Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-183/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. -tužiteljice ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II. -tužiteljice CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-512/2021 od 12. studenoga 2024., ispravljene rješenjem od 15. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-512/2021 od 12. studenoga 2024., ispravljena rješenjem od 15. studenoga 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke i u dijelu pod točkom V. izreke kojim je tuženoj naloženo da naknadi parnični trošak tužiteljicama u iznosu od 21.413,65 eura sa zateznom kamatom od donošenja te presude do isplate i predmet se vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je naloženo tuženoj da isplati I. -tužiteljici iznos od 54.686,56 eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci (točka I.) i da isplati I.-tužiteljici iznos od 2.654,46 eura sa zateznom kamatom od 31. listopada 2020. do isplate (točka II.), naloženo je tuženoj da isplati II. -tužiteljici iznos od 27.343,27 eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci (točka III.) kao i da joj isplati iznos od 2.654,46 eura sa zateznom kamatom od 31. listopada 2020. do isplate (točka IV.), te je naloženo tuženoj da naknadi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 21.413,65 eura sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate dok je odbijen njihov zahtjev za naknadu parničnoga troška u iznosu od 10.405,85 eura (točka V.).

2. Protiv ove presude tužena je izjavila žalbu zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 88/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenoga zahtjeva a podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Nije sporno da su tužiteljice suvlasnice, I.tužiteljica ½ dijela a II. -tužiteljica ¼ dijela trosobnog stana u zgradi oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], KO [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa]. U stanu stanuje kao zaštićeni najmoprimac ĆS, temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 1. ožujka 2008., taj je status stekla kao član obiteljskog domaćinstva njene majke IS, nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 - dalje: ZNS).

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog povrede vlasničkih prava. Navode da kao vlasnice stana imaju obvezu njegovog održavanja, kao i zajedničkih dijelova nekretnine, na sklapanje i sadržaj ugovora o najmu nisu imale utjecaja. Ističu da je Europski sud za ljudska prava u predmetima Statileo protiv Hrvatske, Bego i drugi protiv Hrvatske zauzeo stav da je zakonodavac odnosno Republika Hrvatska povrijedila vlasnička prava zajamčena odredbama čl. 1. Protokola br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer ne postoji ravnoteža između interesa vlasnika stanova i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca jer je vlasnicima nametnut prekomjeran individualni teret. Stoga zahtijevaju isplatu naknade na ime razlike isplaćenih iznosa zaštićene najamnine i kombinacije tržišne i tržišne turističke najamnine za stan u istom dijelu grada, iste površine i kakvoće, također traže naknadu za nematerijalnu štetu koju trpe u vidu dugotrajnog stresa i frustracije zbog nemogućnosti da u razdoblju duljem od 10 godina ostvare vlasnička prava u punom opsegu.

6. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, koje žaliteljica sadržajem navoda i ne dovodi u pitanje, da postupanje države predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva.

7. Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.).

8. Zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu (Rev-2364/16, Revd-3630/2021 - t. 4.1.)

9. Neosnovan je prigovor tužene kojim ističe da su tužiteljice propustile poduzeti odgovarajuće radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti obitelji zaštićenog najmoprimca o kojima ovisi visina zaštićene najamnine. Naime, tijekom postupka tužena, na kojoj je teret dokaza eventualnih propusta tužiteljica kao vlasnica stana, je ovaj prigovor isticala paušalno, neodređeno, bez ikakvih dokaza o činjenicama koje su navodno od utjecaja na platnu mogućnost zaštićenog najmoprimca. Kako dakle tužena nije iznijela ikakve odlučne činjenice i dokaze na te okolnosti, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude nije o njima niti mogao očitovati niti su tužiteljice u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP imale razloga pobijati neodređene i nejasne tvrdnje tužene. Za utvrđenje pravne osnove za ostvarivanje prava na neimovinsku štetu, odlučne su okolnosti koje sud uzima u obzir pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05).

