Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-985/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o., u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6036/2023-21 od 23. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6036/2023- 21 od 23. lipnja 2025. u dijelu pod stavcima I. i II. izreke, kao i pod stavkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.270,55 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2025. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6036/2023-21 od 23. lipnja 2025. u dijelu pod stavkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 779,45 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2025. do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja ŠP za naknadu parničnog troška u iznosu od 779,45 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2025. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-4648208, potvrđen kod javnog bilježnika Stanke Jelinić, [adresa] pod poslovnim brojem: OV 581/2008-1 dana 21. siječnja 2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak ).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.649,20 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,80 eura od dana 01.04.2008. godine,

- na iznos od 9,50 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 0,36 eura od dana 01.12.2008. godine,

- na iznos od 11,98 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 13,76 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 14,57 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 12,64 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 13,07 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 9,59 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 7,03 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 7,71 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 9,06 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 8,94 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 7,58 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 10,14 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 12,20 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 15,12 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 14,45 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 18,41 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 17,66 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 19,13 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 31,82 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 29,21 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 37,19 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 34,43 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 30,00 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 39,36 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 51,26 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 42,83 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 45,79 eura od dana 01.03.2011. godine,

- na iznos od 42,03 eura od dana 01.04.2011. godine,

- na iznos od 42,70 eura od dana 01.05.2011. godine,

- na iznos od 58,67 eura od dana 01.06.2011. godine,

- na iznos od 60,22 eura od dana 01.07.2011. godine,

- na iznos od 73,32 eura od dana 01.08.2011. godine,

- na iznos od 66,49 eura od dana 01.09.2011. godine,

- na iznos od 59,02 eura od dana 01.10.2011. godine,

- na iznos od 57,71 eura od dana 01.11.2011. godine,

- na iznos od 57,14 eura od dana 01.12.2011. godine,

- na iznos od 60,67 eura od dana 01.01.2012. godine,

- na iznos od 63,75 eura od dana 01.02.2012. godine,

- na iznos od 64,17 eura od dana 01.03.2012. godine,

- na iznos od 62,03 eura od dana 01.04.2012. godine,

- na iznos od 63,47 eura od dana 01.05.2012. godine,

- na iznos od 64,46 eura od dana 01.06.2012. godine,

- na iznos od 62,80 eura od dana 01.07.2012. godine,

- na iznos od 63,24 eura od dana 01.08.2012. godine,

- na iznos od 62,00 eura od dana 01.09.2012. godine,

- na iznos od 59,31 eura od dana 01.10.2012. godine,

- na iznos od 62,17 eura od dana 01.11.2012. godine,

- na iznos od 63,55 eura od dana 01.12.2012. godine,

- na iznos od 62,58 eura od dana 01.01.2013. godine,

- na iznos od 57,18 eura od dana 01.02.2013. godine,

- na iznos od 61,77 eura od dana 01.03.2013. godine,

- na iznos od 62,17 eura od dana 01.04.2013. godine,

- na iznos od 60,37 eura od dana 01.05.2013. godine,

- na iznos od 54,79 eura od dana 01.06.2013. godine,

- na iznos od 54,64 eura od dana 01.07.2013. godine,

- na iznos od 56,02 eura od dana 01.08.2013. godine,

- na iznos od 58,22 eura od dana 01.09.2013. godine,

- na iznos od 61,27 eura od dana 01.10.2013. godine,

- na iznos od 59,69 eura od dana 01.11.2013. godine,

- na iznos od 60,81 eura od dana 01.12.2013. godine,

- na iznos od 62,07 eura od dana 01.01.2014. godine,

- na iznos od 62,85 eura od dana 01.02.2014. godine, do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 23. lipnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 918-50-4648208 sklopljenog 17. siječnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF (švicarski franak), te zahtjev za isplatu s osnove tih ništetnih odredaba.

5. Prema stanju u spisu prvostupanjski sud je postupajući po dopisu ovog suda broj Gž-985/2025-2 od 2. prosinca 2025., donio dopunsku presudu od 4. svibnja 2026. kojom je odbio restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.128,82 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je prema stanju u spisu tužitelj ovaj dio zahtjeva tijekom postupka povukao, međutim, tuženik se povlačenju ovog dijela zahtjeva izričito protivio slijedom čega je sud donio dopunsku presudu i odbio navedeni zahtjev tužitelja, pri čemu tužitelj dopunsku presudu žalbom ne pobija.

6. Slijedom navedenog, a s obzirom na žalbene navode tuženika, u ovom žalbenom postupku je sporno je li prvostupanjski sud pravilno pobijanom presudom prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, je li pravilno prihvaćen restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 2.649,20 eura, je li nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine pri čemu je sporna i visina tužbenog zahtjeva kao i odluka o naknadi parničnog troška.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. Također nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, koju sadržajno ističe tuženik jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze je izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da čl. 138.a ZZP i čl. 502.c ZPP ograničavaju vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojim se odlučuje o naknadi štete, a ne i na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a kojim navodima ističe prigovor zabrane retroaktivne primjene propisa. Naime, odredba čl. 502.c. ZPP dodana je u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/2011), a stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., dok su čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) u čl. 502.c iza riječi "naknadu štete" dodane riječi "ili isplatu", te je u trenutku podnošenja tužbe 10. lipnja 2023. dopuna navedene odredbe bila na snazi.

11. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije kao i preocjenjivanje izvedenih dokaza na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12. Tuženik u žalbi prigovara da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja. Smatra da prvostupanjski sud nije cijenio niti obrazložio je li ugovaranjem valutne klauzule zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama te da nije obrazložio niti zašto pretpostavlja da je tuženik uopće mogao predvidjeti toliki rast tečaja CHF.

13. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani, jer se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), odnosno čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22 – dalje: ZZP/22) sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, odnosno iz čl. 114. st. 1. ZZP/22, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 17. siječnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50-4648208, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 16.649,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovoreni rok otplate od 72 mjeseca,

- da je tužitelj kredit otplatio,

- da je na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, u vezi spornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) sud saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je kredit podigao radi kupnje novog vozila za osobne potrebe, da mu je u auto kući u kojoj je pronašao vozilo rečeno da se kreditiranje vrši kod tuženika i da je kredit u valuti CHF,

- da mu je u auto kući rečeno da je to najpovoljniji kredit, a što je on vjerovao i prihvatio,

- da u banku uopće nije odlazio niti mu je itko iz banke pojašnjavao ugovorne odredbe jer je sve vezano uz ovaj kredit riješio u auto kući,

- da je ugovor u cijelosti bio pripremljen i njemu samo dan na potpis,

- da je on ugovor pročitao, a bilo mu je bitno da je točno naveden iznos kredita i kolika je mjesečna rata.,

- da tuženik tužitelja ni na koji način nije upozorio na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF niti je mogao informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama,

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke,

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt - 2221/18 od 3. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne.

15. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje iz iskaza tužitelja, kao i priložene dokumentacije u spisu da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužitelj osporava u ovom postupku, te posebno da tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule. Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje da iz iskaza tužitelja proizlazi da je nastupao kao potrošač prilikom zaključenja spornog ugovora, da je kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila, za vlastite potrebe. Stoga, prvostupanjski sud u bitnom zaključuje da prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "valute utočišta", te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju valutne klauzule u CHF, sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako da je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu razlike između plaćanja ugovorenog anuiteta temeljem početnog tečaja CHF i tečaja koji se povećavao tijekom trajanja kredita.

16. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

17. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, kako je već i navedeno, dok tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao.

19. Isto tako, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, tako da činjenica da je mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

20. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

21. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku, pri čemu je, pravilno, stranački iskaz tužitelja prihvatio kao vjerodostojan, raspravio o spornom pitanju ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud o ništetnosti sporne ugovorne odredbe raspravio samo kroz primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu, već je u ovom predmetu u kojem tužitelj ostvaruje individualni restitucijski zahtjev, radi raspravljanja o osnovanosti tog zahtjeva, proveo individualne dokaze koje je tužitelj predložio (saslušanje tužitelja, uvid u ugovor o kreditu) te je kroz ocjenu tih dokaza zaključio o ništetnosti spornih ugovornih odredbi. .

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o suprotnom, jer je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora, u banci nije bilo omogućeno pregovaranje o ugovornim odredbama pa tako ni o spornoj o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu proizlazi da je tužitelju koji u banci nije niti bio, tada od strane auto kuće jedino predočeno da se radi o najpovoljnijem kreditu u CHF. Iz izloženog jasno slijedi da je tuženik propustio na jasan način informirati tužitelja o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, pa se stoga i prema ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, i stoga o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), što je sve sud obrazložio u pobijanoj presudi.

23. Dakle, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa kako se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te su bile unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24. Isto tako, suprotno navodima žalitelja valja ukazati i da je presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga, kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

25. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike kredita u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

26. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza pri čemu su i prigovori tuženika, istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Naime, tuženik je predlagao da se izvede financijsko vještačenje na okolnost da ako je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu pa je bilo jedino ispravnu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za takve (kunske) kredite u predmetnom razdoblju te da isto tako treba uračunati i negativne razlike. Međutim, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio takav prijedlog jer je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, te je isto i prema stavu ovog suda u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine pri čemu je potrebno navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe glede valutne klauzule.

27. Dakle, sud prvog stupnja dao je zadatak vještaku koji se držao tog zadatka, a metodologijom obračuna uzimajući u obzir početni tečaj CHF kroz cijelo vrijeme otplate postupa se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u otklanjanju nepoštenih učinaka odredbi koje su ugovorene uslijed tuženikovog postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga su bez utjecaja žalbeni navodi o „pretvaranju kredita u kunski“, kao i oni vezani za primjenu početno ugovorene promjenjive kamatne stope budući zahtjev po ovoj osnovi nije bio predmetom spora, pa nije ni dosuđen.

28. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora.

29. Kako iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje sporne ugovorne odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

30. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

31. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

32. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 10. lipnja 2023., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

33. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 2.649,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

34. Zbog tih razloga žalbu tuženika protiv pobijane presude u stavcima I. i II. izreke trebalo je odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

35. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška u stavku III. izreke jer iz stanja u spisu proizlazi da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na restitucijski zahtjev tužitelja u iznosu od 2.128,82 eura, pri čemu je sud naprijed citiranom dopunskom presudom od 4. svibnja 2026. ovaj tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, a što tužitelj žalbom nije pobijao.

36. To znači da u konkretnom slučaju za odlučivanje o naknadi parničnog troška ne dolazi u primjenu odredba čl. 154. st. 1. ZPP već odredba čl. 154. st. 2. ZPP s obzirom da se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici.

37. Prema stanju u spisu tužitelj je pravomoćno uspio u parnici sa zahtjevom za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o ništetnosti valutne klauzule u CHF te za isplatu dijela preplaćenog iznosa po toj osnovi (2.649,20 eura), dok je pravomoćno odbijen s navedenim dijelom restitucijskog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.128,82 eura. To znači da je tužitelj uspio u parnicu o omjeru od 77,73%, a tuženik s 22,27%, te kad se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh u parnici proizlazi da konačan uspjeh tužitelja u parnici iznosi 55,46%, u kojem omjeru mu je tuženik u obvezi naknaditi parnični trošak.

38. Visinu parničnog troška tužitelja za potpun (cjelovit) uspjeh u parnici prvostupanjski sud je pravilno utvrdio. Pritom su neosnovani žalbeni navodi tuženika o tome da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju priznao nagradu za podneske od 6. kolovoza 2024. i 7. siječnja 2025., jer su ti podnesci bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

39. Stoga tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava treba dosuditi parnični trošak koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 970,55 eura (55,46% od 1.750,00 eura), čemu je dodan trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura priznat u cijelosti kao potreban za donošenje odluke, tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 1.270,55 eura, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 779,45 eura trebalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP prvostupanjska presuda u odluci o naknadi parničnog troška preinačena kao u stavku II. izreke ove presude.

40. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka zbog čega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina