Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-711/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, kojeg zastupa punomoćnica IB, dipl. iur., protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, Antuna Heinza 4, kojega zastupa punomoćnica Ivana Binički Ložnjak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3862/2025-6 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3862/2025-6 od 22. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 13.686,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 31. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banka, sve u roku od 15 dana" (točka I. izreke).

Točkom II. nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Triglav osiguranje d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.686,57 eura sa zateznim kamatama, koji je za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 30. travnja 2025., na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku ČB, koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika JB **.**.2016.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Između stranaka nije sporno da je osiguranik tužitelja ČB stradao u prometnoj nesreći 29. svibnja 2016., a za izazivanje koje je okrivljen JB koji je upravljao osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika i protiv koga se vodi kazneni postupak pred Općinskim sudom u Puli-Pola pod broj Kmp- 8/2017. Nije sporno niti da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu od 11. svibnja 2018. broj 545708, ispravljenog rješenjem od 13. lipnja 2018. utvrđeno da je osiguraniku tužitelja kod kojeg je zbog ozljede izvan rada (predmetna nezgoda) nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, određena počev od 3. siječnja 2018. invalidska mirovina u svoti od tadašnjih 1.243,09 kn. Nadalje nije sporno da je tužitelj u skladu sa svojim rješenjem osiguraniku ČB vršio isplate invalidske mirovine pa mu je tako za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 30. travnja 2025. ukupno isplatio iznos od 13.686,57 eura.

7. Sporno je pravno pitanje o primjeni mjerodavnog prava s obzirom da tužitelj zahtjev temelji na čl. 161. st. 1. i 2., 164. st. 1. i 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, i 119/22 - dalje: ZMO), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 - dalje: ZOOP).

8. U obrazloženju prvostupanjski sud navodi da je za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svome osiguraniku, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina.

9. Odredbom čl. 27. ZOOP je propisano: "(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.".

10. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime isplate invalidske mirovine prema odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

11. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022., Rev-122/2022 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022 od 6. srpnja 2022., Rev 909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.) u kojima je izrazio shvaćanje: "…da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon jer ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon, pri čemu činjenica je da je ZMO (i njegove izmjene) kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja".

12. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema čl. 8. st. 1. ZOOP u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to primjenom čl. 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

13. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, već da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP i ZMO, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

14. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP. Budući da je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva u smislu iznosa određenog čl. 27. st. 3. ZOOP, a taj iznos tužitelj nije dokazao te sam u žalbi navodi da te razlike nema, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu čl. 27. st. 3. ZOOP zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

15. Tužitelj u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovi, tako i po visini odmjerenih troškova.

16. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

.

U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina