Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7090/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od suca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te sutkinja Nade Horvatović i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. CČ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22., 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški od 27. siječnja 2026., broj: Pp-1209/2024-7, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. CČ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. CČ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 90 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški od 27. siječnja 2026., broj: Pp-1209/2024-7, okr. CČ je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 1.000,00 eura, koju je dužan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 30,00 eura.

1.1. Istom presudom, na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi nasilja u obitelji, supruzi CČI, u obiteljskoj kući u [adresa], u dvorištu i izvan kuće i na bilo kojem drugom mjestu gdje se oštećena zatekne, u trajanju od 6 mjeseci, na način da se okrivljenik ne smije približiti oštećenoj na udaljenosti ne manjoj od 100 metara.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik po branitelju, odvjetniku Igoru Juranoviću, naznačujući u uvodu žalbe da se podnosi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je izreka presude proturječna razlozima presude, odnosno da presuda uopće nema razloga koji opravdavaju postojanje prekršaja za koje se okrivljenik istom proglašava krivim. Navodi kako već iz razloga presude ne proizlazi da je okrivljenik počinio prekršaj iz čl. 10. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ukazujući kako je u točci II. izreke proglašen krivim da je počinio prekršaj iz čl. 10. st. 1. t. 1., kažnjiv po čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Nadalje, ističe kako je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer u razlozima presude ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama koje bi se odnosile na bitno obilježje prekršaja u slučaju psihičkog nasilja, odnosno kako nije jasno na koji način je sud utvrdio da je kod oštećene izazvana povreda dostojanstva i uznemirenost, pritom ističući kako je sud odbio dokazni prijedlog okrivljenika da se dodatno ispita oštećena na okolnost je li bilo oobostranog vrijeđanja, što je po mišljenju okrivljenika činjenica koja ukazuje da je i oštećena sudjelovala u psihičkom nasilju i time po njegovom mišljenju pristaje i mora biti svjesna da joj se uzvraća na isti način u kojem slučaju nikako ne može doći do psihičkog nasilja. Isto tako, poziva se na iskaz oštećene koja iskazuje kako joj je inkrimirano ponašanje prouzročilo uznemirenost, a manje povredu dostojanstva, kao i da je takva komunikacija uobičajena u okrivljenikovom rječniku te da se on i inače s njom razgovara na način kao i inkrimirane zgode. Nadalje, navodi kako sud (osobito u vidu izrečene zaštitne mjere) nije analizirao od kakvog je utjecaja na proglašenje okrivljenika krivim to što su se okrivljenik i oštećena nakon predmetne zgode razveli, ne žive u zajednici te da su se odnosi među njima normalizirali te da se okrivljenik neprekidno nalazi u Republici Njemačkoj.

5. Suprotno tim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Navod da je u točci II. izreke omaškom naveden čl. 10 st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ne utječe na zakonitost i razumljivost pobijane presude. Naime, sve odlučne činjenice za psihičko nasilje navedene su u činjeničnom opisu izreke pod točkom I. pobijane presude, pa ovakav žalbeni navod okrivljenika nije osnovan, niti bi takva omaška presudu činila nezakonitom u smislu čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

5.1. Žalbeni navodi kako sud kako je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer u razlozima presude ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama koje bi se odnosile na bitno obilježje prekršaja u slučaju psihičkog nasilja, odnosno kako nije jasno na koji način je sud utvrdio da je kod oštećene izazvana povreda dostojanstva i uznemirenost te da je sud propustio isto u potpunosti utvrditi kada je odbio prijedlog okrivljenika da se ista dodatno ispita na okolnost njezina sudjelovanja u raspravi, uznemirenosti, a ne toliko povrede dostojanstva te činjenice da je za istu normalno da se okrivljenik tako razgovara, neosnovani su. Svjedokinja je u svom iskazu pred sudom (a i na zapisnik pred policijom) iskazala kako osjeća uznemirenost i povredu dostojanstva, a činjenica da je pred sudom rekla da, gradirajući, više osjeća uznemirenost, a manje povredu dostojanstva, ne utječe na postojanje konstitutivnog elementa ovog prekršaja jer nije uvjet ispunjenja bića djela da žrtva osjeća i strah i uznemirenost u istoj mjeri i istim intenzitetom. Činjenica da okrivljenik sada u žalbi navodi kako se i inače tako razgovara s oštećenom ne ekskulpira ga odgovornosti, već štoviše, doprinosi vjerodostojnosti iskaza žrtve i utvrđenom činjeničnom stanju upravo onako kako je utvrđeno. Nikako se ne može tumačiti da to što okrivljenik i inače na ovakav način (koji predstavlja prekršaj protiv Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji) razgovara sa oštećenom treba pretpostaviti da je žrtva trebala biti naviknuta na isto i da iz kontinuiteta takvog njegovog ponašanja sada proizlazi da u konkretnom slučaju prekršaja nema, jer je ista, kako okrivljenik krivo tumači, navikla na takvo izražavanje, pa to sada isključuje element uznemirenosti i povrede dostojanstva. Isto tako, po mišljenju ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio prijedlog za daljnjim izvođenjem dokaza saslušanjem žrtve na okolnost toga je li ista sudjelovala u prepirci, smatrajući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Naime, za napomenuti je da činjenica da je žrtva eventualno i sudjelovala u takvoj raspravi ne isključuje odgovornost okrivljenika za počinjeno psihičko nasilje prema njoj, eventualno bi ista bila suokrivljena, a s obzirom da isto ne proizlazi iz optužnog akta, navedeno nije predmet ovoga postupka. U odnosu na okolnosti razvoda braka i normalizacije odnosa nakon inkrimiranog događaja, isti nisu relevantni, jer se odnose na vrijeme nakon počinjenja prekršaja, a u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru predstavljaju olakšavajuću okolnosti okrivljeniku za izvršenje izrečene mjere, pa navedeni žalbeni razlozi nisu osnovani.

6. U pravu je okrivljenik kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je u obrazloženju izrečene kazne uz ostalo, kao otegotno cijenio činjenicu da je okrivljenik do sada kažnjavan za djelo nasilja u obitelji, jer je navedena okolnost biće prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a ne otegotna okolnost. Međutim unatoč tome, sama vulgarnost i količina izričaja okrivljenika i njihova objektivna ugroza za dostojanstvo žrtve, po mišljenju ovoga suda, opravdavaju izrečenu novčanu kaznu te ostvaruje svrhu kako specijalne, tako i generalne prevencije.

7. Slijedom svega navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenika.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13.27 do 663.61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika.

9. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. kolovoza 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

ĐČ, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Novoj Gradiški u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja i tužitelja.