Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-655/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-637/2025-10 od 30. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-637/2025-10 od 30. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136-6/2006 od 12. siječnja 2006. između Hypo Alpe Adria- Bank d.d. kao prednika tužene odnosno Addiko Bank d.d. i tužiteljice ĐĐ kao korisnice kredita koji Ugovor je 16. siječnja 2006. solemniziran kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz [adresa] pod brojem OU-52/2006-1 u dijelu koji glasi: „čl. 5. troškovi prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 617,57 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2006. do isplate (stavak II. izreke), kao i da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2026. do isplate (stavak III. izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita od 1,25% kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.
5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.
6. Nadalje, nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene kao kreditor sklopili 12. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj 136- 6/2006 radi kupnje kuće na iznos od 78.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te da je čl. 5 ugovoreno da se u iznosu od 1,25% iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada na ime obrade kredita te da je po toj osnovi tužiteljica isplatila tuženoj iznos od 617,57 EUR- a.
8. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,25%% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.
9. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužiteljice da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita od 1,25% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od prednice tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mog la utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).
12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.
13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.
14. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 617,57 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.
15. Također i odluka o trošku parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) pri čemu valja navesti da tužena u žalbi ne osporava utvrđenja suda prvoga stupnja o radnjama koje su bile potrebne za vođenje ovoga postupka sukladno odredbi čl. 155. ZPP, osim za pristup ročištu za objavu presude.
16. Prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci revizijskog suda broj: Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.
17. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tužiteljici priznao trošak pristupa navedenom ročištu temeljem odredbe Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).
18. Slijedom navedenog, je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.
U Velikoj Gorici 25. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Vitomir Boić
