Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-702/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Petrić, odvjetnica u Novoj Gradiški, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4368/2025-51 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4368/2025-51 od 20. ožujka 2026. pod stavkom I. izreke, u dijelu pod stavkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.713,87 eura sa zateznim kamatama te u stavku IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4368/2025-51 od 20. ožujka 2026. u dijelu pod stavkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice JŽ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice JŽ za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena žaba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4368/2025-51 od 20. ožujka 2026. kojim se ne dopušta preinaka tužbe od 23. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici JŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 3.624,98 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 6,37 eura od 14. prosinca 2007. do isplate,

- 6,37 eura od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 6,37 eura od 14. veljače 2008. do isplate,

- 6,37 eura od 19. ožujka 2008. do isplate,

- 6,37 eura od 16. travnja 2008. do isplate,

- 6,37 eura od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 8,22 eura od 17. lipnja 2008. do isplate,

- 8,22 eura od 15. srpnja 2008. do isplate,

- 8,22 eura od 12. rujna 2008. do isplate,

- 8,22 eura od 15. listopada 2008. do isplate,

- 8,22 eura od 17. studenoga 2008. do isplate,

- 17,78 eura od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 8,22 eura od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 21,51 eura od 26. siječnja 2009. do isplate,

- 24,20 eura od 20. veljače 2009. do isplate,

- 25,42 eura od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 27,59 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- 28,24 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 23,02 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 19,17 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 20,19 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 22,22 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

- 22,04 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- 19,99 eura od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 23,84 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 26,93 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 31,32 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 30,31 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 36,27 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 35,14 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 37,34 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 56,40 eura od 6. srpnja 2010. do isplate,

- 52,48 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 64,47 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 60,32 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 53,66 eura od 3. studenoga 2010. do isplate,

- 67,72 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 85,60 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 72,94 eura od 1. veljače 2011. do isplate ,

- 77,38 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 71,73 eura od 4. travnja 2011. do isplate,

- 72,75 eura od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 96,72 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 99,06 eura od 29. srpnja 2011. do isplate,

- 118,25 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 107,98 eura od 3. listopada 2011. do isplate,

- 96,08 eura od 2. studenoga 2011. do isplate,

- 93,50 eura od 29. studenog 2011. do isplate,

- 92,64 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 97,97 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 102,62 eura od 1. veljače 2012. do isplate,

-103,24 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 100,02 eura od 2. travnja 2012. do isplate,

- 102,19 eura od 7. svibnja 2012. do isplate,

- 103,68 eura od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 101,18 eura od 9. kolovoza 2012. do isplate,

- 101,84 eura od 3. rujna 2012. do isplate,

- 99,97 eura od 3. rujna 2012. do isplate,

- 95,92 eura od 1. listopada 2012. do isplate,

- 100,30 eura od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 102,30 eura od 2. siječnja 2013. do isplate,

- 100,85 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

-92,71 eura od 4. ožujka 2013. do isplate,

- 99,63 eura 29. ožujka 2013. do isplate,

-100,23 eura od 1. travnja 2013. do isplate s time da se kamate do 31. prosinca 2007. određuju po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos od:

- 6,37 eura od 1. prosinca 2007. do 14. prosinca 2007.,

- 6,37 eura od 1. siječnja 2008. do 16. siječnja 2008.,

- 6,37 eura od 1. veljače 2008. do 14. veljače 2008.,

- 6,37 eura od 1. ožujka 2008. do 19. ožujka 2008.,

- 6,37 eura od 1. travnja 2008. do 16. travnja 2008.,

- 6,37 eura od 1. svibnja 2008. do 16. svibnja 2008.,

- 8,22 eura od 1. lipnja 2008. do 17. lipnja 2008.,

- 8,22 eura od 1. srpnja 2008. do 15. srpnja 2008.,

- 8,22 eura od 1. kolovoza 2008. do 12. rujna 2008.,

- 8,22 eura od 1. rujna 2008. do 15. listopada 2008.,

- 8,22 eura od 1. listopada 2008. do 17. studenoga 2008.,

- 17,78 eura od 1. studenoga 2008. do 8. prosinca 2008.,

- 8,22 eura od 1. prosinca 2008. do 8. prosinca 2008.,

- 21,51 eura od 1. siječnja 2009. do 26. siječnja 2009.,

- 24,20 eura od 1. veljače 2009. do 20. veljače 2009.,

- 25,42 eura od 1. ožujka 2009. do 3. ožujka 2009.,

- 0,40 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 56,40 eura od 1. srpnja 2010. do 6. srpnja 2010.,

- 53,66 eura od 1. studenoga 2010. do 3. studenoga 2010.,

- 4,78 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 77,38 eura od 1. ožujka 2011. do 2. ožujka 2011.,

- 71,73 eura od 1. travnja 2011. do 4. travnja 2011.,

- 72,75 eura od 1. svibnja 2011. do 2. svibnja 2011.,

- 99,06 eura od 1. srpnja 2011. do 29. srpnja 2011.,

- 118,25 eura od 1. kolovoza 2011. do 31. kolovoza 2011.,

- 107,98 eura od 1. rujna 2011. do 3. listopada 2011.,

- 96,08 eura od 1. listopada 2011. do 2. studenoga 2011.,

- 93,50 eura od 1. studenoga 2011. do 29. studenog 2011.,

- 100,02 eura od 1. travnja 2012. do 2. travnja 2012.,

- 102,19 eura od 1. svibnja 2012. do 7. svibnja 2012.,

- 103,68 eura od 1. lipnja 2012. do 3. srpnja 2012.,

- 101,18 eura od 1. srpnja 2012. do 9. kolovoza 2012.,

- 101,84 eura od 1. kolovoza 2012. do 3. rujna 2012.,

- 99,97 eura od 1. rujna 2012. do 3. rujna 2012.,

- 102,30 eura od 1. prosinca 2012. do 2. siječnja 2013.,

- 100,85 eura od 1. siječnja 2013. do 31. siječnja 2013.,

- 92,71 eura od 1. veljače 2013. do 4. ožujka 2013.,

- 99,63 eura 1. ožujka 2013. do 29. ožujka 2013., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužiteljici JŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 2.963,87 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan. “

2. Rješenjem istoga suda nije dopuštena preinaka tužbe od 23. siječnja 2026.

3. Protiv navedene presude pod stavcima I., III. i IV. izreke i rješenja kojim nije dopuštena preinaka tužbe od 23. siječnja 2026. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu, tužiteljica se protivi svim žalbenim razlozima i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o troškovima praničnog postupka.

6. Žalba tuženika je nedopuštena u odnosu na rješenje prvostupanjskog suda kojim nije dopuštena preinaka tužbe od 23. siječnja 2026.

7. Kako je rješenjem odbijen zahtjev tužiteljice za preinaku tužbe od 23. siječnja 2026., povećanjem postojećeg zahtjeva, tužitelj nema pravni intes za podnošenje žalbe protiv tog rješenja slijedom čega je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli ugovorenih Ugovorom o kreditu broj 041-50-3333930 sklopljenim 13. ožujka 2006., između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita radi kupnje osobnog vozila.

9. Tuženik prije svega u žalbi tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, „čak da ih je i proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge“ te se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud utvrdio povredu zajamčenog prava na pravično suđenje.

10. Naprijed iznesenim tvrdnjama tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer protivno navodima žalbe presuda u žalbom pobijanom dijelu sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku, iznesene činjenične i pravne argumentacije tužene, tuženiku je omogućeno raspravljati o predmetu spora te je osigurano načelo kontradiktornosti postupka. Prvostupanjska presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud prvog stupnja obrazložio je na valjan i prihvatljiv način pa stoga nije nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna već je jasna, određena i neproturječna i zbog čega ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem iste tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

11. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom s obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

12. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se presuda može ispitati s obzirom da sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13. Također, nije utvrđeno da bi se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

14. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, 13. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 041-50-3333930 čija je namjena bila kupnja osobnog vozila, temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen iznos od 28.634,76 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca, da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, time da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika.

15. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

16. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, budući da je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dakle, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa kako su u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije isticao niti dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

18. Prema tome, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

19. Kako je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. S obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužiteljica u svom iskazu iskazala da nije imala mogućnost pregovaranja o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već da joj je predmetni ugovor ponuđen kao najpovoljnija opcija za nju, a tuženik druge dokaze na tu okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

20. Vezano za navode tuženika da je tužiteljica dobiožla promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da bi sporne ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. S obzirom na navedeno, pravilna je i u skladu s presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava ocjena prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih dijelova odredaba čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, o čemu je prvostupanjski sud u ovom predmetu odlučivao kao o prethodnom pitanju.

23. Kako je dakle ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), neosnovani su prigovori žalitelja da se ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

24. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijskim vještačenjem (kojem tuženik u odnosu na matematički izračun nije prigovarao, dok prigovori koji se tiču metodologije vještačenja nisu osnovani, budući da je tužiteljica jedino o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju bila informirana) utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF preplatila tuženiku ukupni iznos od 3.624,98 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zatraženim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, jer je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koje je stekao temeljem ništetnih odredbi, pa ni u tom smislu žalba tuženika nije osnovana.

25. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike i za taj iznos umanjio tužiteljičino potraživanja, treba reći da prema stanju u spisu tuženik svoje potraživanje nije istaknuo podnošenjem prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, niti je podnio protutužbu, pa u takvim okolnostima nema mjesta umanjivanju tužiteljičinog potraživanja za tzv. negativne tečajne razlike.

26. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, te u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 11. lipnja 2019. zastara restitucijskih zahtjeva tužitelja nije nastupila.

27. Stoga je valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod stavkom I. izreke.

28. U odnosu na dosuđene troškove postupka tuženik neosnovano u žalbi ukazuje da je tužiteljici neopravdano priznat trošak sastava podneska od 21. studenog 2019. Ovo stoga jer tužiteljica trošak sastava podneska od 21. studenog 2019. nije niti zatražila, taj trošak tužiteljci nije dosuđen niti podnesak s tim datumom postoji u spisu.

29. No, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 4. travnja 2023. kojim je uredila tužbeni zahtjev na način sukladan Zakonu o uvođenju eura kao službene valute ("Narodne novine", broj 57/22, 82/22 - dalje: Zakon) i Odluci o objavi o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 85/22).

30. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda trošak podneska kojim je tužiteljica uredila svoj zahtjev na način da je izrazila njegovu svotu u novoj važećoj valuti u RH euro nije nužan za postupak. Naime, valja navesti da Zakon ne propisuje obvezu stranaka da svoje zahtjeve urede na način da umjesto kune naznače novu valutu, euro. Nasuprot tome, odredbom čl. 48. Zakona propisano je da su tijela javne vlasti (dakle i sudovi) dužna u razdoblju dvojnog iskazivanja valute iz čl. 43. st. 1. Zakona, dvojno iskazivati cijene i druge novčane iskaze, vrijednosti u sudskim, upravnim i drugim pojedinačnim aktima koje donose. Dakle, obveza iskazivanja u eurima se u prvom redu odnosi na sudove. Slijedom navedenog, s obzirom na činjenicu da ne postoji dužnost stranaka da usklađuju zahtjeve s novom valutom, a s druge strane postoji obveza sudova da se sve odluke čiji su zahtjevi ranije postavljeni u kunama, donose u novoj valuti u RH, da trošak sastava podneska kojim same stranke uređuju tužbeni zahtjev na način da ga postavljaju u novoj valuti, nije bio potreban za vođenje postupka, pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenu broj Rev-159/2025-2 od 19. veljače 2025.).

31. Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi stavak III. izreke presude za iznos od 2.713,87 eura dok je za iznos od 250,00 eura temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP trebalo preinačiti stavak III. izreke presude i odbiti kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka (stavak II. izreke).

32. Tuženik je uspio u žalbenom postupku samo glede sporednog zahtjeva, a kako se uspjeh u žalbenom postupku određuje s obzirom na uspjeh glede glavnog zahtjeva, trebalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske presude.

33. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao u stavku IV. izreke ove drugostupanjske presude.

34. U nepobijanom dijelu (stavak II. izreke i stavak III. izreke u dijelu kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka) presuda nije ispitivana (čl. 365.st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina