REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 83/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića kao predsjednika Vijeća, Žarka Dundovića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog MŠ, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19 i 84/21.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 14. prosinca 2022., broj K-9/2022-25 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 12. veljače 2026., broj I Kž-72/2023., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika MŠ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, potvrđenom navedenom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, MŠ proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11 te je na temelju tih propisa uz primjenu članka 48. stavaka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, s tim da mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci, a dio kazne u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca neće se izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju, odvjetniku Vladimiru Rađenoviću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "… na temelju čl. 517. st. 2. i 3. i to zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 12. ZKP-a te povrede prava okrivljenika na obranu zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku", s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavno suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi (točka 3. obrazloženja zahtjeva) da povreda prava na pravično suđenje koje je zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne", broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02., 13/03., 1/06., 2/10. i 13/17.) proizlazi "… iz činjenice da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem rekonstrukcije događaja pri čemu takvu odluku nije obrazložio u pisanom obrazloženju presude.".
6. Međutim, osuđenik u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude (list 267. – 271.) navedeni prigovor povrede prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP-a nije isticao niti obrazlagao, već je u odnosu na taj propust suda prvog stupnja jedino naveo "[p]rvostupanjski sud je na ročištu za glavnu raspravu od 24.11.2022. odbio prijedlog obrane za provođenjem rekonstrukcije, međutim navedeno nije u skladno odredbi čl. 459. st. 5. Zakona o kaznenom postupku u obrazloženju pobijane presude obrazložio tj. nije naveo razloge zašto ovaj dokazni prijedlog nije prihvatio" te da je "… zbog neprovođenja rekonstrukcije činjenično stanje pogrešno je i nepotpuno utvrđeno".
7. Prema tome, s obzirom na to da osuđenik prigovor prava na pravično suđenje u odnosu na prvostupanjsku presudu nije isticao u žalbi podnesenoj protiv te presude, a odredbom članka 517. stavka 2. ZKP-a je propisano da se postupovne povrede iz točke 2. (koja obuhvaća i predmetnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP - a) i 3. tog članka, mogu isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku, to ovaj dio zahtjeva nije osnovan.
8. Nadalje, nije osnovan niti dio zahtjeva koji se odnosi na prigovor da mu je sud drugog stupnja pogrešnom ocjenom žalbenih navoda i proizvoljnom ocjenom u žalbenom postupku povrijedio pravo na obranu i pravo na pravično suđenje.
8.1. Osuđenik taj dio zahtjeva obrazlaže na sljedeći način. Ističe da je drugostupanjski sud, odgovarajući na njegov žalbeni prigovor kako prvostupanjski sud u presudi nije obrazložio zašto je odbio osuđenikov prijedlog da se provede rekonstrukcija, pogrešno zaključio da taj propust nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude (točka 3. obrazloženja zahtjeva). Nadalje, osuđenik u točkama 4. – 6. obrazloženja zahtjeva iznosi svoju argumentaciju zašto je po njemu rekonstrukciju bilo nužno provesti jer da bi se jedino provjerom na licu mjesta moglo razriješiti pitanje gdje se točno dogodio inkriminirani događaj, konkretno, na nekretnini osuđenika ili na nekretnini oštećenika. Ističe da to nije marginalno pitanje, kao što to pogrešno smatra sud drugog stupnja, već ključno, jer o tome ovisi i ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka, ali i pravna kvalifikacija postupanja okrivljenika, osobito u kontekstu njegove obrane da je postupao u nužnoj obrani (točka 4. obrazloženja zahtjeva).
8.2. Uz navedeno, smatra da je i stav suda drugog stupnja kako nije relevantno pitanje vrste odjeće koju je nosio kritične zgode proizvoljan jer da je okolnost svakako značajna kod ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka kraj činjenice da su svjedoci govorili o hlačama, a da iz zapisnika o očevidu proizlazi da je osuđenik kritične zgode nosio trenirku.
9. Iz ukratko izloženog sadržaja ovog dijela zahtjeva proizlazi da se u biti ovi prigovori ne odnose na pitanje pravičnog suđenja, već se njima zapravo nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, što u postupku izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude nije moguće.
9.1. Naime odredbom članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. ZKP-a su na taksativan način propisane osnove iz kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi, a u koje ne ulazi i osnova pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, budući da je prema koncepciji ZKP-a isključena mogućnost raspravljanja o činjeničnim pitanjima u postupku po izvanrednim pravnim lijekovima. Stoga niti u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.
10. Osim toga, osuđeniku se ukazuje da se obrazloženje presude suda drugog stupnja nipošto ne može smatrati arbitrarnim i proizvoljnim u kontekstu povrede prava na pravično suđenje. To stoga jer se sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude (točka 9.) očitovao na žalbeni prigovor osuđenika o odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se provede rekonstrukcija, ukazujući da je prvostupanjski sud na raspravi od 24. studenog 2022. odbio prijedlog obrane za provođenjem rekonstrukcije događaja uz obrazloženje da je riječ o dokazu koji je nepotreban i odugovlačeći s obzirom da su sve odlučne činjenice utvrđene do tada izvedenim dokazima te da na zakonitost nije utjecao propust suda prvog stupnja da u obrazloženju presude ponovi te razloge. Jednako tako, sud drugog stupnja je u istom dijelu obrazloženja i u odnosu na žalbene prigovore vezane za točno mjesto događaja i odjeće koju je osuđenik nosio tempore criminis naveo da u kontekstu ostalih dokaza kojim su potvrđeni navodi optužbe nije riječ o bitnim okolnostima koje bi bile značajne u pravcu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.
11. To što osuđenik ne prihvaća kao pravilna činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude nije relevantno jer je konvencijsko i ustavno pravo na pravično suđenje ograničeno na postupovnu, a ne na materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.), a pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Stoga, sud drugog stupnja u žalbenom postupku nije povrijedio pravo na pravično suđenje pa niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.
12. Slijedom svega navedenog, trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 25. kolovoza 2026.
Predsjednik Vijeća
Ratko Šćekić
