REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2932/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Carmen Topalušić, u pravnoj stvari tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Ležaiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.400,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2004. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 1.320,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Među strankama je tijekom postupka učinjeno nespornim da je tužitelj 11. ožujka 2004. sklopio s tuženikom, koji je tada poslovao pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Ugovor o kreditu broj 236-81/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je u čl. 5. ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 1,5% jednokratno.

2. Nesporno je i da je tužitelj navedene troškove platio tuženiku 12. ožujka 2004. isplatom iznosa od tadašnjih 18.084,00 kuna (a što proizlazi i iz isplatnog naloga na str. 18 spisa).

3. Sporno je, u bitnom, da li je navedena odredba čl. 5. predmetnog Ugovora ništetna, a u vezi s tim i ima li tužitelj pravo na povrat navedenog iznosa (u važećoj valuti euro), a sporno je i da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, kao i početak tijeka zakonskih zateznih kamata.

4. Naime, tužitelj je u tužbi i tijekom postupka naveo, u bitnom, da je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer se o njoj nije pregovaralo, nego je ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu "uzmi ili ostavi". Nadalje, naknada nije ugovorena u dobroj vjeri, te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja, korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

5. Stoga, zahtijeva od suda naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.400,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2004. pa do isplate.

6. Međutim, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo, u bitnom, da je tužba podnesena 23. travnja 2025., dakle 21 godinu nakon plaćanja utuženog iznosa tuženiku, pa je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje je naveo da tužitelj nije potrošač, budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupovine nekretnine na adresi [adresa], na kojoj je od 2. kolovoza 2004. do 30. rujna 2020. imao registriran obrt, time da ni u trenutku tužbe nije imao prijavljeno prebivalište na toj adresi, pa je za zaključiti da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio za potrebe svojeg obrta, a ne za svoje osobne potrebe. Nadalje je naveo da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, odnosno navedena odredba nije nepoštena, jer je jasno da tuženik ima troškove obrade kredita i jer su ti troškovi navedeni u točno određenom iznosu, odnosno u postotku od iznosa kredita (sukladno Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga – str. 6.), koji se određuje prema trajanju otplate kredita, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Naveo je i da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci, te uvjeti kreditiranja. Ističe i da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), kao i da je on ispunio svoju obvezu iz odredbi čl. 173. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj: 84/2002.), kojima je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Također je naveo da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je time ostvaren zahtjev transparentnosti, pa da stoga poštenost iste odredbe nije dopušteno ocjenjivati u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Pri tome je istakao da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, te se u tom pravcu pozvao na stajališta Suda EU u presudi C-621/17 (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). Istakao je i da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, a koja predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno predmetnom ugovornom odredbom. Pri tome je istakao da trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu čine troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama i pružanje potrebnih podataka klijentu, prihvat dokumentacije od klijenta, pregled te dokumentacije, obrada i unos podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga, pravno mišljenje zaposlenika pravne službe o sredstvima osiguranja plaćanja, odobrenje nadležnog tijela tuženika, sastavljanje ugovora o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza, pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita. Navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koji obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita. I konačno, s obzirom na to da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 160.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, koji Ugovor je otplaćen u prosincu 2019., a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 2.400,00 eura, ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 107. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Osporava i osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata.

7. Ovaj sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 236-81/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str. 4-17 spisa), isplatni nalog od 12.3.2004. (str. 18 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 19-38 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. (str. 64-90 spisa), Predugovor o prodaji nekretnina od 15.1.2004. (str. 91-93 spisa), procjenu vrijednosti nekretnine (str. 94-113 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 117-119 spisa), izvadak iz obrtnog registra (str. 124 spisa) i podatke JRO RH (MUP), te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (str. 128-129 spisa).

8. Ovaj sud nije zatražio očitovanje HNB-a o značenju EKS, koji je dokaz tuženik predložio po potrebi, već je na ročištu za glavnu raspravu 19. lipnja 2026. odustao od svih predloženih, a ne izvedenih dokaza, jer je ocijenio da se na temelju izvedenih dokaza može donijeti pravilna i zakonita odluka u ovom predmetu.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Tužitelj je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom radi kupnje kuće. Nakon što mu je isplaćen kreditni iznos on je kupio kuću na adresi [adresa]. Nakon što je kupio kuću on je tamo počeo živjeti. Radi se o kući od 330 m2. S njim su u toj kući živjela djeca i nevjenčana supruga. Kuću nije iznajmljivao. Kuća mu je oduzeta ovrhom. Radilo se o ugovoru koji je banka unaprijed sastavila i on nije mogao pregovarati o naknadi za troškove obrade kredita, već je mogao kredit prihvatiti zajedno s tom naknadom ili ga ne uzeti. U trenutku sklapanja ugovora on je imao svoj OPG, a kasnije se pojavila potreba da registrira obrt na čvrstom objektu, pa je taj obrt registriran na adresi [adresa], ali on tamo nije imao nikakav prostor koji bi pripadao obrtu. Radilo se zapravo o formalnosti, jer obrt je morao imati neku adresu na čvrstom objektu. Obrt se bavio proizvodnjom sadnog materijala na njivi. On je bio prijavljen na adresi u [adresa] do srpnja 2020., a nije bio prijavljen na adresi iz tužbe zato što je imao OPG na području koje je bilo od posebne državne skrbi, pa je morao imati prijavljeno prebivalište na istom području na koje je imao OPG, jer bi u suprotnom izgubio povlastice i prava koja proizlaze iz činjenice da se OPG ima na području posebne državne skrbi. Njemu nitko nije objasnio koji bi troškovi bili uključeni u tu naknadu za obradu kredita i nitko mu nije objasnio zašto je ta naknada određena baš u toj visini od 1,5% iznosa kredita, a ne u nekoj drugoj visini. Zemljište koje je on obrađivao u [adresa] je zemljište od 50 hektara, a zemljište na kojem je sagrađena kuća je 650 m2.

12. Iz JRO RH (MUP) proizlazi da je tužitelj do 13. srpnja 2020. imao prijavljeno prebivalište u [adresa], a od 29. srpnja 2020. do 6. svibnja 2025. na adresi [adresa].

13. Iz čl. 18. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora (11.3.2004.) bio vlasnik seljačkog gospodarstva ili obiteljskog gospodarstva Ivković FU sa sjedištem u [adresa].

14. Iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi da je tužitelj započeo s obavljanjem obrta [obrt], registriranog na adresi [adresa], 2. kolovoza 2004, time da je kao pretežita djelatnost naveden uzgoj žitarica (osim riže), mahunarki i uljanog sjemenja, a među ostalim djelatnostima naveden je i uzgoj jezgričavog i koštuničavog voća i proizvodnja sokova od voća i povrća.

15. Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je tužitelj vlasnik voćnjaka ukupne površine 133629m2 u katastarskoj općini [katastarska općina].

16. Iz procjene vrijednosti nekretnine u svrhu zasnivanja založnog prava (hipoteke) za predmetni kredit proizlazi da je kuća, kupnja koje je bila nesporno bila svrhom predmetnog Ugovora o kreditu, koji je tužitelj sklopio kao fizička osoba, sagrađena na zemljištu ukupne površine 644,00 m2 od kojih je na 132,00 m2 izgrađena kuća, dok ostalih 512,00 m2 predstavlja dvor. Pri tome, iz fotografija prostorija predmetne kuće koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu jasno proizlazi da se radilo o prostorijama namijenjenim stanovanju, a ne o kancelarijskim prostorijama.

17. Budući da tvrdnje iz iskaza tužitelja nisu, u bitnom, u suprotnosti s podacima iz naprijed navedene dokumentacije i da je ovom sudu logično i životno uvjerljivo da je tužitelj poljoprivrednu djelatnost svog obrta obavljao na nekretnini površine 133629 m2 u Islamu Grčkom, koji je općepoznato udaljen od [adresa] oko 13,5 km, a ne u dvorištu kuće u [adresa] površine 512,00 m2, to je ovaj sud, neovisno o tome što je kao sjedište tužiteljevog obrta u obrtnom registru navedena adresa kuće, zaključio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač.

18. Nadalje, ovaj sud je prihvatio, kao istinite, i tvrdnje tužitelja iz kojih proizlazi da se o odredbi čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom su predviđeni troškovi obrade kredita, nije pojedinačno pregovaralo, jer je ocijenio da su one životne i logične, time i uvjerljive.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva i da potrošač iz njih može procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze.

22. U skladu s odredbom čl. 59. toč. 3. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

23. Iz stipulacije odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5%.

24. Iako naizgled jasna i razumljiva, navedena odredba prema ocjeni ovog suda ne udovoljava zahtjevu transparentnosti, budući je ista u neodređena u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista odnosi.

25. Pri tome, prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju temeljem sporne odredbe nisu samorazumljivi. U odnosu na navode tuženika da je predmetna naknada za obradu kredita pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, te povezanih regulatornih troškova (pobliže navedeni odgovoru na tužbu), valja istaknuti da iz navoda samog tuženika proizlazi da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke (kao što su primjerice troškovi plaća zaposlenika, troškovi uredskog materijala i informatičke opreme, režijski troškovi i slično), koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade za obradu kredita koja je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena tužitelju. Također, valja dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa stoga tuženik ne može osnovano dodatno još i redovne troškove svog poslovanja prenijeti na teret tužitelja kao korisnika kredita –potrošača, ukoliko se i uzme da se naplaćeni iznos predmetne naknade doista odnosi na prethodno navedene troškove, kako to tvrdi tuženik. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

26. Na temelju naprijed navedenoga, a imajući u vidu i da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, nije ni predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik tuženika koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita, ovaj sud je utvrdio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj bio informiran na koje nastale troškove ili pružene usluge se predmetna naknada odnosi.

27. Također valja istaknuti i da se o općim aktima tuženika, u konkretnom slučaju Općim poslovnim uvjetima Banke i odredbama i tarifama Odluka o naknadama Banke, a koji se spominju u čl. 21. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati. Pri tome, u Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., koja je u primjeni od 1. kolovoza 2003., a na koju se Odluku tuženik poziva, pod rednim brojem A 1.2.1.3. navedeno je da jednokratni troškovi obrade kredita za 12 i više mjeseci (kao što je predmetni kredit) iznose do 2,00% min. 500,00 HRK, pri čemu nije navedeno na koje konkretne troškove se ta naknada odnosi.

28. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna sporna ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

29. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti, valja kazati da nije nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade, te da mu bez sporne ugovorne odredbe o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

30. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

31. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna shvaćanja da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja), te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja).

32. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, ovaj sud je kao prethodno pitanje utvrdio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena, time i ništetna, budući da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini naplaćenog iznosa naknade), posebice imajući u vidu da tužitelj nije bio informiran o odnosu između iznosa naknade koji mu je naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

33. Stoga je zaključio da je tuženik, primjenom odredbi čl. 104. st. 1. i 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), dužan vratiti tužitelju naknadu za obradu kredita isplatom iznosa od 2.400,00 eura (plaćenih 18.084,00 kuna primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/2022.) predstavlja iznos od 2.400,16 eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2004., kao dana plaćanja predmetne naknade, pa do isplate, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetnu nepoštenu ugovornu odredbu, ne može smatrati savjesnim (poštenim) stjecateljem.

34. Prethodno je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

35. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36. Nadalje, početak tijeka zastarnog roka za isplatu stečenog bez osnove (na temelju ništetnih ugovornih odredbi) u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva ne može se razlikovati od početka tijeka zastarnog roka u slučaju kad sud utvrdi ništetnost kao prethodno pitanje (VSRH u odluci broj: Rev- 893/2025-2 od 16. rujna 2025.).

37. Imajući u vidu da je tek ovom odlukom, kao prethodno pitanje, utvrđena nišetnost odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, to tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

38. Odluka o troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

39. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora od 2.400,00 eura, priznat trošak sastava tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: OT), sastava podnesaka od 9.9.2025. (predan 5.9.2025.) i 13.5.2026. od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT) i zastupanja na ročištima od 12.5.2026. i 10.6.2026. od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT) iznosi 1.000,00 eura, a s porezom na dodanu vrijednost od 25% (250,00 eura) 1.250,00 eura.

40. Naprijed navedenom trošku tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku valjalo je pribrojiti zahtijevani trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 35,23 eura i zahtijevani trošak sudske pristoje na presudu u iznosu od 35,23 eura.

41. Stoga, ukupno priznati trošak tužitelja, koji mu je dužan nadoknaditi tuženik, iznosi 1.320,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2026. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

42. Odluka o stopi zakonskih zateznih kamata do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate na odredbama čl. 29. st. 2. i 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 155/23. i 69/26.).

43. Slijedom svega naprijed navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Carmen Topalušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

I. Pun. tužitelja uz rj. na platež prist. na presudu u iznosu od 70,45 eura

II. Pun. tuženika