Poslovni broj: P-1492/2023-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Danijel Klobučar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 09.07.2026., dana 25. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom od 18.11.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 016-1501/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.07.2005., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je kao valuta uz koju su vezani iznos kredita i mjesečni anuiteti ugovoren švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici CB isplati iznos 3.289,48 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.06.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 016-1501/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.07.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu 1,25% jednokratno.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici CB isplati iznos 1.616,88 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.07.2005. do isplate, i to do 31.12.2007. po stopi koja je određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodite uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena; a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 016-1501/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.07.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci banke.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici CB isplati iznos 1.113,12 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26.01.2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 12.424,38 EUR sa pripadajućim

zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom II. izreke).

VIII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici CB naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.412,50 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 25.08.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužiteljica CB zatražila je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu od 21.07.2005. te da se tuženiku Addiko bank d.d. naloži isplata neodređenog novčanog iznosa na ime potpune restitucije zbog ništetnosti tih ugovornih odredbi. Potom je podneskom od 14.11.2024. (str. 361-371 spisa) tužiteljica istaknula i dodatni zahtjev za utvrđenje ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita te je ujedno postavila određen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa 17.476,31 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama po svim navedenim osnovama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko Bank d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljičin status potrošača, zatim navodeći da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu ništetne, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužiteljica od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužiteljice i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare.

3. Sud je raspravnim rješenjem od 18.12.2024. (str. 484 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica izvršila podneskom od 14.11.2024. dodavanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita i isplatu po toj osnovi, jer je takva preinaka svrsishodna za končano rješenje odnosima između stranaka.

3.1. Nadalje, nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 18.11.2025. (str. 1650-1654 spisa) povisila ukupno utuženi novčani iznos sa 17.476,31 EUR na 18.443,86 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Sud je u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio takvu preinaku tužbe jer je do nje došlo nakon provedenog financijskog vještačenja, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 21.07.2005. (str. 8 -25 spisa), Aneks od 09.03.2016. (str. 35-39 spisa), Otplatni plan (str. 27-34, 399-407 spisa), Promet po kreditu (str. 130-132, 372-398 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 1624-1640, 1708-1710 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 1614- 1615 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice su zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredb i o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu od 21.07.2005., uz daljnje restitucijske zahtjeve za povrat onoga što je tuženik stekao na temelju tih ugovornih odredbi.

7. U postupku nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljicom kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 21.07.2005.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužiteljica mu ga je onda počela otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužiteljica i tuženik 09.03.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Aneks navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega jesu li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužiteljica, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule. Sporno je i jesu li ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Addiko bank d.d. (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.).

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to na način da je u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.2. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu od 21.07.2005. (str. 8-16 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 209.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 3.), s time da se radilo o kreditu za adaptaciju kuće i refinanciranje kredita (čl. 2.).

11.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

12. Iz iskaza tužiteljice (str. 1614-1615 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji. Nadalje, da su joj u banci kredit u CHF ponudili kao najpovoljniji, a nije joj ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF, s time da je ugovor o kreditu pripremila banka.

13. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u srpnju 2005. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

13.1. U odnosu na ovjerenu Izjavu CBD od 24.08.2020. koju je tuženik dostavio u spis, valja istaknuti da iz njenog sadržaja proizlazi da je CBD u spornom periodu bila na radnom mjestu Regionalnog managera za poslovanje s građanstvom, a sadržajem Izjave objašnjava se poslovna politika banke u pogledu ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Takvo postupanje banke je već raspravljeno u pravomoćno okončanom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dok se u ovoj parnici utvrđuje pojedinačno postupanje banke u odnosu na konkretnog potrošača (tužitelja) te je upravo u tom pogledu proveden dokazni postupak i utvrđeno da tužiteljica od strane tuženika kao banke nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

13.2. U odnosu na razne novinske i druge stručne članke, letke i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužiteljica bila informirana o rizicima valute CHF, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu konkretno upoznao sa sadržajem tih članaka i brošura.

13.3. Sud nije proveo dokaz saslušanjem djelatnice banke ŽB jer je tuženik odustao od njenog saslušanja (str. 1614 spisa).

14. Polazeći od prethodno izloženog, sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna. Pritom potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

14.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 21.07.2005. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

15. Aneksom od 09.03.2016. (str. 35-39 spisa) tužiteljica i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015. Takvom konverzijom položaj tužiteljice se retroaktivno izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazila da je od početka kod iste banke podigla odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate. Tužiteljica u ovoj parnici nije tvrdila da je tuženik konverziju proveo na način koji nije u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno.

16. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

17. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 21.07.2005. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.

18. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo. U zastari nije ni preinačeni (povišeni) zahtjev iz podneska od 18.11.2025., jer se radi o nepravoj preinaci tužbe iz iste činjenične osnove, pa je do prekida zastare za cjelokupni zahtjev došlo još podnošenjem tužbe od 12.06.2023.

19. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica do dana konverzije preplatila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je sačinio pisani nalaz od 06.10.2025. (str. 1624-1640 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode.

19.1. U navedenom nalazu vještak je izračunao da zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe u CHF, i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do 30.09.2015., iznose ukupno 3.289,48 EUR (točka 3. mišljenja vještaka).

20. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa 3.289,48 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30.09.2015.

21. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12.06.2023., pa stoga tužiteljica na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 3.289,48 EUR, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 12.06.2023.

22. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 3.289,48 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.06.2023. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

22.1. Time tužiteljici nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužila. Naime tužiteljica u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji joj pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos 3.289,48 EUR sa zateznim kamatama od 12.06.2023., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužiteljice i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

22. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026., tužbeni zahtjev u pogledu restitucije zbog ništetnosti valutne klauzule nije osnovan za preostalih 12.424,38 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (razlika do tzv. pune restitucije), pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom VII. izreke.

U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita

23. Predmetnim Ugovorom o kreditu od 21.07.2005. u čl. 5. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu 1,25% jednokratno. Također je u čl. 8. st. 3. ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke.

24. Na temelju uvjerljivog i životnog iskaza tužiteljice (str. 1614-1615 spisa) sud utvrđuje da prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa bankom nije posebno pregovarala ni o naknadi za obradu kredita ni o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, s time da je u pogledu naknade za obradu kredita mislila da je to redovna procedura, uopće nije mogla utjecati na tu naknadu odnosno bez nje dobiti kredit te se ne sjeća da joj je objašnjeno na što se odnosi ta naknada.

25. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti je tužiteljici bilo objašnjeno na što se odnose te naknade i u čemu se sastoje troškovi koje podmiruje plaćanjem tih naknada, jer to nije navedeno u sadržaju ugovora niti je tuženik dokazao da su tužiteljici te obavijesti pružene usmeno.

26. Po čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

27. Nema nikakve dvojbe da konkretni Ugovor o kreditu 21.05.2007. predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor banke, pa se stoga sukladno čl. 81. st. 2. ZZP/03 presumira da se o navedenim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i na temelju tužiteljičinog iskaza, pri čemu tuženik u tijeku postupka niti jednim dokazom nije oborio tu presumpciju u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03.

28. Bez značaja su tuženikovi navodi o tome da su predmetne ugovorne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive. Naime po čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim polazeći od definicije ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO naknada za obradu kredita i naknada za privremenu otplatu kredita se ne mogu smatrati ni predmetom ugovora o kreditu ni njegovom cijenom, pa stoga navedene ugovorne odredbe nisu isključene iz testa poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.

29. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o ugovornim odredbama koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Te ugovorne odredbe nisu jasne ni razumljive budući da potrošač ne može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvih ugovornih odredbi. Naime, potrošač se tim odredbama na općeniti način obvezuje platiti naknadu za koju ne zna koje troškove njome podmiruje (naknada za obradu kredita) odnosno naknadu koja je definirana jednostranom odlukom banke (naknada za privremenu otplatu kredita), bez da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu određeno na plaćanje kojih točno usluga i troškova se ta odredba odnosi odnosno koja je njihova točna visina. K tome, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu upoznao tužiteljicu sa sadržajem svoje Odluke o naknadama, niti je tuženik to u tijeku postupka dokazao. Na taj način tužiteljica kao potrošač nije imala realnu mogućnost upoznati se niti razumjeti stvarno značenje i ekonomske posljedice predmetnih ugovornih odredbi, niti je mogla utvrditi

– što je posebno važno – postoji li preklapanje različitih troškova po tom ugovoru. Ne može se razumno pretpostaviti da bi prosječni potrošač u pojedinačnim pregovorima pristao na ovakve netransparentne ugovorne odredbe, jer bi time na sebe preuzeo obvezu plaćanja troškova za nedefinirane troškove (naknada za obradu kredita) i troškove u nepoznatoj visini (naknada za prijevremenu otplatu kredita). Stoga sud zaključuje da je tuženik zlorabio okolnost sklapanja formularnog ugovora kod kojeg nema pojedinačnih pregovora te da nije postupao pošteno ni pravedno sa tužiteljicom kao potrošačem niti je uzeo u obzir njene zakonite interese, i to na način da je tužiteljici kao potrošaču nametnuo predmetne ugovorne odredbe koje ona u pojedinačnim pregovorima inače ne bi prihvatila, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanjem takve ugovorne odredbe došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, naime opća pravila obveznog prava su da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. ZOO) te da svaka ugovorna obveza mora biti određena ili makar odrediva (čl. 296. st. 2. ZOO). Stoga bi učinak spornih ugovornih odredbi bio takav da tužiteljicu kao potrošača u velikoj mjeri dovodi u nepovoljniji pravni položaj od onog u kojem bi se nalazila po općim pravilima ZOO, jer bez sporn ih ugovornih odredbi ne bi postojala tužiteljičina obveza plaćanja naknade za nedefinirane troškove (naknada za obradu kredita) i troškova u nepoznatoj visini sa kojima nije bila upoznata prilikom sklapanja ugovora (naknada za privremenu otplatu kredita). Time je ozbiljno oštećen tužiteljičin položaj u koji je stavljena na temelju mjerodavnih odredbi ZOO, zbog čega sporne ugovorne odredbe izazivaju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

30. Prema tome konkretne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nepoštene ugovorne odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, pa su ništetne kako to propisuje čl. 87. ZZP/03.

30.1. Po čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, pa su stoga bez značaja svi tuženikovi navodi kojima sada u ovom postupku po prvi puta objašnjava troškove obrade i prijevremene otplate kredita, kao i visinu tih troškova (iz istog razloga su bez značaja za ovaj postupak i ovjerene izjave njegovih zaposlenika HB i ĐB, na okolnost postojanja stvarnih troškova, kao i ostale isprave koje je na tu okolnost dostavio u spis). Tuženik je naime tako trebao postupiti prema tužiteljici prilikom ugovaranja kredita (umjesto nametanja netransparentnih odredbi o kojima se nije moglo pregovarati i za koje tužiteljica nije mogla utvrditi koje troškove plaća i postoji li preklapanje tih troškova), a ne tek u ovom postupku. Stoga sud nije prihvatio tuženikov dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost troškova obrade i prijevremene otplate kredita (i štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate), jer zbog načina na kojeg je tuženik te ugovorne odredbe nametno tužiteljici one su nepoštene, a time i ništetne, pa je kao posljedicu ništetnosti tuženik beziznimno dužan vratiti ono što je time stekao, neovisno o tome je li tuženik zaista imao stvarne troškove obrade i prijevremene otplate kredita i u kojoj visini.

30.2. To što banka po čl. 1024. ZOO ima pravo na naknadu stvarne štete u slučaju prijevremene otplate kredita od strane korisnika, ne znači da je banka visinu naknade za tu štetu ovlaštena nametati potrošačima bez pojedinačnog pregovaranja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na krajnje netransparentan način, s time da posljedice takvog postupanja (ništetnost koja je nastupila već u trenutku ugovaranja) tuženik ne može otkloniti davanjem pojašnjenja u okviru ove parnice.

31. Stoga su tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za privremenu otplatu kredita osnovani, pa ih je valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama III. i V. izreke.

32. Na temelju čl. 323. st. 1. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je od nje stekao temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi. Na temelju nalaza financijsko vještaka utvrđeno je da je tuženik od tužiteljice 29.07.2005. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 1.616,88 EUR te da je potom od nje naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Na temelju Prometa po kreditu sud utvrđuje da je tužiteljici naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 26.01.2018. u iznosu 8.386,79 HRK što odgovara 1.113,12 EUR koliko je tužitelja i utužila (iako je vještak u dopunskom nalazu naveo veći iznos te naknade – 1.192,85 EUR).

33. U okolnostima konkretnog slučaja – jer je upravo on tužiteljici kao potrošaču nametnuo navedene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka se smatra nesavjesnim stjecateljem pa je stoga u skladu sa čl. 1115. ZOO tužiteljici dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, što znači od 30.07.2005. za naknadu za obradu kredita te od 26.01.2018. za naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

34. Tuženikov prigovor zastare ni u tom dijelu nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost konkretnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita po prvi puta ustanovljena i utvrđena tek ovom presudom, to znači da zastara restitucijskog zahtjeva nije mogla nastupiti.

35. Iz prethodno izloženih razloga osnovani su tužiteljičini zahtjevi za isplatu 1.161,88 EUR sa zateznim kamatama od 30.07.2005. (povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita) te za isplatu 1.113,12 EUR sa zateznim kamatama od 26.01.2018. (povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita), pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama IV. i VI. izreke.

36. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.07.2015. referentna stopa bila eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prethodnog polugodišta; od 31.07.2015. do 31.12.2022. referentna stopa je bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

37. Kvalitativno i kvantitativno tužiteljica je u sporu uspjela sa 66,5% (100% pravna osnova, 33% visina), a tuženik sa 33,5%. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljica ne bi bila dužna tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka, već bi tuženik bio dužan njoj naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 33% njenih troškova postupka.

37.1. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon provedenih svih dokaza u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužiteljice nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici dosuđen samo djelomično.

37.2. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužiteljici kao potrošaču, već tužiteljica ima pravo da joj tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici. Drugačije tumačenje bi za posljedicu imalo odvraćanje potrošača od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac – makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

37.3. Stoga je tuženik tužiteljici dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 6.019,48 EUR sa kojom je uspjela u parnici. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 14.11.2024. i 18.11.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 06.03.2026. – 62,50 EUR (Tbr. 8/4);

- zastupanje na ročištima od 18.12.2024., 11.02.2025., 02.04.2025. i 09.07.2026.

– po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- predujam financijskog vještačenja – 600,00 EUR;

što ukupno iznosi 2.412,50 EUR (sa uračunatim PDV-om). Stoga je odlučeno kao pod točkom VIII. izreke.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Danijel Klobučar;

2. odvjetnik Branko Bulat.