10. Kada je u pitanju imovinska šteta, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

11. Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u odluci o visini naknade imovinske štete koji je u ovom slučaju utvrđen u iznosu razlike između isplaćene zaštićene najamnine i tržišno turističke najamnine, zbog toga žaliteljica osnovano prigovara visini dosuđenog iznosa ove naknade.

12. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-958/2025, odlučujući o spornom pitanju prava na tzv. turističku najamninu, odnosno je li vlasniku stana nastupila šteta zbog nemogućnosti iznajmljivanja predmetne nekretnine u turističke svrhe za razdoblje turističke sezone kroz godinu, zauzeo je stav:

"Prema odredbi članka 1. točke 9. i 10. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. propisano je da naknada čini iznos novčanih sredstava koji Republika Hrvatska, ako su ispunjene propisane pretpostavke, isplaćuje ovlašteniku prava na naknadu zbog prekomjernog ograničenja njegova prava vlasništva na stanu uzrokovanog nemogućnošću da stan iznajmljuje po slobodno ugovorenoj tržišnoj cijeni najma ili da traži iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana zbog nemogućnosti da mu stan iznajmljuje po slobodno ugovorenoj tržišnoj cijeni najma, koje ograničenje je posljedica reforme stambenog zakonodavstva propisane Zakonom o najmu stanova (Narodne novine, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20). Odgovarajuća najamnina je iznos najamnine u visini prosječne slobodno ugovorene najamnine na tržištu umanjene za iznos zaštićene najamnine. Ranije navedeni zakon ne propisuje mogućnost turističke najamnine. Naknada za ograničenje prava vlasništva je posebna naknada koja se plaća u visini određenoj prema prosječnoj tržišnoj najamnini za nekretnine prema općim propisima obveznog prava. Postoji mogućnost davanje te nekretnine i u turistički najam, ali se ovdje postavlja pitanje može li se taj teret prebaciti na državu, imajući prije svega u vidu da je zakonodavac u Zakonu o izvršenju normirao prosječnu najamninu te shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo da su države ovlaštene sniziti najamninu do razine ispod tržišne vrijednosti ako zakonodavna vlast odluči da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde."

13. Nadalje, tužena u žalbi ponavlja prigovor nalazu i mišljenju sudskog vještaka psihijatra temeljem kojeg je prvostupanjski sud utvrdio povredu prava osobnosti tužiteljica odnosno povredu prava na duševno zdravlje. Naime, tijekom postupka tužena je prigovorila nalazu i mišljenju osporavajući da je zdravstveno stanje tužiteljica isključiva posljedica činjenice da je predmetni stan opterećen zaštićenom najamninom a ne i drugih životnih okolnosti. Prvostupanjski sud je utvrdio uzročnu vezu bez očitovanja sudske vještakinje o ovom prigovoru, navodeći da je vještakinja dala nalaz i mišljenje "samo u odnosu na konkretnu situaciju". Ovo utvrđenje za sada nije moguće prihvatiti kao pravilno. Iako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da kod obje tužiteljice postoje psihičke tegobe, u nalazu i mišljenju se očito polazi od izjava samih tužiteljica koje su u razgovoru s vještakinjom svoje zdravstvene tegobe obrazložile samo neriješenom situacijom u vezi predmetnog stana, dok vještakinji nije postavljeno decidirano pitanje uzročne veze koje je postavila tužena, za utvrđenje te činjenice sud nema stručnog znanja.

14. Kako iz izloženog proizlazi da nisu pravilno i potpuno utvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi iznos naknade imovinske i neimovinske štete, temeljem odredbe čl. 370. ZPP ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, radi njihovog pravilnog utvrđenja i donošenja nove, zakonite odluke, ocjenom ostalih žalbenih navoda.

15. Odluka o naknadi parničnoga troška je ukinuta sukladno odredbi čl. 164. st. 4. ZPP a odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Marijan Vugić