Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-876/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, sa sjedištem u [adresa], kojega zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9897/2023-26 od 20. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9897/2023-26 od 20. listopada 2025. u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, te u dijelu pod točkom IV. kojim mu je naloženo da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.674,89 eura sa zateznom kamatom od 20. listopada 2025. do isplate, te u dijelu pod točkom V. izreke.

II. Preinačava se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom IV. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnoga troška te se nalaže tuženiku da mu naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 125,00 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja ove drugostupanjske presude do isplate, po stopi koju odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje za ostale odnose, kao i da mu naknadi trošak postupka u povodu žalbe, u iznosu od 115,57 eura, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. [broj kredita] od dana 30.07.2008.g. koji su sklopili tužitelj ŽG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelj leasinga i tuženik UniCredit Leasing Croatia d.o.o., [adresa], OIB 18736141210 kao davatelj leasinga, u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. [adresa] OIB: 18736141210, isplatiti tužitelju ŽG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.670,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 8,77 € od 11.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,62 € od 11.11.2008. do isplate,

- na iznos od 15,23 € od 09.12.2008. do isplate,

- na iznos od 29,09 € od 03.01.2009. do isplate,

- na iznos od 28,70 € od 10.02.2009. do isplate,

- na iznos od 31,46 € od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 25,09 € od 15.04.2009. do isplate,

- na iznos od 27,41 € od 09.05.2009. do isplate,

- na iznos od 24,24 € od 09.06.2009. do isplate,

- na iznos od 21,71 € od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 23,65 € od 11.08.2009. do isplate,

- na iznos od 25,70 € od 08.09.2009. do isplate,

- na iznos od 22,98 € od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 22,01 € od 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 23,71 € od 11.12.2009. do isplate,

- na iznos od 28,93 € od 14.01.2010. do isplate,

- na iznos od 31,98 € od 09.02.2010. do isplate,

- na iznos od 30,87 € od 09.03.2010. do isplate,

- na iznos od 34,81 € od 13.04.2010. do isplate,

- na iznos od 32,84 € od 12.05.2010. do isplate,

- na iznos od 35,17 € od 10.06.2010. do isplate,

- na iznos od 49,25 € od 13.07.2010. do isplate,

- na iznos od 47,02 € od 10.08.2010. do isplate,

- na iznos od 61,59 € od 11.09.2010. do isplate,

- na iznos od 46,96 € od 06.11.2010. do isplate,

- na iznos od 46,96 € od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 64,40 € od 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 72,81 € od 13.01.2011. do isplate,

- na iznos od 60,85 € od 12.02.2011. do isplate,

- na iznos od 67,14 € od 09.03.2011. do isplate,

- na iznos od 63,04 € od 08.04.2011. do isplate,

- na iznos od 64,45 € od 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 80,50 € od 10.06.2011.do isplate,

- na iznos od 92,11 € od 13.07.2011. do isplate,

- na iznos od 125,22 € od 08.09.2011.do isplate,

- na iznos od 102,25 € od 20.09.2011. do isplate,

- na iznos od 89,98 € od 12.10.2011. do isplate,

- na iznos od 87,30 € od 17.11.2011. do isplate,

- na iznos od 86,13 € od 13.12.2011. do isplate,

- na iznos od 92,11 € od 11.01.2012. do isplate,

- na iznos od 96,40 € od 14.02.2012. do isplate,

- na iznos od 98,12 € od 09.03.2012. do isplate,

- na iznos od 96,52 € od 12.04.2012. do isplate,

- na iznos od 96,62 € od 15.05.2012. do isplate,

- na iznos od 99,16 € od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 96,95 € od 13.07.2012. do isplate,

- na iznos od 97,71 € od 10.08.2012. do isplate,

- na iznos od 95,49 € od 14.09.2012. do isplate,

- na iznos od 92,92 € od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 90,54 € od 20.11.2012. do isplate,

- na iznos od 89,10 € od 13.12.2012. do isplate,

- na iznos od 88,54 € od 15.01.2013. do isplate,

- na iznos od 83,33 € od 12.02.2013. do isplate,

- na iznos od 87,14 € od 07.03.2013. do isplate,

- na iznos od 88,03 € od 11.04.2013. do isplate,

- na iznos od 80,98 € od 14.05.2013. do isplate,

- na iznos od 80,64 € od 11.06.2013. do isplate,

- na iznos od 79,07 € od 09.07.2013. do isplate,

- na iznos od 80,55 € od 09.08.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 6.908,53 kn/916,92 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14.08.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.674,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

1.1. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 116,36 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv presude je izjavio i tužitelj, pobijajući odluku o parničnom trošku pod točkom IV. izreke kojom nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnoga troška zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom za preinačenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika nije osnovana, žalba tužitelja je osnovana.

5. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji ističe tuženik jer su u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama dok sadržajem žalbenih navoda tuženik opisno ukazuje na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 1. t. 1. u vezi čl. 221.a ZPP povredom pravila o teretu dokazivanja statusa tužitelja kao potrošača, zbog razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude.

7. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene te , imajući u vidu priložene dokaze u spisu, i nisu sporne.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u ugovoru o operativnom leasingu koji je sklopio s tuženikom kao davateljem leasinga, radi financiranja troškova kupnje osobnog vozila, u iznosu od 20.017,77 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tvrdi, u bitnom, da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna jer ga tuženik kao trgovac nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao o rizicima tako ugovorene valutne klauzule, postupivši protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Pored deklaratornog, zahtjeva, tužitelj je podnio i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa.

9. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik leasinga i tuženik kao davatelj leasinga, 30. srpnja 2008. sklopili ugovor o operativnom leasingu, za nabavu vozila marke Suzuki SX4 1,5 GLX/AC SE, nabavne vrijednosti od 20.017,77 CHF, uz trajanje ugovora 60 mjeseci, isplatu mjesečnih obroka leasinga u iznosu od 299,68 CHF, s time da ukupne naknade iznose 24.654,61 CHF, ugovorena je obveza tužitelja platiti jamčevinu u iznosu od 4.003,55 CHF. Plaćanje novčanih obveza ugovoreno je u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF.

10. Imajući u vidu vrstu i sadržaj sklopljenog ugovora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva relevantan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07 - dalje: ZZP 07) koji je bio na snazi u vrijeme njegovog sklapanja kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

11. U postupku je utvrđeno, uvidom u sadržaj samog ugovora, da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, iz ugovora ne proizlazi da je predmetno vozilo kupljeno za potrebe ikakve poslovne djelatnosti, obrta ili trgovačkog društva, iz iskaza tužitelja proizlazi da je vozilo kupio za osobne potrebe. Tuženik nije tijekom postupka iznio ikakve navode niti predložio dokaze kojima bi osporio ove činjenice o statusu tužitelja kao potrošača iako je u tom pogledu na njemu teret dokaza (Rev-18/20128).

12. Odredbom čl. 3. ZZP/07 potrošač je definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. Člankom 88. Zakona o leasingu (Narodne novine br.135/06) propisano je:

"Pod pojmom potrošač, u smislu ovoga Zakona, podrazumijeva se svaka fizička osoba, primatelj leasinga, koja ima prava i obveze po ugovoru o leasingu."

14. Nadalje, čl. 90. istog zakona propisuje da se, osim na temelju odredaba čl. 88. i 89. toga Zakona, zaštita prava potrošača (fizičkih osoba) provodi na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača.

15. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj u smislu čl. 3. ZZP/07 ugovor sklopio kao potrošač te su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik proizvoljno i neutemeljeno osporava to utvrđenje suda prvoga stupnja i primjenu materijalnoga prava.

16. Nadalje, u pogledu okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, utvrđeno je da je tužitelj za osobne potrebe odabrao automobil u autokući ATT [obrt] u [adresa], kako mu je bio potreban kredit tamo su ga uputili tuženiku koji mu je sugerirao kredit u CHF. Ugovor je pročitao i razumio je sadržaj te ga potpisao, nitko mu nije objasnio rizik valute CHF, bio je svjestan mogućnosti rasta otplatnih rata ali ne u toj mjeri kao što je kasnije uslijedilo.

17. Tijekom postupka tuženik nije predložio ikakve dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem i informiranja o rizičnosti valute CHF, ugovor je sklopljen u formi standardnog obrasca koji je sastavio tuženik te je utvrđeno da tužitelj o njegovim odredbama, tako niti spornoj, nije mogao pregovarati.

18. Pravilnom primjenom materijalnoga prava prvostupanjski sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

19. Odredbom čl. 96. ZZP 07 je propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

(5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

20. Nadalje, iz odredbe čl. 102. citiranog Zakona proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

21. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je i u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) - dalje: Direktiva 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis.

22. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su, kao što je ovdje slučaj, nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005.

23. Stoga se i u ovom postupku, obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, primjenjuje nacionalni propis, uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

24. Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

− ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,

− mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

− mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

25. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

26. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imalo utjecaj, tumačenjem nacionalnih zakonskih odredbi u skladu s Direktivom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ugovorna odredba podliježe testu poštenosti. Tuženik neosnovano tvrdi da je predmetna odredba isključena od ispitivanja nepoštenosti pozivajući se na odluke suda EU broj C-81/19 i C-243/20 koje u ovom slučaju nisu primjenjive. Pema citiranim odlukama, ugovorna odredba bila bi isključena iz testa poštenosti pod pretpostavkom da je odraz zakonske obveze ili regulatorne odredbe što ovdje nije slučaj. Naime, odredbom čl. 22. ZOO nije propisana obveza ugovaranja valutne klauzule a još manje one vezane za bilo koju određenu valutu tako niti valutu CHF. Budući da je tuženik imao slobodu u izboru i formuliranju valutne klauzule te ju nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, ona podliježe testu nepoštenosti.

