Poslovni broj: P-900/2021-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Erici Golja, na prijedlog sudske savjetnice Franke Verbanac, u pravnoj stvari tužitelja CB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, nakon glavne rasprave zaključene 15. srpnja 2026. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Vukića, odvjetnika u Rijeci, te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Vidaka, odvjetnika u Labinu, radi isplate, 25. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju SB, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.613,82 EUR (dvije tisuće šesto trinaest eura i osamdeset dva centa) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 9,95 EUR od dana 1. 4. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,03 EUR od dana 1. 5. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,49 EUR od dana 1. 6. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,85 EUR od dana 1. 7. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 36,36 EUR od dana 1. 8. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 45,78 EUR od dana 1. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 42,75 EUR od dana 1. 10. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 36,33 EUR od dana 1. 11. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 48,75 EUR od dana 1. 12. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,20 EUR od dana 1. 1. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 53,55 EUR od dana 1. 2. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 57,42 EUR od dana 1. 3. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 52,22 EUR od dana 1. 4. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 53,00 EUR od dana 1. 5. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 73,66 EUR od dana 1. 6. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 75,05 EUR od dana 1. 7. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 92,88 EUR od dana 1. 8. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,23 EUR od dana 1. 9. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 74,70 EUR od dana 1. 10. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 73,52 EUR od dana 1. 11. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 72,67 EUR od dana 1. 12. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 76,86 EUR od dana 1. 1. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,26 EUR od dana 1. 2. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,59 EUR od dana 1. 3. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 78,64 EUR od dana 1. 4. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 80,10 EUR od dana 1. 5. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 81,48 EUR od dana 1. 6. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 79,29 EUR od dana 1. 7. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 80,03 EUR od dana 1. 8. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 78,79 EUR od dana 1. 9. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 75,66 EUR od dana 1. 10. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 78,97 EUR od dana 1. 11. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 80,80 EUR od dana 1. 12. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 80,16 EUR od dana 1. 1. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 73,06 EUR od dana 1. 2. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 79,11 EUR od dana 1. 3. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 79,40 EUR od dana 1. 4. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 76,86 EUR od dana 1. 5. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 70,09 EUR od dana 1. 6. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 70,28 EUR od dana 29. 6. 2013. godine do namirenja tužitelja do 31. srpnja 2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zateznih kamata za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 31. ožujka 2010.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju SB, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 1.759,37 EUR (tisuću sedamsto pedeset devet eura i trideset sedam centi), uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 25. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011470870 dana 01. lipnja 2006. godine, na iznos od 24.730,00 CHF, a koji NIJE KONVERTIRAN sukladno ZIDZPK/15. Vezano uz očekivani prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu u rješenje Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. godine, broj: Rev 2245/17-2 kojom je utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. godine te nastupa nakon pet godina. Vrhovni sud da je naveo da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, eventualna zastara po predmetnom potraživanju tužitelja prema stajalištu VSRH nastupa 2023. godine. Osim toga, tužitelj navodi i odluku Ustavnog Suda Republike Hrvatske, broj odluke :

U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, u kojem je osporavana presuda VSRH broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a kojom je određeno kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ustavni Sud Republike Hrvatske odbio je predmetnu ustavnu tužbu te u obrazloženju naveo kako zaključuje da je ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. S druge strane kada se u predmetnom postupku i ne bi moglo primijeniti utvrđenje VSRH navedeno u Presudi i Rješenju Rev 2245/17-2 tužitelj vezano uz zastaru potraživanja glede ništetnosti navodi odluku Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž 317/2017 -2 od 06.03.2018. godine u kojoj je navedeno da u slučaju ništetnosti , koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari. Nadalje, tužitelj u skladu s prije navedenim navodi pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2 u kojem je navedeno: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način us tanovljena ništetnost ugovora. Dakle, i prema rješenju posl. br. Gž-666/13 od 9. prosinca 2015. godine Županijskog suda u Rijeci te pravnog shvaćanja VSRH u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta i ne može se odvojeno od njega promatrati i počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti. Dakle, zastarni se rok iz odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima primjenjuje tek nakon donošenja presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 24.730,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Dalje da je odredbom čl. 2. ugovoreno kako je namjena kredita – za kupnju vozila. Dakle, u pitanju je ugovor kojeg sklapa fizička osoba u privatne svrhe tj. potrošački ugovor. Način otplate kredita ugovoren je odredbom čl. 6. na način da je rok otplate kredita 84 mjeseci i to da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu na način da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja. Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF (dio čl. 6. Ugovora). Navedena je odredba također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP(96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03). U presudi VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga navedeno je kako: Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima. Takvo je stajalište potvrdio i VSRH u presudi i rješenju od 03. rujna 2019. godine pod posl. br. :

Rev 2221/2018-11. S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka, vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž 6632/2017 -10 od 14. lipnja 2018. zaključeno je kako bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja da postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj. Dalje se tužitelj poziva na presude suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine u kojima je navedeno kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednost valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim je presudama suda Europske unije istaknuto je kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači- prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza jasno proizlazi kako tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“. Dakle jasno je kako su banke vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. st. 1. ZZP(96/03), a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03). Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da je ta odredbe pošteno ugovorena, odnosno tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj, jer je to jedini tečaj koji je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bio poznat. Glede potrebe za provođenjem dokaznog postupka saslušanjem svjedoka zbog odlučivanja o nepoštenosti odredbi o kojima je već odlučeno u kolektivnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi od 19. ožujka 2019. godine pod posl. br. Rev-3142/2018 naveo kako isto nije potrebno jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Dakle, sud bi u pojedinačnom postupku glede nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli trebao isključivo provjeriti jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu odluke iz kolektivnog postupka na način da utvrdi: da li je tužitelj potrošač te da li su u pitanju tuženik i ugovor obuhvaćeni kolektivnim postupkom. U slučaju da su odgovori potvrdni tada je sud vezan odlukom iz kolektivnog postupka. Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbe vezane uz valutnu klauzulu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Tako je tužitelj nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) plaćao mjesečno veće anuitete kako će točno financijsko - knjigovodstveni vještak odrediti. Tužitelj predlaže da izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa te iznosa koje bi tužitelj uplatio po početnom tečaju do isplate kredita (po početnom, srednjem, tečaju određenom na dan sklapanja kredita tj. jedinom poznatom tečajem tužitelju u vrijeme sklapanja kredita). Izračun započinje od prve uplate i završava otplatom kredita. Tužitelj je do iznosa preplate došao uzevši u obzir početni tečaj od 4,658923 kn za 1 CHF te uplaćenih 32.460,62 CHF. Naime, prema navedenome tužitelj je bio dužan uplatiti iznos od 151.231,53 kn dok je sukladno pregledu prometa isti uplatio iznos od 170.925,36kn. Dakle razlika između iznosa kojeg je tužitelj trebao uplatiti prema početnom tečaju i preplaćenog iznosa jest 19.693,83 kn. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO -a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i obvezivanje tuženika da mu naknadi parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS- a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP -a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora , a u kojoj su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, a da se kune ne spominju. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje da je valjan ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U- I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi da se zakonodavac opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta te da je stoga odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Nadalje, da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, Iz odredbi Ugovora o kreditu da proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, da je na tužitelju teret dokaza koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe ni ti iz dokumentacije priložene uz tužbu, Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tužitelj je po provedenom vještačenju podneskom od 17. lipnja 2024. postavio tužbeni zahtjev na način da s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.613,82 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od najranijeg datuma 1. travnja 2010. U konkretnom slučaju je tužitelj samo specificirao datume od kojih potražuje zateznu kamatu, sukladno nalazu vještaka, slijedom čega se ne radi o preinaci tužbe u smislu čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP).

4. Proveden je dokazni postupak u kojem su pročitani: pregled uplata po kreditu (str. 7-9 spisa), plan otplate (str. 23-24 spisa), knjigovodstvena kartica (str. 25-35 spisa), ugovor o kreditu broj 9011470870 solemniziran po javnom bilježniku Zoranu Vrsaloviću iz Labina po brojem OU-134/2006 (str. 141-147 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 148-149 spisa), te je proveden dokaz financijskim vještačanjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, koja je dostavila u spis svoj nalaz i mišljenje (str. 189-207 spisa), kao i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (str. 229-232 spisa).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom 2. lipnja 2006.godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011470870 za iznos od 24.730,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak), a radi kupnje vozila.

7. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Također je sporno je li tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

8. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

8.2. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje vozila.

9. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je 1.6.2006. zaista sklopio ugovor o kreditu u PBZ banci radi kupovine osobnog vozila Opel Astre koju je kupovao u auto kući Albona na Dubrovi u Labinu. Nedugo prije toga supruga i on da su se vjenčali i da im je auto trebao za osobne potrebe. Da je plaću primao na računu u Erste banci gdje je i danas prima, ali da je moguće da je u to vrijeme imao otvoren neki račun sa manjom štednjom u PBZ banci. Navodi da u vrijeme kupovine vozila nije imao u vlasništvu obrt ni firmu, a da je bio zaposlen u firmi tvornica poljoprivrednih strojeva na Dubrovi u Labinu. Sa službenicom u auto kući koja je prodavala vozilo da je razgovarao o kreditu i da zna da mu je ona govorila da je to najpovoljniji kredit kada se uzme u CHF. Dobivenim iznosom kredita u cijelosti je platio predmetno vozilo. PB da je solidarni dužnik i njegova susjeda. Istaknuo je kako misli da je bio sposoban plaćati ratu kredita ali da je banka tražila da u ugovoru bude i solidarni dužnik. Kredit da je uzeo na rok od 7 godina i isplatio ga u cijelosti u ugovorenom roku. Nije sto posto siguran da li su mu ustezali od plaće ili na računu u banci rate kredita. Kada je bio u banci, službenica da mu je objasnila uvjete kredita pod kojima u toj banci može dobiti kredit i kupiti vozilo, da sa njima nije ništa pregovarao o pojedinim odredbama ugovora niti o valuti niti o kamatnoj stopi, rokovima otplate ili visini rate. Da se odlučio za kredit u CHF iz razloga jer mu je tako predložila službenica u auto kući i otišao je u tu banku podići kredit. Naveo je da ne zna što je to valutna klauzula, da je poznavao i dobar je prijatelj sa službenicom u banci u kojoj je sklapao ugovor o kreditu i vjerovao je službenici iz toga razloga te nije smatrao da bi ga netko prevario, da mu nitko nije objasnio ništa o tome kakav je status te valute CHF na tržištu financija niti o rizičnosti vezano za promjenu tečaja takve valute te da je bio kod javnog bilježnika potpisati ugovor i koliko se sjeća javni bilježnik da mu nije pročitao ni protumačio taj ugovor prije potpisivanja i ovjere potpisa.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo te u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.

11. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila za privatne potrebe, on ima svojstvo potrošača.

12. Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji niti jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni kredit iskoristio u druge svrhe.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim da je tuženik postupao protivno odredbama ZZP i ZOO.

14. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h ZPP-a te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 87. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Ugovor o kreditu broj 9011470870 od 1. lipnja 2006. predstavlja potrošački ugovor, te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

17. Slijedom navedenog, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su neodređene i nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed na tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom na to da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Tužitelj nije bio adekvatno informirana o potencijalnom rastu tečaja šv icarskog franka čime je doveden u neravnopravan položaj, što predmetne ugovorne odredbe čini nepoštenim, a nepoštene odredbe su ništetne.

18. U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne, valja navesti da se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužen ika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici za isplatu.

18.1. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 9011470870 od 1. lipnja 2006. pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi upravo o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom, te je sud odlučujući o ništetnosti tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i na te okolnosti nije provodio dokaze neovisno o tome što je u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Vještakinja Goranka Šmer Maraš u spis je dostavila nalaz i mišljenje u kojem je navela da je na temelju utvrđenja i izračuna vještaka, razlike između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz Ugovora o kreditu broj: 9011470870 od 01.06.2006. godine u razdoblju od dana sklapanja Ugovora do konačne isplate po navedenom Ugovoru i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženiku po tom Ugovoru u tome razdoblju da se nije mijenjao početno ugovoreni tečaj CHF, odnosno da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznose 2.655,66 EUR, od čega: samo pozitivne tečajne razlike u razdoblju plaćanja anuiteta po višem tečaju u odnosu na početni tečaj kred ita ukupno iznose *2.825,60 EUR, a samo negativne tečajne razlike u razdoblju plaćanja anuiteta po nižem tečaju u odnosu na početni tečaj kredita ukupno iznose 169,94 EUR.

20. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje jer smatra da izrađen nepristrano i u skladu sa pravilima struke i utemeljen na zakonskim propisima. Tuženik nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer smatra da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, kako je neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Goranke Šmer Maraš na stranicama 189 do 207 spisa, kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

22. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

23. Kako je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 4. Ugovora) ništetna, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka, prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

24. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Kamatna stopa određena je u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO.

25. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

26. U čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

27. U konkretnom slučaju tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u odnosu na tuženika donošenjem presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći. Vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako u konkretnom slučaju za institut stjecanja bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, a tužba tužitelja predana je 6. prosinca 2021. pa od donošenja navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

28. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.613,82 eura zbog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na početni, uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u izreci presude.

29. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka

30. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. U stavku 5. istog članka propisano je kako sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka. S obzirom na navedeno, a kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi troškove postupka. Nadalje, iako je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem traži isplatu zateznih kamata za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 31. ožujka 2010., nikakvi troškovi nisu dosuđeni tuženiku, budući da u skladu sa čl. 154. st. 5. ZPP-a, u povodu toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

31. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP -a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u visini od 2.613,82 eura, tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini od 200,00 eura prema Tbr . 7. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 20.2.2024. u visini 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za sastav podneska od 17.6.2024. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 3.7.2025. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife te za zastupanje na ročištu od 15.7.2026. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, a što ukupno iznosi 1.000,00 eura, što uvećano za 25% PDV -a iznosi 1.250,00 eura. Priznati su mu troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 36,30 eura, sukladno Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (Narodne novine br. 53/19, 92/21), troškovi sudske pristojbe za presudu u iznosu od 73,07 eura sukladno Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi koja je na snazi u vrijeme donošenja presude (Narodne novine br. 50/26), s time da su iznosi pristojbi tužitelju priznati u polovici, sukladno čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23), kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Time su mu priznati troškovi u ukupnom iznosu od 1.759,37 eura.

32. Na priznate troškove postupka tužitelju pripadaju i zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, uvećanoj za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate.

33. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 1.759,37 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. kolovoza 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbijen u cijelosti.

U Labinu, 25. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Erica Golja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba se ulaže putem ovoga suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.