Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 10 P-9/2023-22
Republika Hrvatska Općinski sud u Virovitici Virovitica, T. Masaryka 8 |
||
Poslovni broj: 10 P-9/2023-22 |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužiteljice D. C. (Oib: …) iz Ž., zastupane po odvjetnicima u OD Ž., B. & A. d.o.o. iz Z., protiv tuženika RBA d.d. (Oib: …) iz Z., zastupanog po odvjetnicima u M. & L. odvjetničko društvo d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon zaključenja glavne javne rasprave 30. siječnja 2024., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, 19. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 1.694,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 5,71 EUR koje teku od 1. studenoga 2008. do isplate,
- na iznos od 7,75 EUR koje teku od 1. siječnja 2009. do isplate,
- na iznos od 9,22 EUR koje teku od 1. veljače 2009. do isplate,
- na iznos od 9,89 EUR koje teku od 1. ožujka 2009. do isplate,
- na iznos od 8,22 EUR koje teku od 1. travnja 2009. do isplate,
- na iznos od 8,58 EUR koje teku od 1. svibnja 2009. do isplate,
- na iznos od 5,72 EUR koje teku od 1. lipnja 2009. do isplate,
- na iznos od 3,61 EUR koje teku od 1. srpnja 2009. do isplate,
- na iznos od 4,17 EUR koje teku od 1. kolovoza 2009. do isplate,
- na iznos od 5,28 EUR koje teku od 1. rujna 2009. do isplate,
- na iznos od 5,19 EUR koje teku od 1. listopada 2009. do isplate,
- na iznos od 4,07 EUR koje teku od 1. studenoga 2009. do isplate,
- na iznos od 6,17 EUR koje teku od 1. prosinca 2009. do isplate,
- na iznos od 7,86 EUR koje teku od 1. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos od 10,26 EUR koje teku od 1. veljače 2010. do isplate,
- na iznos od 9,71 EUR koje teku od 1. ožujka 2010. do isplate,
- na iznos od 12,97 EUR koje teku od 1. travnja 2010. do isplate,
- na iznos od 12,35 EUR koje teku od 1. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 13,55 EUR koje teku od 1. lipnja 2010. do isplate,
- na iznos od 23,98 EUR koje teku od 1. srpnja 2010. do isplate,
- na iznos od 21,84 EUR koje teku od 1. kolovoza 2010. do isplate,
- na iznos od 28,39 EUR koje teku od 1. rujna 2010. do isplate,
- na iznos od 26,13 EUR koje teku od 1. listopada 2010. do isplate,
- na iznos od 22,48 EUR koje teku od 1. studenoga 2010. do isplate,
- na iznos od 30,17 EUR koje teku od 1. prosinca 2010. do isplate,
- na iznos od 39,96 EUR koje teku od 1. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 33,03 EUR koje teku od 1. veljače 2011. do isplate,
- na iznos od 35,46 EUR koje teku od 1. ožujka 2011. do isplate
- na iznos od 32,37 EUR koje teku od 1. travnja 2011. do isplate,
- na iznos od 32,92 EUR koje teku od 1. svibnja 2011. do isplate,
- na iznos od 46,04 EUR koje teku od 1. lipnja 2011. do isplate,
- na iznos od 47,32 EUR koje teku od 1. srpnja 2011. do isplate,
- na iznos od 58,13 EUR koje teku od 1. kolovoza 2011. do isplate,
- na iznos od 52,52 EUR koje teku od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 46,37 EUR koje teku od 1. listopada 2011. do isplate,
- na iznos od 45,42 EUR koje teku od 1. studenoga 2011. do isplate,
- na iznos od 44,95 EUR koje teku od 1. prosinca 2011. do isplate,
- na iznos od 47,86 EUR koje teku od 1. siječnja 2012. do isplate,
- na iznos od 50,40 EUR koje teku od 1. veljače 2012. do isplate,
- na iznos od 50,74 EUR koje teku od 1. ožujka 2012. do isplate,
- na iznos od 48,99 EUR koje teku od 1. travnja 2012. do isplate,
- na iznos od 50,17 EUR koje teku od 1. svibnja 2012. do isplate,
- na iznos od 50,98 EUR koje teku od 1. lipnja 2012. do isplate,
- na iznos od 49,62 EUR koje teku od 1. srpnja 2012. do isplate,
- na iznos od 49,98 EUR koje teku od 1. kolovoza 2012. do isplate,
- na iznos od 48,95 EUR koje teku od 1. rujna 2012. do isplate,
- na iznos od 46,74 EUR koje teku od 1. listopada 2012. do isplate,
- na iznos od 49,10 EUR koje teku od 1. studenoga 2012. do isplate,
- na iznos od 50,23 EUR koje teku od 1. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos od 49,44 EUR koje teku od 1. siječnja 2013. do isplate,
- na iznos od 44,99 EUR koje teku od 1. veljače 2013. do isplate,
- na iznos od 48,77 EUR koje teku od 1. ožujka 2013. do isplate,
- na iznos od 49,10 EUR koje teku od 1. travnja 2013. do isplate,
- na iznos od 47,62 EUR koje teku od 1. svibnja 2013. do isplate,
- na iznos od 43,01 EUR koje teku od 01. lipnja 2013. do isplate, sve ovo u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.614,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 19. veljače 2024. kao dana donošenja presude do isplate, sve ovo u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 1.614,99 EUR i zatraženog iznosa od 2.005,43 EUR.