27. Nadalje, prema presudi Suda EU C-26/13, pojam razumljivosti ugovorne odredbe ne može se svesti samo na jezičnu i gramatičku razinu, zahtjev transparentnosti nalaže da potrošaču moraju biti razumljive i ekonomske posljedice koje iz nje proizlaze.

28. Kao što pravilno zaključuje prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju nije sporno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli za tužitelja bila jasna i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njome preuzima. Međutim, kao prosječni potrošač nije bio svjestan specifičnog rizika valute CHF kao "valute utočišta", takve informacije dužan je bio dati tuženik kao kreditor, stoga tužitelj nije mogao procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze te je za njega u tim okolnostima odredba ugovora bila nerazumljiva.

29. Pored navedenog, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti zakonite interese tužitelja odnosno je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora i valjanih informacija o tečajnom riziku. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja nedvojbeno proizlazi da tuženik o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodio računa.

30. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost.

31. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

32. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik leasinga ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

34. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

35. Kao što obrazlaže prvostupanjski sud, prema odredbi čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Kada je u pitanju restitucijski zahtjev, koji svoj temelj ima tek u deklaratornoj odluci o ništetnosti ugovorne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., tako i Revd-5172/2024.). Sukladno tome stavu zastarni rok zahtjeva za isplatu u ovom slučaju nije počeo teći.

36. Budući da je tuženik ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Kako je prema prethodno izloženom pravnom utvrđenju nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

37. Iznos preplate temeljem ništetne odredbe je pravilno utvrđen temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka koji je u izračunu uzeo u obzir rast leasing rata zbog rasta u tečaju. Kako je svaka mjesečna rata predstavljala neto iznos i iznos poreza na dodanu vrijednost, ukupni iznos preplate utvrđen je na bazi mjesečnih bruto iznosa koje je tužitelj stvarno platio.

38. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika koji je tvrdio da iz izračuna preplate treba izuzeti PDV budući ga on nije zadržao u svojoj imovini kao prihod već ga je uplatio u državni proračun.

39. Okolnost da li je ili nije tuženik zadržao iznos PDV-a nije u ovom slučaju bitna. Naime, tužitelj je nesporno platio i iznos PDV uključen u mjesečne anuitete. Budući da je isplate vršio temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl. 323. ZOO ima pravo na uspostavu činjeničnog i pravnog stanja kakvo bi bilo da takva odredba nije ugovorena, što podrazumijeva vraćanje svih bruto iznosa koje je platio.

40. Nadalje, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđeno je pod točkom IV. izreke presude da nije osnovana tražbina tuženika u iznosu od 916,92 eura sa zateznom kamatom od 14. kolovoza 2013. do isplate.

41. Odluka je donesena povodom prigovora prijeboja koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, za slučaj da sud utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime nije sporno da je sukladno ugovoru tužitelj kod njegovog sklapanja uplatio jamčevinu u iznosu od 17.868,83 kn kao protuvrijednosti od 4.003,55 CHF, dok je tuženik nakon isplate, 13. kolovoza 2013. vratio tužitelju iznos od 24.777,36 kn, tadašnjoj protuvrijednosti iznosa od 4.003,55 CHF.

42. Prije svega, tvrdnja tuženika da je "ovo pitanje riješeno" odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. je netočna. U toj je odluci naime zauzet pravni stav Vrhovnog suda o tome koje procesne pretpostavke moraju biti ispunjene da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime negativnih tečajnih razlika, osnovanost takvog potraživanja nije bila predmet odlučivanja u tom postupku.

43. Ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF u ovom je slučaju utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja, kao posljedicu nametanja takve nepoštene ugovorne odredbe upravo od strane tuženika. Smisao je i svrha ovoga postupka ostvarenje zakonom propisane zaštite tužitelja kao potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, uspostavom njegove pravne i faktične pozicije kakva bi bila da nepoštena odredba nije ugovorena. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve nepoštene odredbe, koju je postupajući nesavjesno unio u ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj je protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe stoga snosi sam tuženik, pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

44. U odnosu na odluku pod točkom V. kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnoga troška nisu navedeni ikakvi konkretni razlozi a nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

45. Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 155. st. 1. ZPP) koji ističe tužitelj u dijelu odluke o parničnom trošku kojim mu nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, iz odredbe čl. 335. ZPP, koja propisuje način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a).

46. Iz citirane odredbe proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 105/14 - dalje Ustav/ te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija/), zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude (Rev-559/2023).

47. Zbog izloženih razloga, pravilnom primjenom materijalnoga prava tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Nagrada za zastupanje iznosi 50 bodova prema Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 - dalje: Tarifa), te uz primjenu Tbr. 54. i obračunom PDV-a ukupno 125,00 eura. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

48. Tužitelju je sukladno odredbama čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 1. ZPP dosuđen i trošak postupka u povodu žalbe koji se sastoji od nagrade za sastav žalbe od 31,25 eura (Tbr. 10. t. 4. Tarife) i plaćene pristojbe od 84,32 eura.

49. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

50. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić