Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3545/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3739/2024-9 od 22. prosinca 2025., zatim o žalbi protiv rješenja o trošku poslovni broj: P-3739/24- 14 od 11. veljače 2026., kao i o žalbi protiv dopunskog rješenja o trošku poslovni broj P-3739/24-16 od 8. srpnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3739/2024-9 od 22. prosinca 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3739/2024-9 od 22. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3739/2024-14 od 11. veljače 2026. kao i zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe na to rješenje.

II. Uvažava se žalba tuženika kao osnovana te se ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3739/2024-16 od 8. srpnja 2026. bez vraćanja na daljnji postupak.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 €, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 6. srpnja 2007. između tužiteljice CZ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu u kojem je tužiteljica obavezna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.30% od iznosa kredita. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.026,55 € sa zateznim kama tama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate.

1.2. Isto tako, rješenjem istog suda poslovni broj: P-3739/24-14 od 11. veljače 2026., po prijedlogu tužiteljice za donošenjem dopunske odluke (podredno žalba) od 29. prosinca 2025. naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 178,99 €.

1.3. Nadalje, dopunskim rješenjem istog suda poslovni broj P-3739/24-16 od 8. srpnja 2026. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak u iznosu od 53,09 €.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, tuženik je podnio i žalbu na rješenje o trošku poslovni broj: P-3739/24-14 od 11. veljače 2026., kao i o žalbu protiv dopunskog rješenja o trošku poslovni broj P- 3739/24-16 od 8. srpnja 2026. zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP te predlaže ukinuti navedena rješenja uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika protiv presude i rješenja poslovni broj: P-3739/24-14 od 11. veljače 2026. nije osnovana, dok je žalba protiv dopunskog rješenja o trošku poslovni broj P- 3739/24-16 od 8. srpnja 2026. osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 6. srpnja 2007. između tužiteljice i tuženika, a koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.30% od iznosa kredita.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Isto tako, u odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta “jednakosti oružja“ i da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer se prvostupanjski sud nije očitovao o prigovorima tuženika, valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms- "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni. Osim toga, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 6. srpnja 2007. zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit za kupnju novog vozila KIA u iznosu 26.341,45 CHF uz redovnu kamatu od 5,20%, promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati naknadu u iznosu od 3,30% jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita od iznosa kredita;

- da iz iskaza tužiteljice koji je prihvaćen u cijelosti proizlazi da je kredit podignula 2007. kod tuženika za kupnju automobila i da je htjela uzeti kredit u eurima međutim kao auto kredit joj je ponuđen kredit u CHF. Zatim, proizlazi da je pročitala ugovor i rečeno joj je da su naknade sastavni dio Ugovora i da se bez toga ne može dobit kredit, a naknada joj je objašnjena kao uvjet koji se plaća za dobivanje kredita.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru te je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Prema tome, kako je tužiteljica temeljem čl. 3. ugovora platila tuženiku naknadu u vis ini kako je navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP, slijedom čega je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 3 Ugovora te odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužitelj icom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % naknade na iznos kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mog la pregovarati i rečeno joj je da su naknade sastavni dio Ugovora i da se bez toga ne može dobit kredit, a naknada joj je objašnjena kao uvjet koji se plaća za dobivanje kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

15. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj ica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

16. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: 1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj ica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica pristupila u poslovnicu tuženika te je i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužiteljica s time upoznata, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključuje da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sama tužiteljica i tvrdi da je morala platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da ona kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

26. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

27. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) budući je tuženik izgubio spor u cijelosti, dok u tuženik niti ne pobija odluku o trošku u pogledu visine.

28. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

29. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U odnosu na žalbu tuženika protiv rješenja od trošku poslovni broj: P-3739/24-14 od 11. veljače 2026.

30. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tužiteljica podneskom od 29. prosinca 2025. predložila donijeti dopunsko rješenje o trošku te joj je prvostupanjski sud dosudio daljnji trošak u iznosu od 178,99 €.

31. Žalitelj u žalbenim navodima ističe da je protiv presude u ovom postupku podnio žalbu pa, obzirom da odluka o trošku ovisi i o odluci o meritumu spora, i predmetno rješenje pobija zbog svih razloga zbog kojih je pobijao i prvostupanjsku presudu od dana 22.12.2025.

32. Slijedom navedenog, kako prvostupanjski sud nije odlučio o svim troškovima postupka prvostupanjskom presudom, pravilno je donio dopunsko rješenje o trošku u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a imajući u vidu da je tuženik izgubio parnicu dok samu visinu parničnog troška tuženik niti ne osporava tako da je žalba odbijena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP, a isto tako tuženik nema pravo troška za sastav žalbe protiv rješenja od 11. veljače 2026.

U odnosu na žalbu tuženika protiv rješenja od trošku poslovni broj: P-3739/24-16 od 8. srpnja 2026.

33. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud isto donio jer da je 29.12.26. tužiteljica predložila donošenje dopunskog rješenja o trošku koji se odnosi na sudsku pristojbu na presudu, pa kako je tužiteljica platila pristojbu 19.01.2026. to joj prvostupanjski sud ponovo dosuđuje parnični trošak u vidu sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 €.

34. Međutim, osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud ponovno odlučio o trošku sudske pristojbe na presudu, iako je o istom zahtjevu već odlučio dopunskim rješenjem od 11. veljače 2026., pa kako je o tom pitanju već bilo odlučeno to prvostupanjski sud nije imao osnove ponovno odlučivati o istom zahtjevu donošenjem novog dopunskog rješenja.

35. Slijedom navedenog, valjalo je dopunsko rješenje od trošku poslovni broj: P - 3739/24-16 od 8. srpnja 2026. ukinuti bez vraćanja da daljnji postupak te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

35. Kako je tuženik uspio sa žalbom u odnosu na rješenja od trošku poslovni broj: P - 3739/24-16 od 8. srpnja 2026., to mu je dosuđen i trošak žalbenog postupka u iznosu od 12,5 bodova uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV od 25% odnosno ukupno 31,25 € te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić