaštite potrošača polazi od cilja usmjerenog na zaštitu od posljedica nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima , u kojem smislu i Direktiva Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva 93/13EEZ) čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), u odnosu na neobvezujuću narav nepoštenih odredbi u uvodnoj izjavi, točki 21., navodi:

"…budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredbi…".

18. Nadalje, ništetnost određene ugovorne odredbe kao posljedica utvrđene nepoštenosti ugovaranja u potrošačkim ugovorima s jedne strane i ništetnost cjelokupnog ugovora s druge, dovode do različitih pravnih učinaka i posljedica, pri čemu ništetnost cijelog ugovora anulira sve učinke određenog ugovornog odnosa (negotium nullum ) sa neizostavnim pravnim posljedicama koje dosegom utječu kako na trgovce odnosno banke, tako i potrošače.

19. Stoga je u takvim okolnostima nužno promotriti da li ugovor može opstati i bez konkretnih nepoštenih odredaba, koja intencija je i u sklopu nacionalnog zakonodavstva predviđena odredbom čl. 87. st. 2. ZZP (koja propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe) odnosno odredbom čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; dalje: ZOO) koja se primjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka, i kojom je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

20. Razmatrajući pravnu narav ugovaranja valutne klauzule u CHF u sklopu primjene Direktive, Europski sud je iznio stajalište u sklopu kojeg je istaknuo razliku između ugovornih odredba kojima se utvrđuju temeljne obveze potrošača da otplate zajam odnosno kredit, od odredaba u kojima se utvrđuje mehanizam konverzije valute i koje su stoga po definiciji zasebne ugovorne odredbe, te je zaključio da odredba kojom se definira mehanizam konverzije valute ima akcesorni odnosno sporedni značaj ( predmet C-26/13 Kásler i Káslerné Rábai i predmet C-186/16 Z). Takvo stajalište o akcesornosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je moguće primijeniti i na odredbu o redovnoj kamatnoj stopi ugovorenoj kao promjenjivoj, polazeći od shvaćanja da su stranke prilikom sklapanja ugovora usprkos elementu promjenjivosti, odredili kamatnu stopu u određenoj početnoj visini. Uz navedeno, iz provedenog postupka ne proizlazi da bi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule predstavljalo odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor u konkretnom slučaju sklopljen.

21. Stoga valja zaključiti da u određenim okolnostima, nacionalni sudovi mogu nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi se izbjegla ništetnost cjelokupnog ugovora, upravo radi održavanja ostalih učinaka ugovora i sprječavanja nastupanja negativnih posljedica , poglavito u okolnostima poput onih koji su predmetom spora i kad je osnovni ugovoru u primjeni i otplati od 2005. godine odnosno sada dulje od 20 godina.

22. Prema tome, kako su odredbe osnovanog ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu redovnu kamatnu stopu akcesorne prirode, čiju nepoštenost je moguće zamijeniti tako da se uzme u obzir visina ugovorenog tečaja na dan isplate ili ugovaranja kredita te visina početno ugovorene redovne kamatne stope, a ugovor u preostalom dijelu može opstati, koju činjenicu potvrđuje i naknadna konverzija osnovnog ugovora provedena upravo sa ciljem anuliranja posljedica nepoštenog ugovaranja na štetu potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cjelokupnog ugovora i posljedično vraćanje potrošaču onoga što je platio (toč. I. izreke presude).

U odnosu na žalbene navode tuženika

23. Tuženik žalbom osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je usvojen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu utvrđene ništetnosti odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ( toč. II.1. izreke ), potom u dijelu u kojem je naloženo mu isplatiti novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope (toč. II.2. izreke), valutne klauzule (toč. II.3. izreke) te konačno odluku o troškovima postupka (toč. III. izreke).

24. U odnosu na navode kojim osporava utvrđenje djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u tom dijelu, pri čemu se pravilno u smislu čl. 502.c ZPP pozvao na vezanost pravomoćnim utvrđenjima iz postupaka tzv. kolektivne zaštite potrošača, na koje se fizičke osobe mogu pozvati u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu (čl. 502.c ZPP), da bi potom razmotrio i konkretne okolnosti predmetnog spora obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno, pri čemu je protivno žalbenim navodima, konačan zaključak o djelomičnoj nepoštenosti i ništetnosti ugovaranja donio dostatnim i razumljivim obrazlaganjem svih odlučnih činjenica.

25. U odnosu na navedeno valja ukazati da je u okviru kolektivne zaštite potrošača koja je pokrenuta od strane ovlaštene udruge (Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, utvrđeno da su banke u vremenskom periodu koje obuhvaća i trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka (13. 7. 2005.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno utvrđenje proizlazi iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i njenog dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

26. U odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF je također pravomoćnim odlukama (presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) utvrđeno da su banke i u tom dijelu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07) pa je i postupanje prednika tuženika po tom pitanju unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

27. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

28. Na takva utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu potrošača je valjalo vezati činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza, obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno. U tom smislu iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je prednik tuženika odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli u CHF uglavio u formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe. Riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako ističe da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao pri čemu je predložio saslušanje svjedoka za kojeg i sam podneskom ( str. 355 spisa ) jasno naveo kako nje osobno sudjelovala u sklapanju navedenog ugovora. Iz provedenog dokaza saslušanjem tužitelja (kojem je prvostupanjski sud priklonio vjeru) je utvrđeno da je tužitelju ugovor dan na potpis u obliku na koji nije mogao utjecati, da mu je sugerirano uzimanje kredita upravo vezanog uz valutu CHF (kao najstabilnijeg i najboljeg), da nije mogao pregovarati oko predmetnih odredbi a niti je informiran o opasnostima i rizicima takvog ugovaranja.

29. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF je dovelo do postojanja znatne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovele do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava predstavlja odredivost, prema kojoj činidba mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama (koje su također ugovorene kao promjenjive) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

30. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF uz naknadni rast tečaja valute CHF, te promjena kamatnih stopa kako je prikazana u sklopu provedenog vještačenja u stvarnosti dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka i to na štetu potrošača, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena kamatne stope i ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja u stanje financijske nesigurnosti, a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF ( toč. II.1. izreke pobijane presude ), pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 105. st. 1. ZOO) odnosno u visini prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan puštanja kredita u opticaj, slijedom čega žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

31. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da nema mjesta primjeni odredbe čl. 502 c ZPP i čl. 138. Zakona o potrošačkom kreditiranja. Naime, odredba čl. 502 c ZPP propisuje kako se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Iako je navedena odredba čl. 502. c ZPP u smislu čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) stupila na snagu tek trenutkom pristupa RH Europskoj Uniji odnosno 1. srpnja 2013., učinak i doseg predmetne odredbe se odnosi na pravomoćno utvrđenje iz presuda i postupaka kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ne na odredbe osnovnih ugovora o kreditima koje su zaključivali pojedini potrošači u vremenskom periodu od 2004. do 2008.. Stoga tuženik u iznošenju takvih žalbenih razloga ( točke 55-59. žalbe ) polazi od nepravilne pretpostavke budući se odredba čl. 502. c ZPP odnosi na posljedice kolektivne tužbe i zaštite potrošača ( koje nastupaju nakon stupanja na snagu te odredbe), a koje su kao tako neizravno povezane sa postupanjem banaka u ranijim periodima obuhvaćenim takvim tužbama.

32. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika (toč. II.2. i II.3. izreke) te tužitelja (toč. II.2 a izreke) u tome dijelu osnovani, pri čemu je i činjenično stanje za sada u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

33. Naime, u pogledu spornog pitanja prava tužitelja na povrat temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a– 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

34. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 110. u svezi s čl. 108. i čl. 107. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, pa korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

35. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta u pogledu prava potrošača na isplatu. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: Z).

36. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

37. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

38. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

39. Takvo odlučno pitanje je od utjecaja i na ostale žalbene navode tuženika koji su povezani sa pitanjem prava tužitelja na pravnu zaštitu u okolnostima u kojima je naknadno provedena konverzija osnovnog ugovora (toč. 3. - 5., 21. – 34 te 94-123 žalbe) te povezanim žalbenim navodima u sklopu kojih tuženik propituje ispunjenje pretpostavki za stjecanje bez osnove (toč. 124-134 žalbe) i osporava visinu zahtjeva putem provedenog vještačenja (toč. 35. – 43., 57-64, žalbe), a na koje se sve može odgovoriti stajalištem izraženim u sklopu konačne odluke najvišeg suda u pogledu prava potrošača na zaštitu u konkretnim okolnostima slučaja.

40. Kako prvostupanjski sud u sklopu odlučivanja o predmetu spora u pogledu isplate nije pošao od pravilnog pravnog pristupa, a posljedično nije raspravio niti odlučne činjenice u pogledu prava tužitelja na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, to je i činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno, pa su žalbe tuženika ( točka II.2 i II.3 izreke) te tužitelja ( točka II.2a izreke ) djelomično osnovane radi čega je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu valjalo djelomično ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti sudu u tom dijelu na ponovno suđenje (toč. I. izreke rješenja), dok je žalbu tužitelja u odnosu na osporenu točku I. izreke presude ( kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora te isplatu po toj osnovi ) valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, a žalbu tuženika u odnosu na osporenu točku II.1. izreke presude (kojom je utvrđena djelomična ništetnost odredbi osnovnog ugovora u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF) temeljem iste pravne osnove (čl. 368. st. 1. ZPP) odbiti kao djelomično neosnovanu te odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

41. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka i to djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika pri čemu će prvostupanjski sud o tom dijelu odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP).

42. Odluka o troškovima žalbenog postupka koji su zatraženi od strane kako tuženika tako i tužitelja je ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP, pa je o tom zahtjevu odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

43. U odnosu na dio žalbe tužitelja koji nije dopušten je primjenom odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP, valjalo odbaciti djelomično žalbu kao nedopuštenu te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

44. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno i potpuno, u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka, utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovom odlukom i o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev- 457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će takve odlučne činjenice utvrditi polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja te u granicama postavljenog tužbenoga zahtjeva, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP -a odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić