Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-694/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dalibor Gradinščak, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-891/2019-23 od 9. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-891/2019-23 od 9. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu, broj 318-50-3267915 godine, sklopljenog dana 13. veljače 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić, [adresa], pod brojem: OU-127/06-1, dana 15. veljače 2006. godine, koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 318-50-3267915 godine, sklopljenog dana 13. veljače 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić, [adresa], pod brojem: OU-127/06-1, dana 15. veljače 2006. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata te zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 2.129,47 Eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011. do 31.07.2015. godine, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to na iznos od:

- 4,86 eura od 01.02.2010.g,

- 11,03 eura od 01.03.2010.g.,

- 13,69 eura od 01.04.2010.g.,

- 13,18 eura od 01.05.2010.g.,

- 14,17 eura od 01.06.2010.g.,

- 22,69 eura od 01.07.2010.g.,

- 20,94 eura od 01.08.2010.g.,

- 23,31 eura od 01.09.2010.g.,

- 21,49 eura od 01.10.2010.g.,

- 18,58 eura od 01.11.2010.g.,

- 24,73 eura od 01.12.2010.g.,

- 32,56 eura od 01.01.2011.g.,

- 27,02 eura od 01.02.2011.g.,

- 28,96 eura od 01.03.2011.g.,

- 26,49 eura od 01.04.2011.g.,

- 26,93 eura od 01.05.2011.g.,

- 37,43 eura od 01.06.2011.g.,

- 37,74 eura od 01.07.2011.g.,

- 46,47 eura od 01.08.2011.g.,

- 41,99 eura od 01.09.2011.g.,

- 37,08 eura od 01.10.2011.g.,

- 36,55 eura od 01.11.2011.g.,

- 36,17 eura od 01.12.2011.g.,

- 38,51 eura od 01.01.2012.g.,

- 40,55 eura od 01.02.2012.g.,

- 40,83 eura od 01.03.2012.g.,

- 39,42 eura od 01.04.2012.g.,

- 40,37 eura od 01.05.2012.g.,

- 41,02 eura od 01.06.2012.g.,

- 39,92 eura od 01.07.2012.g.,

- 40,21 eura od 01.08.2012.g.,

- 39,39 eura od 01.09.2012.g.,

- 37,61 eura od 01.10.2012.g.,

- 39,51 eura od 01.11.2012.g.,

- 40,42 eura od 01.12.2012.g.,

- 39,78 eura od 01.01.2013.g.,

- 36,20 eura od 01.02.2013.g.,

- 39,24 eura od 01.03.2013.g.,

- 39,51 eura od 01.04.2013.g.,

- 38,32 eura od 01.05.2013.g.,

- 34,61 eura od 01.06.2013.g.,

- 34,52 eura od 01.07.2013.g.,

- 35,43 eura od 01.08.2013.g.,

- 36,89 eura od 01.09.2013.g.,

- 38,91 eura od 01.10.2013.g.,

- 37,86 eura od 01.11.2013.g.,

- 38,60 eura od 01.12.2013.g.,

- 39,44 eura od 01.01.2014.g.,

- 38,48 eura od 01.02.2014.g.,

- 39,57 eura od 01.03.2014.g.,

- 39,21 eura od 01.04.2014.g.,

- 38,01 eura od 01.05.2014.g.,

- 37,62 eura od 01.06.2014.g.,

- 37,80 eura od 01.07.2014.g.,

- 39,16 eura od 01.08.2014.g.,

- 40,32 eura od 01.09.2014.g.,

- 40,08 eura od 01.10.2014.g.,

- 41,07 eura od 01.11.2014.g.,

- 41,75 eura od 01.12.2014.g.,

- 41,35 eura od 01.01.2015.g.,

- 41,89 eura od 01.02.2015.g.,

- 42,03 eura od 01.03.2015.g., a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.833,67 EUR (tisuću osamsto trideset tri eura i šezdeset sedam eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i kamatnoj stopi te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu broj 318-50-3267915 od 13. veljače 2006., uslijed ništetnosti istih.

5. Tuženik prije svega u žalbi tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, „čak da ih je i proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge“ te se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud utvrdio povredu zajamčenog prava na pravično suđenje.

6. Naprijed iznesenim tvrdnjama tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer protivno navodima žalbe presuda u žalbom pobijanom dijelu sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku, iznesene činjenične i pravne argumentacije tužene, tuženiku je omogućeno raspravljati o predmetu spora te je osigurano načelo kontradiktornosti postupka. Prvostupanjska presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud prvog stupnja obrazložio je na valjan i prihvatljiv način pa stoga nije nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna već je jasna, određena i neproturječna i zbog čega ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem iste tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

8. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se presuda može ispitati obzirom da sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Nadalje, tuženik u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 11. lipnja 2019. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sam je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe čl. 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužitelj u zahtjevu za utvrđenje ovlašten pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c ZPP nije osnovan.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio, a što među strankama i nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 13. veljače 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 318-50-3267915 na iznos od 16.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 108 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora važećim na dan dospijeća, a radi se o stambenom kreditu, te da je ugovorena redovna kamata od 4,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, budući da je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene) o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 13. veljače 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji u svojim odredbama propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 13. veljače 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

19. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća ništetne.

20. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila tuženiku iznos od 2.129,47 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

21. Obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO, pa je pobijana odluka i u tom dijelu pravilna.

22. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a da je Ugovor u cijelosti ispunjen pa da sukladno čl. 326. st. 2. ZOO ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem Ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredaba jer su iste bile ništetne već od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem Ugovora. Budući da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe rezultirale neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti tih ugovornih odredaba bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO kako to pogrešno smatra tuženik.

23. Neosnovani su i žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kada je ista postala pravomoćna i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći , a tužiteljica je postavila restitucijski zahtjev i pokrenula postupak u ovoj pravnoj stvari 11. lipnja 2019., dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti navedene odluke, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor tuženika o zastari neosnovanim.

24. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1 ZPP) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa).

25. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici priznao trošak zastupanja na ročištu 14. listopada 2020. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9/1 Tarife, jer iz sadržaja zapisnika s toga ročišta proizlazi da tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik da ostaje kod odgovora na tužbu. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ako je u zapisniku s održanog ročišta navedeno da tužiteljica ostaje kod tužbe, a tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, tada se smatra da se radi o ročištu na kojem se raspravlja o glavnoj stvari pa punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9/1 Tarife.

26. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina