Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2738/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od suca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te sutkinja Nade Horvatović i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog ZL i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Sisak, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj od 18. veljače 2026., broj: Pp-864/2025-23, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Sisak kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj od 18. veljače 2026., broj: Pp-864/2025-23, na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), oslobođeni su optužbe okrivljeni ZL, okrivljeni ŠL, okrivljeni TL i okrivljeni UL da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj s prijedlogom da se ista usvoji.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Osnovano je prvostupanjski sud okrivljenike oslobodio optužbe na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona, jer je nakon provedenog postupka utvrdio kako djelo nije počinjeno na javnom mjestu, a u činjeničnom opis optužnog akta navedeno je kako je mjesto počinjenja „dostupno javnosti“ pri čemu nije naznačeno da se ponašanje okrivljenih reflektiralo na neograničenom otvorenom javnom mjestu, dok u činjeničnom opisu optužnog akta nisu navedeni bilo kakvi parametri iz kojih bi to bilo moguće zaključiti, pa stoga prvostupanjski sud pravilno donosi oslobađajuću presudu, jer djelo za koje se okrivljenici optužuju optužnim aktom, nije prekršaj.

6. Optužnim prijedlogom se okrivljenici terete da su prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira počinili „na mjestu dostupnom javnosti“. Dakle, okrivljenicima se optužbom stavlja na teret počinjenje prekršaja za koji javnost mjesta događaja čini jedan od konstitutivnih elemenata bića djela, a kao mjesto počinjenja prekršaja je navedeno mjesto koje je, prema kategorizaciji javnih mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, svrstano u tzv. fiktivno javno mjesto tj. ono mjesto koje po svojoj namjeni nije neograničeno otvoreno javno mjesto, ali pod određenim uvjetima (dostupnost vidiku odnosno čujnosti s neograničenog javnog mjesta odnosno reflektiranje tj. nastupanje posljedica inkriminiranog ponašanja na neograničenom javnom mjestu) može imati takav značaj.

7. Kako to pravilno i osnovano navodi prvostupanjski sud, za ispunjenje bića onih prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kod kojih je javnost mjesta bitno i konstitutivno obilježje bića djela, a počinjena su na fiktivnom javnom mjestu, a o tome se radi u ovom prekršajnom predmetu, nužno je da činjenični opis optužbe sadrži naznaku odnosno opis da se ponašanje okrivljenika reflektiralo, znači da je bilo vidljivo ili čujno, na neograničenom javnom mjestu. U protivnom, dakle u nedostatku tog konstitutivnog elementa bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj.

8. U konkretnom slučaju, a kako iz dokaznog postupka proizlazi (iako ne proizlazi iz samog optužnog akta gdje je navedeno samo da je djelo počinjeno na mjestu dostupnom javnosti) sporni događaj odvio se u kontejneru kao privatnom prostoru tvrtke koji je u inkrimirano vrijeme imao funkciju sobe za sastanke pa iz toga jasno proizlazi kako nije bio namijenjen neodređenom krugu građana, već naprotiv samo uskom krugu sudionika sastanka. Stoga je prvostupanjski sud u pravu kada takvo mjesto kategorizira kao tzv. fiktivno javno mjesto, a iz optužnog akta (čiji činjenični opis tužitelj u tijeku postupka nije dopunjavao) u kojem je navedeno isključivo da se radi o „mjestu dostupnom javnosti“ nisu navedeni konkretni uvjeti (dostupnost vidiku i čujnosti s neograničenog otvorenog javnog mjesta, odnosno nastupanje posljedica na njemu) koji su nužni kako bi se moglo raditi o prekršaju počinjenom na tzv. fiktivnom javnom mjestu, jer tako utuženo djelo nije prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

9. Navod tužitelja kako sud pridaje važnost isključivo formalnom karakteru prostora, a ne stvarnoj dostupnosti i percepciji događaja od strane drugih osoba (navodeći također kako je jedna osoba došla iz čajne kuhinje iz drugog dijela kontejnera, vikala „Mrš van“ te otvorila vrata nakon čega je uslijedila buka da će se zvati policija) neosnovani su. Sud osnovano pridaje značaj karakteru prostora, a i načinu kako je utuženo počinjenje prekršaja, a sve u skladu s prethodno navedenom potrebom konkretizacije refleksije kod tzv. fiktivnog javnog mjesta, a koja je konkretizacija izostala u činjeničnom opisu utuženog prekršaja, pa stoga pravilno zaključuje da tako utuženo ponašanje nije utuženi prekršaj. Navodi o prisutnoj osobi koja je bila u čajnoj kuhinji, prema stanju spisa, bili su činjenice koje je sud utvrđivao u tijeku dokaznog postupka i pravilno ih cijenio u smislu da se ne radi o neograničenom otvorenom javnom mjestu, već da su svi sudionici bili unutar zatvorenog poslovnog prostora u kojem se odvijao događaj, pa je i ovdje pravilno zaključio da ne radio o neograničenom otvorenom javnom mjestu, a nadalje, kao što je već prethodno navedeno, oslobodio od optužbe, jer činjenični opis ne sadržava podatke koji su potrebni da bi se moglo zaključiti da se radi o tzv. fiktivnom javnom mjestu.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno i osnovano donio presudu na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona, jer djelo za koje se okrivljenici optužuju po propisu nije prekršaj pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. kolovoza 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini u 6 ovjerenih prijepisa za: spis, okrivljenike i tužitelja.