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 4. svibnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj …, za iznos od 15.676,91 CHF i rok otplate od 84 mjeseca (7 godina), da je navedenim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž-./2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-./12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, da je na navedeni način tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (NN 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda R. H. broj Rev-./2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-./2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena, da je zbog primijenjene ništetne odredbi o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju sklopljene u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi, sukladno čl. 1111., 1115. i 1046. Zakona o obveznim odnosima, da je tužiteljica izračunom utvrdila kako razlike između iznosa koje je uplatila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platilla da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 12.766,86 kuna pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u bitnome ističući da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni ugovor s tuženikom, da je svojim potpisom izrazila suglasnost sa svim ugovornim odredbama i uručenim aktima, da je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno vrijednost ugovorne obveze izračunavati na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, da je tuženik obavijestio tužiteljicu o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule pri sklapanju ugovora, da je tužiteljica samostalno odabrala valutnu klauzulu u CHF, iako su joj ponuđene klauzule u EUR, CHF, USD i kunski kredit, da pružanje mogućnosti odabira valutne klauzule predstavlja pojedinačno pregovaranje, da ni tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, ističe prigovor zastare tužiteljičine tražbine, protivi se pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz slučaja "Franak" jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, nego potrošači zasebno moraju dokazivati navode o povredi svojih prava, navodi da tužiteljica nije bila stranka u postupku povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz iste, da je nalaz i mišljenje vještaka dostavljen uz tužbu sačinjen po uputi tužiteljice pa time i subjektivan, slijedom čega smatra tužbeni zahtjev neosnovanim i predlaže sudu da isti odbije, da iz svih iznesenih razloga smatra tužbeni zahtjev neosnovanim i predlaže sudu da isti odbije.
3. Tužiteljica je podneskom 8. rujna 2023. precizirala tužbeni zahtjev prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja.
4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: … od 4. svibnja 2006. (stranice 8-14), u dopis RBA d.d. od 19. studenog 2007. (stranica 16), u Otplatnu tablicu i Otplatni plan kredita (stranice 17-27), u Zahtjev za kredit (stranica 44), čita se raspravni zapisnik od 4. travnja 2023. (stranice 94-95), Nalaz i mišljenje vještaka L. P. d.o.o. od 30. lipnja 2023. (stranice 103-121), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
5. Svi dokazi cijenjeni su temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje u tekstu ZPP-a)
6. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom 4. svibnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: …, za iznos od 15.676,91 CHF i rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).
7. Nesporno je da je navedenim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).
8. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF.
9. Posljedično, sporno je i to pripada li tužiteljici pravo na povrat utuženog iznosa uslijed vezanja glavnice uz valutu CHF, kao i visina tužbenog zahtjeva.
10. Tijekom dokaznog postupka sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku L. P. d.o.o., odnosno mr. sc. S. R. dipl. oec. iz B., pri čemu je vještakinji dan nalog da sačini izračun pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu, izraženo u kunama i po mjesecima te na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razlika za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog.
11. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka od 30. lipnja 2023., koji je zaprimljen u sudu 17. srpnja 2023. (stanice 103-121) proizlazi da je uslijed promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita tuženik u utuženom razdoblju od tužiteljice više naplatio iznos od 1.694,45 EUR / 12.767,00 kuna.
12. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine te u potpunosti u skladu s nalogom suda.
13. Odlukom Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž-./17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda R. H. broj Rev ./2018-11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž./2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.
14. Zaključak je suda da se tužiteljica osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se odnose i na tuženika RBA d.d. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, imajući u vidu da odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud R. H. izrazio svoja pravna shvaćanja u odluci broj Rev ./2018-11 od 3. rujna 2019.
15. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužiteljicu kao potrošača ne može imati učinak.
16. Nadalje, za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:
- čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;
- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;
- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;
- čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
17. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužiteljicu D. C. (stranica 139), a tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje D. P., djelatnice tuženika (stranica 94).
18. Tužiteljica je rezolutno i bez kolebanja iskazala da je predmetni kredit podigla za kupnju automobila, da nije imala nikakav kontakt sa djelatnicima banke jer su sve rješavali zaposlenici AC R., da ju je dočekao gotov obrazac Ugovora o kreditu, da joj nije ponuđen nikakav drugi kredit, odnosno kredit u drugoj valuti, izuzev CHF, da joj niti u auto salonu niti kod javnog bilježnika nitko nije objašnjavao što znači valutna klauzula u CHF, odnosno da tijekom otplate kredita može doći do promjene visine rate vezano za promjenu tečaja te valute, da je prije potpisivanja samo djelomično pročitala Ugovor, da je imala utjecaj samo na iznos kredita i broj rata, da joj tijekom razdoblja otplate kredita rata nikada nije bila manja od početne, da je na početku otplate kredita rata iznosila 950,00 kuna, a kasnije 1.500,00 kuna.
19. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud nalazi kako je razvidno da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta CHF.
20. Ovo stoga što tužiteljica nije otišla u banku radi podizanja ugovora o kreditu, nego joj je isti, već unaprijed pripremljen, predočen u AC R.. Nadalje, tužiteljici pritom nisu objašnjene ugovorne odredbe pa tako niti ona o valutnoj klauzuli u CHF, nisu joj pojašnjene okolnosti zbog kojih su moguće promjene tečaja te utjecaj tih promjena na otplatu kredita i visinu rata kredita.
21. Posve je jasno da djelatnici AC R. koji su tužiteljici predočili unaprijed pripremljeni predmetni Ugovor o kreditu ni sami nisu kvalificirani za takva pojašnjenja niti to ulazi u opseg uobičajenog poslovanja bilo koje auto kuće.
22. Kada se uzme u obzir da je tužiteljica po zanimanju trgovkinja, nema nikakve dvojbe da ona kao potrošačica nije imala utjecaja na odredbe unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca – tuženika (izuzev iznosa kredita i broja rata), kao i to da nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.
23. Osim toga tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost tečaja CHF, odnosno rizici vezanja glavnice kredita uz glavnicu u CHF.
24. Na temelju izjave tužiteljice da je djelomično pročitala ugovor prije potpisivanja ne može se zaključiti da je razumjela moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF te variranje tečaja ovisno o okolnostima na tržištu kapitala i situaciji u globalnom gospodarstvu općenito, nego isključivo da joj je kao korisnici kredita bilo jasno da podiže kredit za kupnju vozila te da će taj kredit otplaćivati kroz ugovoreno razdoblje.
25. Da tužiteljica nije donijela promišljenu i informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, razvidno je iz dijela iskaza u kojem kaže kako joj izuzev kredita u CHF nije niti ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti.
26. Nadalje, djelatnici spomenute Auto kuće tužiteljici svakako nisu mogli pružiti informaciju o mogućim dugoročnim učincima valutne klauzule u CHF jer za to nisu kvalificirani, tim više što tuženik, koji je novčarska ustanova, tijekom postupka tvrdi da niti on nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF ni bilo koje druge strane valute.
27. Tuženik kao banka ne može se ekskulpirati obrazloženjem da je iz otplatnog plana koji je bio uručen tužiteljici vidljivo da je tužiteljica mogla dobiti sve informacije o važećim tečajevima valuta na dan korištenjem usluge RBA DIREKT, no da tu uslugu tužiteljica nije koristila.
28. Uručivanje otplatnog plana kredita klijentu, upućivanje klijenta pa tako i tužiteljice na korištenje usluge RBA DIREKT te eventualno postojanje letaka u banci nije dostatno da bi se smatralo kako je tužiteljici pojašnjenja ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ako joj na jasan i nedvojben način, ne-ekonomskim rječnikom, nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost tečaja može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.
29. Ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivim običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.
30. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.
31. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.
32. Utvrđenjem suda da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka (čl. 87. ZZP) odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, tužiteljica je stekla pravo zahtijevati od tuženika isplatu novčanih iznosa koje je tuženiku platila primjenom ništetne odredbe.
33. Ništetnost ugovornih odredaba o valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.
34. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
35. Posljedično, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.
36. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor zastare ukazuje se kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Z. broj P-./2012 dana 4. travnja 2012. temeljem čl. 241. ZOO prekinuta zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tome predmetu, odnosno danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda R. H. broj Pž-./2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF.
37. Imajući u vidu da se u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a u kojem zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na stjecanju bez osnove te da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. srpnja 2022., evidentno je da od 14. lipnja 2018. do 19. srpnja 2022. nije protekao opći zastarni rok, slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.
38. Protivno stajalištu tuženika, zaključak je suda da se tužiteljica osnovano poziva na presudu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja se odnosi i na RBA d.d. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud R. H. izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-./2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev ./2018-11 od 3. rujna 2019.
39. U odnosu na tvrdnje tuženika da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava zbog čega je isključena od kontrole nepoštenosti, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda R. H. od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda R. H. od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Navedeno utvrđenje iz kolektivnog spora primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se i u ovom postupku te je sud njime vezan.
40. Neosnovano tuženik prigovara da je vještakinja za cjelokupno razdoblje otplate kredita koristila fiksni tečaj, iako su stranke ugovorile srednji tečaj na dan otplate svakog pojedinog anuiteta. Ovo stoga, što svrha ovog postupka jest otkloniti učinak nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF te promjenjivosti tečaja CHF prema kuni. Drugim riječima, sud je vještakinji zadao nalog izračunati koliko je tužiteljica više platila tuženiku na ime porasta tečaja CHF prema kuni i iznosa koji bi tužiteljica platila da je tečaj CHF prema kuni ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Budući da je vještakinja u cijelosti postupila po nalogu suda, prigovor tuženika je u cijelosti neosnovan.
41. Neosnovano tuženik predlaže sudu da uzme u obzir iznos koji je tužiteljica manje platila zbog promjene tečaja CHF, odnosno tzv. negativne razlike.
42. Sud smatra kako potrošač, u ovom slučaju tužiteljica, plaćanjem rate kredita po nižem tečaju nije ništa stekla (stjecatelj je tuženik, tj. banka) slijedom čega nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na tužiteljicu.
43. Na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka i provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev te odbio prijebojni zahtjev tuženika.
44. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.
45. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.694,45 EUR (12.766,86 kuna).
46. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.
47. Tužiteljica osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu 4. travnja 2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 30. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 20. rujna 2022. i 7. rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR po podnesku (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT-a), što ukupno iznosi 1.000,00 EUR.
48. Na tako dobiveni iznos obračunat je PDV po stopi od 25 %, što iznosi 250,00 EUR.
49. Tužiteljici pripada i trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 331,81 EUR te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR.
50. Time je troškovnik tužiteljice osnovan u iznosu od 1.614,99 EUR.
51. Tužiteljici nije dosuđen trošak sudskih pristojbi na presudu jer još nije pozvana na platež pristojbe niti je dostavila dokaz da je pristojbu platila unaprijed te traženi predujam preliminarnog vještačenja jer nije dokazala visinu tog troška.
52. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.
U Virovitici 19. veljače 2024.
Sutkinja:
Ines Hečimović
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Punomoćnici tužiteljice – OD Ž., B. & A. d.o.o., Z.
2. Punomoćnici tuženika – M. & L. odvjetničko društvo d.o.o., Z.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.